S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

S’MOJE STRANE POGLEDA 3

Ante Tešija

 |  tra. 12, 2017

Sićan se ko da je bilo jučer, a od tega je prošlo dvadeset i kusur godina.

Radija san, sa gušton, u gospodarskom sustavu Splita, u firmi koja nije znala za tegobe, a vodija ju čovik genijalac , što je kasnije, do današnjeg dana, dokaza i na drugim odgovornim poslovima.

Kotrljale su se puste promine u okroženju, dotadašnja zajednica se opasno urušavala, a kako to obično biva, Balkan se uvik trese i izazove veliki belaj.

Tribalo je poć na branik. Tribalo se organizirati. Dobrovoljaca nije manjkalo, zajedništvo se isprsilo prid terorom u uvjerenju da potom kreće čarolija, svoj na svome. Odavna sanjana samostalnost sa kojom i sudbina biva povjerena samom tebi. Veličanstveni snovi na vidiku.

U moju firmu se ušulja čovik od povjerenja. Kutle. Zakonskim normama se sve izokrenulo i najednom, od „svih nas vlasnika“ eto ti njega, ko „jedinog vlasnika“. Nisan ni zna ko je, a nisan ga potom nikad ni upozna. Moja firma se počela ljuljat, pravila dotadašnje „igre“ su nestala, te si moga jedino šutit i molit Boga da te niko ne dira i da ostaneš radit.

Slična sudbina se dešavala i u petsto metara uokrug.

Jugoplastika je bila kapija do nas. Taj kombinat, mravinjak rada, di se niko nije bunija, a tri smjene nisu radile, onako, bezveze.

Kapija je jednom presušila. Sve manje „mrava“ se tiskalo okolo nje, a nije tribalo dugo čekat da sve odleti u prah i da se „svetinja“ oprosti sa dotadašnjim životom, a tri smjene trliša više nisu stizale na Brodaricu, majku njihova opstanka.

Zajedno sam sa prijateljem, ditetom tog giganta, gleda i plaka kako dinamit briše tragove jedne uspješne ere poslovanja, a potom, niti pol godine, sa liberalima san čistija plaže od Omiša do Bačvica, di su osvanili ostaci uredno iskrcani u more.

Ošli su u zaborav i nikoga nije bila briga o njihovom daljnjem životnom srljanju. Prepušteni su u vlasništvo privatnih potriba, smišljajući modalitete opstanka.

Sve ono što je do tada bilo u rukama „nas samih“ odlepršalo ko dota u ruke odabranika, uvjeravajući nas kako je Država bjedan gospodarstvenik te da „diktaturu“ samoupravljanja pribacimo na diktaturu odabranika , sumnjiva gospodarstvenog i sličnog opusa.

Sve te transakcije je amenovao narod priko svojih narodnih poslanika, koje su birali na izborima, ne sumnjajući u njihov razum i pošten odnos. Oni su nam obećavali, a mi slipo povirovali. A kome ćeš drugom.

Danas smo svidoci da se Državi vraća. Nekad samo naše. Ovo je povjesni moment drage nam Domovine. Odabranik „narodnog“ srca i miljenik tadašnje vlasti, malko se više zaletija u dokazivanju svoje genijalnosti. Toliko se razgenijalija da se dokopa i balkanskih, mrskih, posjeda biznisa. Krediti, dvocifrenog broja za kamate, su stizali priko Bregane samo tako olako.

Sve u svemu tribalo mu je kvarat stoljeća da prizna svoju nemoć i uz suze oproštaja vraća Domovini sve što mu je poklonila. Maklo škercano, ma Bože moj, popravt valja a ko će ako neće naša majčica.

A Domovina ko, dokazani, loš upravljač sa svojim, triba da spašava pedesetak tisuća radnika i to triba radovat, no meni starom sumnjivcu padaju na pamet one tri smjene trliša iz Jugoplastike i njihova „avantura“ u izolaciju koju im je ista, njihova, Domovina namjenila.

Danas mi je u rukama osvanilo dvije kuverte od iste banke.

U jednu me uredno, na popunjenom A4 formatu upoznaju kako san iznevjerija njihovo povjerenje te da su u ozbiljnon sumnji za daljnju suradnju sa mnom.

U drugoj je opomena pred utužbu a što će izazavat silne dodatne troškove ako odmah u roku osam dana ne pristupim njihovu šalteru i iskesan, pazi sad, 10,12 kuna.

Nekako u isto vrime sa svih portala me zaspu informacije da se po zakonu moje Domovine nitko ne usudi krivo pogledat, a kamo li poslat ovakva pismena, čovika koji je , po svim mjerilima, razočara istu.

A Ustav lipo poručuje kako smo pred njim svi isti, do u najsitnije detalje.

Jesmo li?