S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

MAJSTORI SA „DIPLOMOM“

Ante Tešija

 |  stu. 29, 2017

Foto: HNK Osijek/SL

Ka’ san se spustija prugon iz Ogorja, te davne 1966 godine, u mojon vlaškon glavici postojale su samo dvije dvojbe. Prva, kako ću se snać u tako velikom gradu, i druga, jesan li ja dobro i pametno odabra školovanje za učitelja.

U Splitu san se snaša savršino, a naum da postanen učitelj propa je u samom startu. Ma ipak san i tu naknadno uspija, te san se obrazova taman po guštu i potribi. Cili radni vik san radija posal koji volin, na način da san opravdava povjerenje svih poslodavaca.

Puka bi da vam ne ispripovidan tu svoju životnu avanturu iz samo jednog jedinog razloga da dokažem kako su puste jadikovke, i nepoštene tvrdnje, na vrime socijalističke „diktature“ samo zajebancija u opravdavanju novonastalih „demokratskih“ tegoba i vrludanja.

Svaka diploma je uzvišen čin dokaza da vridiš. Moja skromna diploma me, dan iza, gurnila na savršeno radno misto a da nisan ima niti dan radnog staža. Ima san samo tri godine, uz školske klupe, stažiranja kao radnu naviku. Ćaća mi nije bija nikakav društveni čimbenik, vezu nisan posjedova a partiju nisan poznava. Vidi čuda, na čelu tog OUR-a bijaše čovik koji nije bija član partije.

Želja za napredovanjem, i osjećaj da mogu bolje, turniše me u suludu ideju studiranja uz rad. Nisan ima komoditet lagodnosti jer se svaki misec tribalo isprsit za podstanarski prostor. Upis na porti ekonomije u Radovanovoj, bijaše samo običan tren lagodnog zadovoljstva. Bez ikakovih prepreka, uplatnica ili veza. Naprosto jednostavno i prepoznato kao društvena potriba.

Diplomom, i ne prepisanim diplomskim radom, u čarobno malom vremenskom terminu, ušulja san se na radno misto koje bijaše oglašeno na javnom natječaju. Bez partije, bez oca, bez bilo kakove prepreke a samo na osnovu razgovora pred komisijom, postadoh njihov zaposlenik.

Daljnji tijek priče bi priša u dosadu pa ću vam reć što me nagnalo na ovu ispovid.

Pročitah kako gospodin Anto Đapić, protiv kojeg nemam ništa, postaje važna karika u daljnjem kulturnom radu HNK Osijek. Saznah kako vodoinstalater vodi knjižnicu. A kroz život, naročito nakon 90-ti, svjedočih pravom „festivalu“ postavljanja podobnih „figura“ di in nikako nije misto.

Zašto nam se to desilo? Zar obrazovanje nije u funkciji potriba? Zar obrazovan čovik mora gledat kako mu misto uzima nametnik. Zašto se tomu zlu ne odupiremo već njemo gledamo kako obrazovani ljudi, u koje smo uložili silna sredstva, odlaze i kako ih u nikim drugin društvima čekadu raširenih ruku.

Demokracija, i njena pravila, je već duboko zabasala na ove prostore i ne tribamo se pravdat, kako smo još svježi i zeleni po tom pitanju, jer je očito kako za dugo ne kanimo minjat sebe za pomoć sebi.

Ježim se u nemoći dok nam prid očima lebdi blud. Politički poeni, i moć većine, toliko bezobrazno nam se rugaju kako pomalo odustajemo, što od straha, što od uzaludnosti, i prepuštamo daljnju devastaciju društva koje tone sve dublje a nama svejedno.

Na čelo jednog važnog društvenog kolektiva u Splitu ovih dana je postavljen vlasnik kafića. U nadzorne odbore se stavljaju braća, kumovi, šure, rodijaci, partijski podobnici, bez obzira kakva im se diploma, ako ju uopće imaju, kiseli u ladici. Naprosto se ne traže kvalifikacije već status pripadnosti.

Isluženi partijski drugari se ne ostavljaju na terenu biroa rada već se smištaju u ugodne fotelje savjetničkog ili novotvorenog radnog mista podešenog na natječajni „taman“.

Da se razumimo, da se ne bi krivo protumačilo, praksa od 90-te naovamo je pokazala da tu nema iznimke, da su sve partije na tom „svetom“ tragu iste. Taj virus uhljebništva još nije, niti će uskoro biti, izličen.

Zato se ne tribamo mučiti tražeći odgovor na pitanje zašto se iz lipe naše biži? Zašto nas je sve manje? Zašto ko narod strepimo od izumiranja?

I zbog svega što smo proizveli, sami, neovisni i slobodni, ne tražimo odgovore van vlastitih granica jer oni su tu, pred našim nosem, i na nama je da se konačno opametimo i razumno ponašamo.

Vodoinstalater je možda bistar čovik, ma ja bi ga radije vidija na montaži u kupatilu za što se školova, te da nakon odrađene faturete skokne do knjižnice, posudi knjigu i obrazuje se.

Možda je Anto Đapić stravstveni kulturnjak naslonjen na teatar, ma ja bi radije u tom vjeću vidija drugačije kvalificirani profil, a našeg Antu u parteru kako pljeskom bodri postavljenu predstavu sa kvalificiranim glumcima.

Gluma je božanstvena umjetnost. Talent i obrazovanje.

Ma bojin se da imamo previše „glumaca“ komičara, na podiju tragičnog propadanja.

Vrime je za povući zavjesu.