ZAGORO MOJA
Ante Tešija
S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
PARTIJA ŠAHA SA ZAVERENIM FIGURAMA
Ante Tešija
Foto: CHESS WORLD/SL
Nema poštenijeg načina života, do onog kad sam sebe smistiš tamo di pripadaš. Po mogućnostima, znanju, obrazovanju, talentu i željama.
Ni jedan čovik na svitu nije potpuno isti sa nekim drugim. Svatko za sebe je poseban, jedinstven i moguć. Raznolikost je logična, sa njom je čovječanstvo izgrađeno, i na njenim krilima napreduje u neslućene sfere napretka.
Potrebe koje traži moderan svjet funkcioniranja, zadovoljavaju se raznolikostima aktera koji gmižu po kugli zemaljskon. Svatko u svom “zanatu” popunjava praznine, i ispunjava zadatke kojima se cjelokupnost oblikuje očekivano i potrebito.
No postoji jedna kvaka koja opasno priti razdoru, i sputava normalan tok razvitka svjeta u cjelini a potom razasuto na niže prostore djelovanja. A to je ljudska pohlepa i nerealnost ocjene samog sebe, smještenog u prostoru suživota.
Laički rečeno, zidar se izbori da predaje kemiju na bogoslovnom fakultetu.
Dolazak u tu “pizdariju” začinjen je mnogim nerazumnim potezima, varanjima, krivotvorinama, pogodovanjima, rodijačkim obvezama i “zakonitim” muljanjima, a sve kako bi se samog sebe uzdiglo stepenice više od one na kojoj si, realno, domaćin.
Sve naopako u nastanku ljudskog roda počelo je onog trena kad je prva bitanga obradila prvu budalu.
Na tom obrascu se svijet “razvijao” i dosegao neslućenu razinu primitivizma kojeg smo svidoci i kojeg nijemo promatramo kako tare daljnju sudbinu čovječanstva. Kapital se opasno nagnija na jednu, dobro poznatu, stranu i ne postoji nada nekakve ravnoteže.
Bauljajući kroz ovi život, znatiželjan i nevirovatno sklon primjećivanju sitnica, u moju “kartoteku” kadrova, smistija se veliki bataljun interesnih prebjega, iz jednog u drugo, iz dobrog u još bolje.
Nevirovatan podatak mi se usidrija u ljutnju kad san pročita da 250 ljudi u Lipoj našoj posjeduje cca 90% bogatstva. Taj podatak, čiji izvor još nisan peška, možda nije skroz istinit ma trend ka tom postolju je očit. Zajedničko najednom postade njihovo. Uz potpisanu punomoć transakcije ovig prvih.
Još tragičniji podatak dopire u naše domove, a koji se odnosi na uzimanje sigurnog novca iz EU fondova, koji nam pripada, čeka nas, a na nama je samo jedna sitnica. Da ga povučemo i razaspemo po potribama kojih ne manjka. Ma ima jedan sitni zajeb, obveza, koji nam se ne sviđaju. Triba sest i stručno napisat projekt, pridržavajući se strogih uvjeta koje smo prihvatili onog trena kad smo usrljali u novu zajednicu. Projekti traže obrazovane osobe, sposobne i dobro plaćene. Projekti ne predviđaju nikakvu nagodbu, anekse ugovora i profit “suradnicima”.
Potriba smo krcati, projekte nema tko pisati, a raznopozicionirani šerifi brigu ne brinu jer su demokratski usidreni u svoje fotelje bez opasnosti tako lakog micanja.
Čovik iz naroda. Sprdačina od izjave, zasnovana na nepismenosti, a koja li traje, traje.
Svako društvo mora težiti poželjnoj hijerarhiji vladanja. Takova hijerarhija ne poznaje skale u magli te se teško netko nezaslužan može uspentrati na stepenicu di ne pripada. Većinom je to svugdi u društvu koje drži do sebe, i svoje budućnosti.
Dali je tako i kod nas? Po svemu sudeći, nismo u tom društvu i teško da skoro budemo. Primjer odnosa sa novcem koji je naš, a kojeg nismo kadri uzesti, pokazuje kako san u pravu. A taj problem je lako rješiv. Primjer jedne Poljske koja je svoj “usisivač” stavila u non stop pogon, pokazuje da je moguće. Tu prepisivanje nije protuzakonito.
Ta ista Poljska, koja broji 40 miljuna stanovnika, ustroj svoje države je svela na 16 županija. Samo taj podatak, usporediv sa nama, pokazuje našu zalutalost i sva naša tragična srljanja.
Hrvatska je ritka Država di vozač bagera, konobar, šofer tamića i slična poštenja zanimanja, sa lakoćom mogu bit zamjenjena gradonačelničkim mistom, tajnikom u nekoj visokoj administraciji, zastupnikom, i najlakše, direktorom raznoraznih društvenih firmi.
Svi su izgledi kako desetak milijardi eura neće u zadanom roku bit preseljeno iz briselske kase na Hrvatska gradilišta, polja, ordinacije, škole, more, škoje i ruralnu zapuštenost.
Tražiti krivca mimo našeg okvira je suludo.
To se može realizirati kad bi bili kadri odigrat ozbiljnu partiju šaha sa brzopoteznim micanjem figura, ma se bojin da su te figure trajno zavarene za ploču naše životne arene.
