S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

S’MOJE STRANE POGLEDA 2

Ante Tešija

 |  tra. 5, 2017

Proliće u svima nama budi potribu izlaska vani.

Danas me silno razveselija jedan minoran detalj. Na onon raskrsnici put OŠ „Kraljica Jelena“, kud san proša mali miljun puta, sta san i zamislija se. Šta me toliko „izbezumilo“? Drača. Obična, velika, gusta drača. Nema je. Nestala i otvorila silan vidik ka hotelu „President“. Na njenom mistu brdo zemlje sa ostacima paljevine.

Daljnji tok puta, ka kući, već san posložija. Promatra san puste privatne neobrađene parcele, neuredne, šporke, pretrpane smećem i korovom, dračom i raslinjem neprepozatljivosti.

Ok, to je privatna imovina, nedodirljiva i briga samo svog gazde. Njegove volje i interesa.

Dvi trećine ukupnog solinskog prostora su pod tim „terorom“. Mora li bit’ tako? Zašto se ne iznađe način da zajednički uredimo vizure gradskog prostora na radost življenja u gutanju lipote i urednosti?

Poslon san povirija u unutrašnjost prelipo uređene OŠ „Kraljica Jelena“. Na njenin unutrašnjim zidovima sve poruka do poruke, diče se nazivon Eko škola.

No već nakon prvog koraka po izlazu, nestaje osjećaj ekološke svjesti. Priko zarđale ograde, ka zapadu, u svon svojon prolićnon rascvitalon lipoti, kočoperi se „đungla“ nereda i gradskog besmisla.

Silno me zanima ko je vlasnik tog podija smeća, sad sakrivenog zelenilom. Volija bi doznat da li je itko iz škole, grada ili ekološke udruge, a ima ih, sija za stol sa vlasnikom i razmotrija mogućnosti da se taj plato uredi i privede svrsi. Po mojon skromnoj procjeni tu ima rada za jedan do dva dana. Normalno, više ljudi uz mehanizaciju. Tu se može uzgajat plemenito voće i bilje. Tu može kapnit i koja korist. Jer ovakova „đungla“ očito ničemu, i nikomu, ne služi.

I padne mi na pamet jedan slučaj, jednog primorskog mista, di je stolova načelnik čudni sklonosti. Turističko misto. Od gostiju se lipo živilo i korisno razvijalo.

Svaku malo bi on katrigu u uredu zaminija šetnjon. Sinjava je sve detalje, od centra pa uokrug. Ljutija se i „reža“ ko gladan pas, ako bi zateka stanje di bi njegova komunalna služba zakazala. Drćali su prid njin.

Jednog dana je osvanija iza suhozida omalene parcele sve u neredu. Unutra smišna mala kućica sa staricon u crnom. Sve u svemu, starica se požalila na bolove u križima, a načelnik je dobija dozvolu da more radit šta ga je volja.

Pogađate, oaza lipote se ukazala nakon par dana.

Eto, ja bi volija da silna administracija mog grada malo krene, bar u rascvitalo proliće, van ureda i da pokuša na isti način naš Grad uredit po miri čovika. Ja bi volija da sve drače, daske, trnite, gnjile palete, vitron iscipani najlon staklenika i kese po granama budu jedan od prioriteta uklanjanja kako bi puno više šetali i divili se okolišu. Zbog dičice nam. Njih naročito.

U Solin san doselija iz splitskog geta. Željan svitla, zraka i zelenila. Rika me fascinirala. Salona mamila da odan njenin stazama u sudaranju sa minulin vrimenima daleke prošlosti. Nije se meni teško ukrcat u neko drugo vrime. Fasciniran san prošlošću i vrimenima potpuno drugačijeg.

Salona i Rika su bogotstvo nemjerljivo poznatin valutama. Ta dva dragulja zaslužuju našu poniznost a ona bi se tribala očitovati u silonoj brizi i nastojanjima da ih zastalno imamo u prioritetima.

Salonu smo definitivno zapustili. Ona je na sporednom kolosjeku interesa. Ona je siročić kojeg si svjestan ma nisi načistu šta bi sa njim.

Sa Rikon se grubo poigravamo. Izvor u dnevnom boravku traži puno više pažnje i troška.

Moja vizija Rike se svodi na jednostavnu jednažbu. Uređena liva i desna strana, od izvora do ušća. Šetnica. Čista i održavana.

Kad san jednom davno u predvečerje osvanija u Anfiteataru Salone, sija na leden kamen, pogledon unutra snima i razmišlja, o vrimenima robova, lavova, mačeva i careva, do te me mire „iznerviralo“ jadno stanje, kako san razmotrija,za danas, korisnost tog veličanstvenog prostora. Zelena ledina ka u Vinblidonu, mjere teniskog terena idealne, tribine stabilne izdržljivosti, i zamislite moju ideju.

Teniski meč između Ivaniševića i Ančića.

Znan, znan, puknit će te od smija. I ja san na prvu. Ma san se onda zamislija i zaključija. Zašto ne. Ponudit Eurosportu i nek cili svit spozna za lipotu sudara antike i budućnosti tamo u nikom prostoru mediterana.

Ideju san razvija do te mire kako san sinu sve uredno prenija i zamolija ga da mi kroz svoju informatičku zrelost i dizajnersku kombinatoriku uradi priložak sa kojin bi banija u javnost.

Sve je on uradija ma ja san se štufa. Di je taj uradak završija, ne znan. Izgubija san ga.

U Salonu, danas, malo iden. Razočaran san onim što me tamo dočeka. Dragulj umočen u kaljužu i nered.

Uz Riku ritko šetan dalje od Gospina otoka. Očito nismo u stanju pokrenut se i tu lipoticu okitit značajem kojeg zaslužuje.

Moj Grad je silno bogat. Moj Grad ima najbogatije podzemlje na svitu. Moj Grad očito nije svjestan koliko su njegove staze, okućnice i ledine bogate antičkim dokazima.

A ja san svjestan kako je u stvari najbolje pustit prošlosti da drimlje jer budućnost i tako puno ne mari za nju.

A to sve potkrepljujen u spoznaji kako se uvijek ističe, ko problem, lova. Bez nje se malo toga može. Sa njom je moguće, ma i kad ju imaš potriban je njen sudrug. Ideja. Ideja i ljudi koji su kadri „zakopat“ u problem, iscrtat projekt i hrabro krenit naprid.

A love ima. Silno puno love se kotrlja okolo i traži misto di ju valja, i triba, posijat.

Postali smo društvo uljuđenog svita. Član smo EU. Svakodnevno nam ušne šupljine punidu sa tim fondovima i mogućnostima. Pa pobogu, ko nam brani da zagrabimo u tu bogatu kesu?

U Hrvatskoj , negdi gori ka Zagrebu, ima jedna malena općina Kamajna. Općina ka i sve druge. Samo sa jednon malon razlikon. Imadu niku „čudnu“ vlast, demokratski izabranu, koja se usudila pitat. Pitat lovu.

Razmotrili ti „anonimusi“ sve zamke povlačenja love i upregli vlastiti kadar da se „šaketa“ sa tim projektima.

Ja san sazna da su do sada izvukli 16 projkti pokrivenih lovon iz EU fondova.

Zar u našem Solinu ne postoji udarnička grupa znalaca koja bi samo radili taj posao.

Isplatili bi se. Višestruko.

Jer, hvaljenje sa mrvicama odaje siromaštvo duha i ambicija.