Grad Solin Zanimljivosti ZP Izdvojeno

Helena Čerina: “MOJA SICILIJA” – 1. dio

Helena Čerina

 |  lis. 2, 2017

Nakon biznis Londona u svibnju i svakodnevne desetosatne trke ulicama Portobella, Regents Streeta, Notting Hilla … po uredima Harrodsa, Selfidgesa, Harvey Nicholsa…, bilo je vrime za stavit sve dojmove na jedno misto i odlučit što i kako dalje.

Da bi promislili, kojim putem je vrime da se uputite, najbolje je stavit mozak na off i napravit odmak od svega kako bi što bolje sagledali sve pluseve i minuse daljnjih želja i ciljeva.

Odmor…idealna stvar…negdje daleko, negdje nešto novo…jer takve stvari uvik donesu i neke još bolje ideje.

Kako se najčešće nađemo zajedno na takvim putovanjima moja Lili i ja, jer s mojom dragom Karmen sam već pregazila London u svibnju kao što rekoh, to je pao kažiprst na Siciliju.

Najveći otok u Sredozemnom moru, kojeg okružuju još i Tirensko te Jonsko more, čvrsto je vezan uz broj tri… tri kulture, tri rta, tri jezika, sve je to razlog za drevni simbol otoka – trinakrije – žene s tri noge. 

Ja kad se sjetim Sicilije odmah mi misli lete na cannellone, cannole, cantuccine i ostale slastice, pa onda na one lipe pješčane obale i biserne vale.

Kažu mi, pa prvo se tribaš sitit Corleone familije i mafije, a ja opet po limunima i narančama, jer mene nikad u životu ništa ne asocira na loše, pa mi tako i svi ljudi pare super dobri dok ih bolje ne upoznam, ma mi ni tada njihovo drugo lice ne čini muku, samo tugu radi spoznaje kako je njima ustvari teško u toj tisnoj koži i skučenoj glavi.

Lili i ja… splitska zračna luka na putu za Rim, a onda do Palerma…lets go…

Rim… ukrcaj za Palermo… kasnimo naravno, to vam je tako normalno s Vuelingom.

Ne znam jesam li vam rekla kako volim brojeve 7,8,10, 13…i uvik dobijem misto u avionu do prozora s nekim od tih brojeva osim ove 13estice jer ju je neki praznovjerni lik odlučio izbacit iz svih aviona ovog Svita…

Sidimo tako moja Lili i ja na broju deset E i F, s nekim likom…

Obzirom da se hihoćemo ko blesava dica još od Splita, njega ni ne primjećujemo…

Kad smo se lipo sitile upristojit sukladno našim godinama, vidimo kraj nas sidi Richard Gere, majko moja, glavom i bradom, ah muškarac, stavljen samo tako, čak i mlađe izgleda nego što mu godine jesu…

Mislim ja, budizam i to… meditacija, sve to mora da je na čoviku ostavilo traga da je ovako mrak, a i malčice je viši nego na filmovima. Srića što ga je ponila knjiga pa ga možemo virit u profil, inače bi reka da nam nisu sve na mistu…

Da ne bi bile preočite krenemo nas dvi s planiranjem što sve treba vidit na našem sedmodnevnom putovanju ukrug, uzduž i popriko Sicilije s autom koji još nismo ni bukirale…

E…znam…nismo, a već letimo tamo…nema veze na licu mista ćemo, al je prvi put…

Niste nikad čuli za one draži, da vam svaki trenutak u životu ne triba biti isplaniran da se najlipše stvari događaju neplanski i kad se najmanje nadate…e pa tako valja živit što više, pa i kad ste se uputili u bili Svit, posebno danas na svu ovu pustu tehnologiju, zašto ne…

Dakle, Palermo- Catania, pa tamo stat dva tri dana i proći, Siracuzu, Ortigu, Taorminu, pa malo do vulkana, a onda ćemo dalje vidit di se primistit da malo pročačkamo i sredinu Sicilije na putu za Agrigento…pa dalje …sve do Palerma u kojem bi tribale ostat dva-tri dana i pregazit ostatak Sicilije s te druge bande.

Dok mi tako lipo crtamo i pišemo di i kako, shvativši da mi uopće i nismo napravile neki siguran plan, a skoro da su kotači Vuelinga poljubili sveto Sicilijansko tlo, obrati se nama Richard, toplim, muškim altom…koja milina…

Blago nama, šta bi tek bilo da zna da ni prevoz sredile nismo, ali ne brinite saznati će kad sletimo, jer će nas u korak pratiti dok se lipo ne smistimo i ne uputimo u naše istraživanje, ka pravi muškarac, izumrli gentleman…

Vuleing je napokon sletija u Palermo i mi se uputismo po našu prtljagu, a u stopu nas prati naš Richi, kako smo ga od milja prozvali.

I sad kad smo lipo sletili vrime je da vas razočaram… nije to bia Richard Gere, naravno, ali iskreno vam moram reći, ako ikad bude triba dvojnika ja bi svakako predložila Giannia ilitiga našeg Richia jer je tu sličnost u svakom pogledu teško i opisati, jednostavno pljunuti Richard G.

Obzirom da smo mi našem Richiju objasnili kako tek sad idemo bukirat rent-a-car , on ponovno gentlemanski predlaže da najprije popijemo kavu i okusimo tradicionalne sicilijanske cannellone, ah taj Richi pogodija me je taman di triba, jer bez slatkiša ne mogu zamislit dan.

Kava…mrak cannelloni, a nakon njih cannoli i obzirom da Richi posjećuje poslovno Siciliju na tjednoj bazi, krećemo s razradom plana gdje i kako, kada se domognemo Catanie.

Nakon kave i ukusnih kolača Richi se nudi da riješi rent-a-car.

Obzirom da talijani inače rasturaju engleski, a moj i Lilin talijanski za prepirku koja će naknadno uslijediti nikako nije bio toliko aktivan, više prava pasiva, pristajemo, a i zašto ne prihvatiti pomoć jedne plemenite osobe koja se ničim izazvana odlučila svesrdno pomoći, što je danas rijetkost bez neke kalkulacije.

Pregovara Richi za naš auto, a mojoj Lili sve više raste tlak na sve te silne cifre i nabrajanja s druge strane.

Prepotentna talijanka koja je i smirenom Richiju povisila pritisak, uporno upire da potrošimo što više eura, plašeći nas krađama, ludom vožnjom i ostalim problemima koji će nas sustići ako ne kupimo silne pakete osiguranja, uz naravno obveznu blokadu kartice na iznos od 1100 eura do našeg sretnog povratka natrag na kraju putovanja, fala Bogu ako vratimo auto živo i zdravo.

Lili je nakon ovog spremna na paket pilula za opuštanje, tim više što joj nije mogla na urednom talijanskom udariti po ciloj familiji.

Kad se već jezično nismo mogle obračunati, ostavljamo sebi rizik, ali s posebnim zadovoljstvom i dišpetom odbijamo sve pakete i po cijenu da se vratimo na dva kotača ne uzimamo ni osnovno osiguranje.

Daj ti nama goli rent-a-car složno izgovorismo taj dio, na tečnom talijanskom jeziku.

I tako mi lipo nadobudne ne znajući što nas čeka na ulicama i autoputovima Sicilije još za ne falit dobijemo novu novento Opel Astru s prijeđenih 700 km, ravno ispod čekića, samo za nas, krenemo u osvajanje Sicilije.

Pozdravimo se mi s našim Richijem, koji će nas budno pazit pozivima i porukama da se ne zagubimo ili da nas ne pokupi slavna sicilijanska mafija i krenemo polako put Catanie.

Autoput Palermo-Catania, ako se to uopće može nazvati autoputom… kilometar dva…dvi trake… trideset kilometara radovi i jedna traka, pa tako redom priko dvista kilometara ludila.

Talijani se ovde strogo drže desne strane, a to vam znači da ste nadrapali, jer kad pretječu,oni uopće ne vode računa da lipo triba preteči auto u kompletu, a ne na pola puta pretjecanja, strogim pokretom volana udesno izgurati pretjecani automobil doslovno s ceste.

I bilo mi je čudno zašto svi u desnoj traci voze toliko udesno da ustvari koriste u potpunosti zaustavnu traku u slučaju nužde…nije puno trebalo da se shvati i da se uvjerim da je to jedini način da naša brand new Astra sačuva živu glavu i naš džep.

Nakon dvi ipo ure vožnje po kiši i jednotračnom autoputu napokon Catania…

Viva Italija…Viva Sicilija…bit će ovdje adrenalina na lopate…

Shvatili smo…od sutra vozimo reli, tako da ja upravljam, a Lili će davati koordinate jer u ovom kaosu u kojem postoje dvi trake, a auti su postrojeni u četiri, to će biti jedini način da preživimo…ne uđemo u fajt s temperamentnim sicilijancima, a ni same nismo ništa bolje i da u konačnici vratimo Astru u komadu.

Jedina prednost njihovog temperamenta jeste ta što se oni dobro išvogaju na cesti, jedni drugima sve po spisku, viču, lamataju rukama, ali nikom ne pada na pamet ići i koraka dalje i šaketati se radi takvih strasti baš onako kako se to može sve više vidit na našim ulicama di i hladno oružje dobiva priliku da uhvati zrak.

Malo se nađe luđaka kao što smo se našle nas dvi, pa i pored iscrpljujućeg cjelodnevnog putovanja do Catanie i činjenice da smo tek oko ponoći ugurale ključ u bravu našeg apartmana, ne damo se smesti i nakon tuširanja izlazimo u istraživanje susjedstva.