S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

Di ti je zajebancija? – S’MOJE STRANE POGLEDA

Ante Tešija

 |  ruj. 6, 2017

Sasvin ozbiljan se isprsija isprid mene i izdiktira šta je naumija reć.

– A šta je beleco, pravimo se važni i parlamo o ozbiljnin temama. Di je nestala zajebancija?

Stvarno. Šta mi se to desilo? Posta san grintav i puno mudrujen o stvarima koje ne mogu minjat, a očito me se ni nebi tribale ticat. Da mi je mislit, i moran priznat da je u pravu. Odlučija san. Od danas će ova kolumna bit misto humora i satire. Prevedeno, zajebancije.

Šta bi se ja petlja u bitna ljudska pitanja kad Hrvatskog čovika, birača, više zanimaju pizdarije nego njegova egzistencija, budućnost.

Odlučija san redovito gledat jednu emisiju, jedne naše lokalne televizije. Kapa doli urednicima i novinarima koji su veliku masu svita prikovali za svoj ekran u vrime poslin ručka. Savršen profitni marketing. Savršeni tragičari nepoznata lica.

Gospe moja koja se tu mizerja natiskala. Plaćaju skupe inpulse da bi dobili šansu ispast glupi. A teme. E to vam valja poslušat. Taj, i takav, scenarij ni barba Smoje nije bija kadar ispisat.

Amo mi redon. Domovina nam je mala ma budalaština za izvoz.

Zagreb se pošteno izborija za titulu palanke. Zagrebčanima se to triba pošteno priznat. Već dugo biraju rastresenog tipa za svog ćaću, klanjaju mu se i ližu pločnik po kojemu hoda. Mislin da mu je oni buco iz sjeverne Koreje opasna konkurencija. Ima li taj naš glavni Grad šansu povratka u okvir poznatih i priznatih metropola svita, sa tradicijskim vridnotama, stoljećima akumuliranim u njidra? Definitivno nema. Grad je posta Hrvatska periferirija, di dođoši određuju pravila ponašanja. Eto, Grad se rišija imena trga omrzlog lika a da ih nitko ništa nije ni upita. Pa šta ih se triba i pitat kad su oni potpisali punomoć da ih ON voda di oće i da sa njima radi šta oće. Mizeran postotak je odabra mizernog predstavnika koji sa svojon mizernošću daje prevagu da bi jedna druga mizerja nastavila i dalje jašit u sedlu odluka i vladanja.

Interesantno, kako se mizerje na kilometer nanjuše.

Nema veze što Grad, tj. pola Hrvatske, grca u miljun problema, ka i ostala Hrvatska pustopoljina, njima je najvažnija tema koje ime će nosat ulice, trgovi i objekti. Znaju oni kako je važno nametnut svoju ideologiju jer nema lipšeg osjećaja od onog kad si posta faca koja baca. I meće.

U Slavoniji jabuke gnjoje same sebe. Na ušću Neretve i mandarine zrijaju za gnjojenje. Blago Dalmaciji što će maslina bit obrana, zahvaljujuć suši. Kukuruz i šenicu nema potribe sijat kad izvana duplo jeftinije, a profitno duplo isplativije, moš dobit za konzumaciju.

Mliko je bezveze izmust iz krava, ovci i koza kad se na pakiranoj vodi može duplo više zaradit. Janjetinu, govedinu, teletinu, svinjetinu i riblji fond moš uvik imat svježe. Svježe otopljeno i guštaš u mirisima Novog Zelanda, Japana i drugih egzotičnih prostranstava.

Šta ima veze što smo EU zajednica kad klopamo posebne prerađevine druge klase po skupljon cjeni. Ko da je koga briga za sastav hrenovke i konzervi lipog dizajna. Važno nan je das mo se makli sa Balkana i što nas istok više ne zanima, osim onda kad triba imenovat krivca za svako zlo koje nas gnječi. Još kad bi se izumija bager tolike veličine da može primistit tvoje tlo. Samo je pitanje ko bi nas primija.

Tribadu nam prevodioci da nam prevedu riči koje smo do jučer duperali sa iznimkom da se to ne odnosi na turske, koje su duboko zagacale u našu komunikaciju i sporazumjevanje.

Evo nan novi prvašići zbunjeno posidaše u klupe. Prvi sat bi in triba, umisto škropljenja, održat nezaposleni akademsko obrazovni momčić prije neg pobigne vani. Zašto? Pa ti mali cvitići zaslužuju iskrenost i upozorenje šta ih čeka kad narestu. Da se dica nebi pripala. Šok je zajebano stanje.

A ne bi bilo zgorega da in se i pokoji penzioner obrati. Taj namet na proračun ima puno toga važnog I poučnog prinit dičici kako bi se na vrime pripremili za sutrašnjicu.Jebi ga, valja i ostarit. Ili to zapravo ne triba. Teško je zamislit situaciju koja bi ovladala tim sitnim, nevinim, glavicama. Sumnjan da bi dobili volju daljnjeg života u zemlji di se školuješ da ne radiš.

Evo san na šalteru moje banke dobija objašnjenje kako mi je penzija povećana. Provjerija san i konstatira kako se prve dvije brojke nisu prominile. Pošto san pismen i znan računat, izračuna san kako mogu kupit tri kila kruva i popit jednu kava. Zato moj delegat, kojeg san posla u Sabor da gori, u nepoznatom svitu teško rinta, za svoju povećanu penziju more kupit pečenog janjca, dva struka kapulice, litu vina i litru Jamnice a ako bira jeftiniju gostionu ostaće i za par mudanti.

Sve u svemu na dilu ovog meridijana teško se išta u dogledno vrime može izminit. Zakopali smo se u svoje rovove, promatramo i sinjajemo neprijatelja, a Boga mi ne dozvoljavamo ni prijateljima da nas dekomodiraju.

Povjest je naša budućnost.

I jedno i drugo je omotano u celofan nepoznanica.

Prvo su povjesničari iznakazili, a drugo aveti prošlosti.