S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

MA NIJE SVE CRNO

Ante Tešija

 |  stu. 22, 2017

Foto: Solin Live

Srija me je na onom mostu pored Crkve i izdaleka san svatija da me želi nešto pitat.

-Nije sve u Solinu crno kako bi se dalo zaključit po tvom pisanju.

-Molin da mi se navedu ostale boje.

-Vraže jedan. Ma znan ja da ti nisi pokvaren već brutalno iskren. Cjenin to ma isto fali malo više optimizma a to vi koji pišete morate turat u prvi plan. Solin je lip, živin tu od kad san se rodija a uvatija san lipe godine.

-Ja san tu svjež, još se snalazin, upoznajen i Grad i ljude, moraš me razumit da svaku koju napišen nije u pokvarenom interesu već u želji da Solin, i život u njemu, bude još puno bolji a to poradi svih mladih, i mojih i tvojih.

-Ma znan, znan. Aj, nemoj me krivo svatit.

Daljnji koraci pored starog groblja, ispod božanstvenih krošnji, bijahu ispunjeni razmišljanjem o Solinu, u kojeg san doselija prija 15 godina. Mislija san da ću se teško odreć Splita, ma desilo se da san Solin silno zavolija, ljude u njemu i Božanstven osjećaj šetnji uz Riku.

Sa mog balkona sve mi je na dlanu. Priznan da tu lipotu „kontrole“ za ništo nebi „proda“.

Stara Salona mi često uleti u misli, a pošto san opsjednut prošlim davnim vrimenima, tako da se lako ukrcan u magičan svjet antike.

Split san maka ustranu, jutarnja kava u „Dvi palme“ i prijateljsko okruženje koje tu doživljavam postadoše moj opijum svakodnevnosti.

A zapravo je, za mene, sve počelo iz tog kultnog kafea. Tu san upozna jednog po jednog novog solinskog prijatelja.

Don Frane Bulić, don Lovre Katić, Vjekoslav Parač, Dalibor Parač, Bogdan Žižić, Toni Kljaković, Branko Cikatić, Ivica Dukan, Ivan Kljaković Gašpić-Bambi i mnogi drugi, imena su koja nisan upozna ma znan da predstavljaju solinske veličine.

One koje san upozna i koji tvore moju svakodnevnicu su veličine sadašnjosti.

Mišo Limić, Marin Limić, Jelena Čilaš, Veselin Vetma, Karmen Borković, Vesna Žižić, Nada Topić, Jurica Benzon, Špiro Žižić, Mia Sesartić, Jerko Podrug, Miro Podrug, Tonči Ćićarić, Neven Gabrić, Martin Smodlaka, Tonči Vetma, Josip Baričević, Slavica Čilaš, Marijana Batarelo, Jakov Teklić, Marijana Cikatić, Ante Boban, Snježana Zoković, Filip Lagator, Smiljana Dude i mnogi, mnogi drugi.

To su ljudi sa kojima svakodnevno dilin lipotu susreta, koji svatko na svoj način čini Solin boljin i plemenitijim jer san se uvjerija u kvalitetu njihova životnog puta. Svatko je zasebno obogaćen profesionalnom nadarenosti koju nesebično daje, čineći tako naš Solin bogatim i prepoznatljivim na daleko.

Svaki dolazak na novu adresu pomalo plaši izoliranošću a ja san se ozbiljno zapita „kako ću ja to“ tamo se snać.

Jedan običan, svakodnevan, susret u kafiću sa Miom i Vesnon otira me u Gradsku knjižnicu, kao nekog ko bi moga nešto reć. Do tada san u tom čarobnom prostoru posuđiva samo libre.

Prihvatija san sumnjičavo, ma izazov je bija velik. I oplemenilo me. Taj prostor, ti ljudi, organiziranost i stalna „glad“ za iskorakom, uradiše od mene sritna čovika koji je eto pod stare dane pronaša misto di se lipo nać. Otvorili su mi se vidici i počeja san ozbiljno pisat. Mikrofon u ruci, pisme, šale i misli, prid publikon. Eeee, to je valjalo prigrmit tako da se danas u Teatrinu osjećan vridno i „umišljeno“. A oni koji tu rade, to je sjajno drago društvu uvik spremno na dijalog, uslugu i druženje.

Solinska lita su priča posebnosti. Bogata sadržajem u svakodnevno novom izazovu druženja mogu komotno parirat velikim centrima, i posramit ih.

Jednog jutra kad mi je sin reka da se upisa u glazbenu školu, malo je falilo da ne puknen od smija. Srićon nisam. Četiri godine je bržljivo odija pod skute škole koju vodi mladi genijalac Tonći Ćićarić. Uvirija san se u njegovu kvalitetu, prosto ne virujući kako tako mlad čovik svuda stigne, a sve obavi kako Bog zapovida.

Mladi su moja opsesija. Komu pomoći, koga pratiti i otvarati mogućnosti napretka, nebi smilo doći pod znak upitnika. Solinski dragulji zaslužuju silno više od današnjeg odnosa.

Jer Solin se mora dičiti jednim Marinom Limićem. Momkom savršenog glazbenog obrazovanja i moćima kojima osvaja pozornice širom Hrvatske i Evrope. Skromnost i odnos prema drugima ko čovika me fasciniraju. On očito ne kani pobići van pa mu valjda možemo osigurati uvjete napretka.

Mlada Jelena Čilaš, božanstven glas i dobrota pomaganja, spada u tu plemenitu družinu našeg ponosa.

Solin je silno bogat upravo ljudima. Mladim ljudima željnim napretka. Pomozimo im sada, jer poslije možda i neće bit moguće. Zadržimo ih tu di pripadaju jer oni i jesu plod tu sazrijan.

Solin je divno misto mogućnosti. Ne dozvolimo da nas razdvajaju ideološke maske interesom opiturane. Poštujmo svaku njegovu epohu kroz koju je prošao. Kako antifašističku tako i domovinskog rata jer ni jedna epoha nije, niti može biti, ista po mnogo čemu ma po jednom mora biti prepoznatljiva.

Po životu sa ljudskim vridnotama.