S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

S’MOJE STRANE POGLEDA

Ante Tešija

 |  ožu. 29, 2017

Volin šetat. Brzo uočavan, a logično zaključivat san naučija godinama starenja.

Sitnice, koje obično pažnji promaknu, u meni bude različita raspoloženja i uređuju daljnji tok dana i noći.

Moj Grad je šaroliko “polje” iznenađenja, snop različitosti na svakom kantunu, od prekrasnih motiva do potpune dezorjentacije i besmislenog stanja, kako u prostoru tako i u ponašanju nas samih.

Danas se moja pažnja zaokupila oko jednog sitnog detalja, kojeg svakodnevno gucan, ma ovi je bija poseban i iz neke, zasad, meni nepoznate znatiželje pridao san mu zunačaj, pa će ova moja prva kolumna biti posvećena tom stravičnom činu kojeg trertian kao put u ljudsko propadanje.

Nikin poslićem san skrenija sa uobičajene rute mog svakodnevnog puta ka kući, zaša san u sporedni prostor i uz poredane kontejnere zapazija san sitni lik, “čudna” izgleda, kako štapom prebire po unutrašnjosti škovaca. Na prvi mah san pomislija da su u pitanju plastične boce, hit održavanja, no iznenadija san se kad je u ruci nesretnika iskrsla bila kesa, a naročito kad je iz te kese izvađen komad kruha i kad je isti postao obrok.

Nisan tija ometat, nisan više ni pogleda u tom pravcu,sad se sramin, ma san “bolesno” zabeštima i sa tugon u grudima nastavija svoj put uz oronule skaline zaboravljenosti, iznakažene smećem i pišotinama.

Dan prije san svidočija jezivo istinitoj činjenici sa tv ekrana, kako mi hrvati godišnje u škovace bacimo kruva u vridnosti 66 miljuna kuna.

Ne volin šušur, žutilo i preseravanja. Ritko me možete trevit na skalinama šoping centara, još riđe u butizima robe “boli glava” a trpezama ala “Opatija, Boban, Kod Joze” i slično, davno san dao konačan otkaz.

Jučer san negdi u sporednom kantunu interesa zapazija da se dile žuti narcizi, u potribi tobožnje brige o nekon ugroženom društvancu. Ma ne tribadu njima ti lipi cvitovi, njima triba uvjet za normalan život. Njima triba stalna pažnja. Ustavom zagarantirana. Njima triba da se osićaju ko ljudi. Zar je to previše?

Kad kamere prestanu snimat, kad fotoaparati pristanu škljocat i kad novinari požure u redakcije dat material, to je tren kad ugrožena skupina bude ponovo parkirana na misto koje smo in namjenili i “osigurali”.

Volija bi da u naše živote uvedu novi reality šou. Volija bi da tajne službe postave kamere, naravno tajno, u mnoge domove i da svakodnevno pratimo zbivanja među pustin zidovima različitih domova. Naročito na zidove kužine, di se zapravo održava reprodukcija ljudskog sala. Volija bi taj šou, volija bi da se razgoliti sva jadnost ljudskog roda i da se pokaže jadnost čovika ko savršenog živog bića na stranputici vlastite iznakaženosti.

Ovi komad tvrdog kruva iz jednog solinskog kontejnera, koji je bar u kesi odložen, pokazuje kako nan nije stalo do čovika pored nas. Stalo nam je, ponekad čak pomislin opravdano, do vlastitog obiteljskog stanja jer ni sami nismo daleko od mogućnosti da nam kontejner bude prva interesna stanica.

Lip je meni moj Grad. Baren onuda kud se ja krećen. Rika je čaroban drug u svakodnevnom trošenju koraka, ma volija bi da mi gušt bude malko širi i da na njegovim periferijama osjetin pažnju ravnopravnosti koju zagovaraju, i žive, delegate demokratskog izbora.

Evo su nan na pragu novi regionalni izbori, kucaju. Valja mi se u tu nedilju ustat, oprat, obuć pristojno i uzest kemijsku u ruku i zaokružit.

Koga?

Koga ću ja odabrat? Ženu san odabra i nisan falija. Životni put san odabra i ne žalin se.

Ma ja tu nedilju moran odabrat čelnog čovika mog grada, grada moje troje dice za koje bi želija da tu ostanu, stvore obitelj i budu zadovoljni, gradom i rikom koje san im nametnija dok su još bili mali.

Volija bi da pogodin u zaokruženju kemijskon, oni ponjuđača koji će mojon dici omogućit ravnopravanu utakmicu zasnovanu na kvaliteti, naobrazbi i potribi. Volija bi za svu mladost mog grada da imaju istu startnu poziciju, da in očevi i privilegije nisu ni pomoć ni teret, da im samo “razlog” i “motiv” budu staza kojon kane koračat, a nikako neke “zasluge” zasnovane ne “demokratskoj” mapi iscrtanoj u stranačkoj hijerarhiji zaslužnosti.

Ne znan za vas, ma ja ću pronać onog “svog” nesritnika i pokušat pomoć.

Amo, krenimo, pomozimo, i virujte mi, san će bit lipši.