S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

VRANJIC U OKOVIMA NEMARA

Ante Tešija

 |  sij. 10, 2018

Foto: SL photography/SL

Rika nam se svaku malo šporkaje, jugo nas nemilice tare mirisima sa smetišta, bori na splitskom Merjanu se suše, a za požare će do lita niknit novi repromaterijal. Samo to je dovoljno za užas.

Sve su to tegobe koje nas gnječe, a nikako se ne mogu otet dojmu, kako je ćovik, samo čovik, tu dao nesebično ruku.

Dugo nisan prošeta do Vranjica. Bolje bi bilo da nisan ni danas. Kako mi vrag ne da mira, da odan ko svaki normalan čovik, tako se moj put u zaboravljenu lipoticu izrodija u silno razočarenje.

Bija san jednom prilikom u Italiju. Točnije u Pordenone, malo misto na sjeveru. Zašto to spominjen i kakove veze ima sa ovin mojin vijađom okolo Vranjica? Zapravo nema nikakvu dodirnu točku osin u usporedbi.

Maleni Pordenone, kojeg san sa suprugon obiša u cjelini, zapravo je nježno uzdržavani pitar di se ni latica na cvitu nije, suha, mogla zadržavati. Ulice ispeglane i brižno arhitehtonski oblikovane, pročelja kuća ko iz bajki a parkovi do te mire njegovani kako čovik sa strajom i silnim poštovanjem, teško tu može zagazit.

Moj prvi korak priko pruge, i svaki daljnji, bijaše svidočenje nemara i zapuštenosti. Moderno opiturane kuće sa dvorom opasanim azbestnim valovitim pločama, još više su kvarile dojam, jer bi odmah u susjedstvu uletija prizor potpune zgužvanosti sa podijem smeća. Silni kubici drače, nepoznatog raslinja i skršeni grana smokvi, maslina, limuna i brista, načičkani vitrom doneseni kesa, tvorilo je fantastično predvorje onoga iza, a to iza je za zasramit se.

Silne zidine različitog materijala, po izbočenim, polusrušenim i ukrašeno zarđalim metalnim “skulpturama”, nude misao kako je svaki metar sam za sebe običan performans nepoznatog autora.

Ulazak u kameno stambeno gnjizdo obilježava južna linija ostataka zaboravljene industrije, sa toliko zastrašujućih eko upitnika, prastarim otpadom i motiva za zgrožavanje i za sramit se.

Kamena riva, hvale vridan novi projekt, pomalo poprima obilježja okoliša, kad se pred nogama svaki pet metara ukaže potok rđe sa metalnih nosača daski o’ sidalica i “nogu” o’ pepeljara i škovaceri, koji uredno curi ka morskom parapetu.

Da nebi ispalo kako je ovo samo popovanje o negativnom, potribno je istaći silno puno detalja koji ovo kameno gnjizdo čine posebnim. Što je potribno da dolazak na ovi poluotok bude izazov svakodnevni šetnji? Jako malo posla, sa puno ljudske ljubavi, odgovornosti i organiziranosti.

Mjesni odbor kao polazna točka samoorganiziranosti očito zaboravlja smisao svog imenovanja. Taj smisao se očituje u brizi, i iznalaženju rješenja, za svaki i najsitniji problem-detalj koji se ukaže. Vranjic ima svoje stanovnike. Volija bi znati da li je ikada pokrenuta inicijativa za davno zaboravljenim radnim akcijama. Gorući izgled Vranjica jest upravo u zapuštenosti te jedne ulice i tih puno na nju nasađenih “razularenih” dvora.

Samim tim čišćenjem izgled bi se silno prominija a taj čin bi tirao odgovorne u upravi grada Solina da i sami počmu vodit brigu o dilu svoje odgovornosti, za koju su dali prisegu. Taj novi korak bi se ogledao u postepenom “brisanju” mrtvih industrijskih zgarišta. Taj proces nije jednostavan ni lagan, ma u ovi 27 godina nije ni prstom maknuto. Neman Salonit je tu, sav u “sjaju” ostavljene bjede. Obala zatrpana nemarom. Ostavljena na truljenje.

Znan, znam, kako će te čitajući ovu inventuru mnogi sa podsmjehom iznać odgovor sa pusto pitanja. Potpisnik ovih redaka dobro zna kako se rade akcije di zajedništvo i volja dođu na svoje. Ćutanjem se ništa nije kadro pokrenuti. Primjerom se privlači pažnja i razvija svjest. Vlastitim primjerom se granice pomiču. Tamo di ostaje stanje zasnovano na privatnosti, iz drugih praksi dokazano, potribno je naći zakonski okvir kojim se i od prisile ne smije odustajati.

Komunalno redarstvo našeg grada nije “vinčano” samo za Gospin otok i dio toka Rike, već bi tribal malo šire “prošetat” i sudarit se sa kvartovskom šporkicom. Zar smo manje vridni što smo udaljeniji od centra. A svaka logična angažiranost se razvija od periferije ka centru.

Naš Grad skrbi silnu brigu o socijalno ugroženima. Ti socijalno ugroženi nisu svi zdravstveno opterećeni te je suludo ne dati im šansu da koru kruva i pjat juhe na ovakav način zarade.

Kad bi se prvih deset metara prostora uredilo, kad bi se sa važom piture uredili nosači katrigi, kad bi se prve ranjene palme makle a azbestne ograde uklonile, val odgovornosti i ljubavi za svoje misto bi se pokrenija.

Novac jest problem. Velik problem. EU fondovi nisu nikakva enigma, a proračun i dobrovoljnost bi se nametnuli ko potriba.

Potpisnik ovih redaka je spreman da među prvima iziđe na teren sa rukavicama, škarama i kesama, a ujedno poziva MO da pokrene potrebne radnje da svi skupa, od Male Venecije uradimo Veliki Vranjic, misto vridno posjeta, svraćanja.

U protivno, nema ljutnje, naziv “linčine” nije uvredljivog karaktera već gola istina.