S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
Misto Postira, za normalna čovika Mira – S’MOJE STRANE POGLEDA 19
Ka’ pišeš kolumnu od vas se očekuje da budete ozbiljni, britki, jasni i poučni.
Za ovu kolumnu mi nije tribalo mozgat. Peška san temu iz prve.
Postira. Maleno, pitoreksno, misto po sridini otoka Brača, na moru sa sjeverne strane.
Upozna san ga davno. Poslovno se sa njim veza i Bogu zahvaljiva šta mi je to namistija.
Ka’ san seja u katrigu Slobodne Dalmacije i ka’ su mi rekli koji je moj teren za obilaske, spomenuvši Brač, mojon srići nije bilo kraja.
Upozorili su me da sa tin otokom, i gospodarskin subjektima, imadu slabu poslovnu bilancu pa ako šta uradin, super.
A ja san zna da san dobija biser. Već san ja tamo dugo godina trošija poslovno vrime.
Postira, Sardina, PZ Postira i hoteli, bijahu moj prostor za osvajanje. Izazov samo taki.
Da van dalje ne balin, moran se pohvalit kako i danas kad prođen ton čarobnon rivon bar deset ljudi me sretne i pozdravi.
A zašto sad, nakon pusto godina uziman to misto ko temu da bi bija aktualan? Odavno san u penziju i ne bavin se tin, nekadašnjin, biznison.
Dovoljan mi je bija jedan opširan članak u lokalne novine. Oduševija san se pročitanin i uzdanija.
A ko će ako neće moji postirani.
Ma zamislite samo. Na sliku četvero šesni mladi ljudi. Svećenik o’ niki dvadeset i pet godina. Načelnik općine star dvajest i osan godina. Predsidnica TZ ,cura više za modne revije nego za ti ozbiljan posal. Diretorica PZ, mlada i jedva pet godina starija od ovi nabrojani.
I ta lipa, šesna, pametna i obrazovana dica drže Postire u svojin rukama a skupa nemaju janjci sto godina.
Ne piše u foje, ma nije me ni briga ko pripada kjojon stranci, a oni skupa i svaki u svom prostoru pronalazi rješenja kako da pomognu svom mistu, obogate ga i učine miston poželjnin življenja.
Oni se stalno druže i dogovaraju???
A zamislite „mulca“ načelnika općine. Ti „delija“ neće da u svoj ured uvede klimu. Njemu je i ventilator dovoljan. Sumjan da i njega pali. On štedi kako bi skupija šolde za izgradit dičje jaslice. Uz to je i diplomirani muzičar kojemu ni teško da suboton ode svirat na svadbu, ples ili koju drugu prigodu.
On nije ima protukandidata na izborima. Zašto? Jer su moji dragi postirani znali koga biradu.
A on, mršav i zgodan momčić, župnik, sanja noćima da sutra sam zazvoni kako bi obznanija puku da se rodija novi stanovnik Postira. On je momak široki pogleda, ne robuje okvirima pizdarija već služi svom puku da kroz vjeru nađu svoj smisao daljnjeg života. On veže ljude, ne razdvaja.
Njih dvije sa slike, komotno su mogle na modne piste, prid kamere i u šou biznis. Lipotice.
Jedna je obrazovanje i status u Zagrebu zaminila miston vodećeg turističkog djelatnika a to jon očito gre samo tako.
Ona druga se uvatila komandovanja u PZ Postira i te njene znamenite proizvode uspila uturit na sve police važni trgovački centri a znajući za kvalitetu ti proizvoda, budućnost je zagarantirana.
Drago mi bilo to pročitat. Gušta san. Jer i sam san puste godine svog truda utrpa u to malo misto.
Sardina, ta veličanstvena tvornica riblji proizvoda, bila mi je misto pusti svraćanja. Vodija ju je moj prijatelj, pokojni, Miro Kučić i uspija spasit od poznatog propadanja svega šta je vridilo u vrime „čuvene“ pretvorbe na Hrvatski način.
PZ Postira pod vodstvom Griške Arnerića i Marka Jelinčića bijaše čarobno misto di su se rađala autohtono poljoprivredna čuda. Svidočija san temu. Da san in i osobni marketinški timbar.
Hoteli, nisu ošli u ruke nikog buzde sa strane već su postirani odabrali nadimak Ture, prezimena Biočina ,pod kojim je i dalje ostalo njihovo i uspješno ujedrilo u moderno poslovanje.
Zato svi molin da se naklonimo življu teg mista koji je znao i znade pronaći pravi put, prava rješenja, te ne triba sumnjat da je stvorena oaza u grotlu i okruženju iznakaženosti.
A ja nebi bija ovaki kad nebi iskoristija prostor za malko promocije.
Bilo je to jedneg od pusti vožnji trajekton ka Splitu. Sedija san sa direturom PZ Postira i on, znajući šta radin, sasvim ozbiljan mi predloži da izdamo knjigu „MALA ANTOLOGIJA BRAČKOG HUMORA“.
Na prvu san se nasmija, na drugu san ga sasluša, a na treću je tiskano dva puta po deset tisuća tih knjižica.
A zamislite, molin vas, njegovu financijsku računicu.
„Ovako, slušaj me pojmljivo, ako se vazme u obzir da na Brač žive pusto judi a da i vanka nji pusto čezne za svojin škojen, ča se prodaje tiče i pokrića troška, nima da se brineš.
Vi kako oćete, ma meni je Brač zakon.