S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

NASTALI, DA BI NESTALI | S’ moje strane pogleda

Ante Tešija

 |  kol. 23, 2017

Grozne su ove svakodnevne spoznaje di se sudaramo sa poražavajućim činjenicama nestajanja drage nam Hrvatske. Brojke i tužni primjeri, tiraju u tugu i očaj.

Duplo više ljudi parti neg’ se rodi. Svaku godinu nestaje po jedan osridnji grad. Svaku godinu sve manje dičjeg plača. Zaminjuje ih plač sa pustih groblja. Zvono opako breca i upozorava.

Autobusi u njedrima vuku mladost sa kartom u jednom smjeru. Ne odlaze samo mlada lica, odlaze puste diploma, odlaze planovi i projekti, ostavljajući izglednu pustoš, prostora i duša.

A odlasci. Ti najtužniji treni postaju naša svakodnevnica na koju se opako navikavamo.

Požari i umiranje, upozoravajuća su braća katastrofičari, dok mi dokoni češemo jaja kao da se to nas ne tiče, kao da je to negdi daleko izvan granica naše, dugo sanjane, Domovine.

Zašto smo digli ruke od sebe? Od svega? Zašto ne učinimo nešto drastično da spriječimo to zlo?

Našim demokratski odabranim delegatima su puna usta brige o stanju u društvu, “čine” sve da stvar izokrenu a mi ćutimo i uzdamo se u nebesa, ne samo zbog kiše već i zbog čarobnosti moći da nam udili milostinju.

No uzda il’ ne uzda se, virova ol’ ne virova, milostinja nikako da siđe i pomogne. Zašto? Jer milostinju i nismo zaslužili.

A davno mi je ćaća, prije neg’ je partija, udilija jedan savjet.

“Sine moj, od uzdanja u druge moš samo dobit uzde”.

Nesrića koju smo nasljedili ogleda se u dva rata koje smo morali voditi. Jednog, obrambenog, smo uspješno okončali, dokazujući kako hrvat ima iznimnu hrabrost kad je najpotribnije. Nestalo je podvojenosti, izbrisale su se razlike i pripadnosti a bratstvo se priselilo na čuke bojišnice ko magičan zid čuvanja didovine. Bojišnica i branitelji su stvorili preduvjet mira. Ma za kratko.

U zaleđu, na sigurnoj udaljenosti od metka i bajunete, rasplamsao se novi “rat” kojega još i danas vodimo sa malim izgledima da ga uskoro kvalitetno okončamo. Rat, sami kontra sebe.

Interesni rat pod kodnim imenom, PRETVORBA i PRIVATIZACIJA.

Kutle, Gucić, Todorić, Raić, Zagorec i dugačak niz njihovih “unučića”, naš su proizvod, posijan i niknut na našim “njivama” naivnosti i bluda .

Odbacili smo svaku vridnotu koja se naslanjala na omrženu tvorevinu ,u kojoj smo se rodili, školovali i živili. Odbacili, a rezervna rješenja nismo imali. Doduše jesmo. Ma ne kvalitetna za dobrobit i bolju budućnost. Ta rješenja su očito postala pravomoćna. Žalbe na vrime nisu izjavljene.

Ta suluda avantura je klica uzročnik svih naših jada i boli. Taj rat, prljav i nepotreban, sami smo sebi natovarili na pleća a brime je toliko teško da ga se nitko ni ne usudi raskopat i posložit po logičnosti potribnoga.

Heroji iz obrambenog rata su utihnuli. Nije vrag da su postali kukavice.

A već sutra, ipak, može bit drugačije. Potribno je iskoraknut sa prvim pozitivnim korakom. Jer i zlo i dobro rabe prvi korak.

A taj naš prvi korak mora se očitovati u odlučnošću da se raskrinkaju sve negativnosti, poslože prioriteti i kroz PRAVE reforme krene u društvo modernosti zakačene na zakon, pravdu i moral.

Nastaviti ovako vodi daljnjem propadanju, nestajanju, poniženju i umiranju.

Slavonija, Dalmacija, Lika, Kvarner, Zagorje…….sve je to još tu. Sve je još naše. Dokle?