S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

ZASLUŽIJA SAN SAMAR A DOBIJA „ŠAMAR“

Ante Tešija

 |  pro. 6, 2017

Foto: Solin Live

Sugerira mi gazda portala da malo maknen od globalnog i svratin u lokalno, jer je puno zanimljivije kad pišen o solinskom stupu nego o HNK Osjek. On to misli na lajkanje i čitanost.

I moran priznat da je u pravu, pa ću se više okrenit ovom našem lipom Solinu, njegovim ljudima, pohvalama, kritikama, savjetima i problemima.

Evo san sa gušton pročita kako je na sjednici GV Solina jednoglasno usvojen proračun za 2018 g. I triba tako. Taj najvažniji dokument na kojem počiva cili život našeg grada valja da bude pojmljivo pripremljen i uređen po potribama i volji, na pošten i moralan način, uz to zakačan na najvažnije točke razvoja i održivosti, po svim segmentima bitnim za ono sutra.

Davno san se maka iz politike pa sad drugujemo samo kroz promatrački „nišan“ di se moja malenkost usudi kritički tumačit gibanja, a što smatran sasavim normalnim, jer demokratska „lopata“ to dozvoljava.

Teško da bi se ja itnija u tajne predloženog proračuna da me nije silno zanimalo moje ime koje se, po kazivanju, tribalo naći u jednoj točci dnevnog reda koja govori o kulturnin potribama grada, a kako se razumi, na rashodovnoj strani.

Kao što stalno ističen, kulturni život mog grada je silno bogat a ta angažiranost kulturnjaka traži sredstva kako bi bio još bolji i prihvatljiviji za konzumente.

I sam san se ukrca u taj đir ne dvojeći kako nisan baš na visokom nivou da bi bija interesantan rashodovnoj strani proračuna. Moj amaterizam, silna želja za izazovom, druženje sa sličnima, poklanjanjem, prihvaćenošću, odvedoše me pod stare dane da dajem sebe na čitanje. Odustajanja su bila česta misao, no kad su i nagrade počele redovito pristizati, nije bilo razloga da još žešće ne nastavim.

Sve u svemu stvorilo se puno štiva ma jedna karika je zakazala. Sredstva, da se ti uradci smiste između korica. Valjalo mi se stidljivo obraćati onima koji možda udile „milostinju“ pa da i ja kroz prodaju udilin onima kojima je potribno. To zapravo radim cili život i to je jedan od onih najuzvišenijih trenutaka ljudskog života. Pomaganje potrebitima.

Pročitavši, više puta, dnevni red i njegov sadržaj, točku sa prijedlogom komu i koliko valja dat da bi mogli kulturno disat i jedrit kroz 2018 godinu, ne nađoh svoje ime i moran priznat da san se tog trena ćutija ko običan magarac. Povrijeđen i ljut. Povrijeđen što san dozvolija da me se namagarči, a ljut na sebe što ko običan neiskusan blento to dozvoljavan.

A sve je začeto onog trena kad san susreja našeg gradonačelnika, kojeg izuzetno cjenim i poštujen, i kad smo kroz razgovor dotakli tu temu, gdje me upozorija da bi se nekomu pomoglo valja i nekakav papir dostavit na njegov stol u ured.

Učinjeno sa potpunim objašnjenjem, za što se traži i kakva je namjena sredstava ako se knjiga bude prodavala. A iz iskustva znan da hoće.

Vrime je proletilo a pri novom susretu bijah izvješćen kako triba ispunit neke obrasce te ih protokolirat kako bi na zakonit i normalan način, priko GV-a bila razmotrena ta mogućnost.

Odbija san i zahvalio se jer mi se nije išlo u tu avanturu, no bijah ugodno iznenađen kad sam telefonom zamoljen da predam te dokumente koje čak nisan ni umija ispunit. Pomoglo mi se, i moj zahtjev je krenija u redovnu proceduru.

A to što ga je, valjda neka, komisija makla u stranu ne dozvolivši da gradski vjećnici o tomu raspravljaju jest najveća pljuska koju san mora otrpit. A jednostavno me se moglo izvjestit kako nisan te kvalitete, ili podobnosti, da se troše sredstva na nekog amatera koji bi se, eto, igra pisca.

Nije stvar u sredstvima. Nije stvar ni u kvaliteti. Stvar je u nepotrebnosti da se svog sugrađanina koji je porezni obveznik i koji redovito podmiruje svoje obveze kroz razna davanja, tako ponižava i tira iz javnog, i kulturnog, života grada. Priznan, odlučija san dalje bit neprimjetan i neaktivan ma srićon me ta odluka kratko držala.

A moran sam sebi priznat. Samo svojon zaslugon ispa san običan magarac.

Teško da ću si taj luksuz više sebi dozvolit.