S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SUŽIVOT NA OVRŠNOM GUVNU

Ante Tešija

 |  sij. 31, 2018

Foto: Cetinje-Moj grad/SL

Iako san se pomirija sa tom nepravdom, još i danas popizdin kad se sitin kako mi je tele operater uz „pomoć“ svojih aljkavih službenika, javnog bilježnika, odvjetničkog ureda i suda, maka iz žepa 5 000,00 kuna.

Ono, kad ste u pravu i kad ste spremni stat prid bajunetu, pa kad vas „razmontiraju“ neviđenom brutalnošću i brzinom, tira straj u kosti sa pitanjem; “Šta bi bilo da san u pravu a maknu mi svu imovinu“?

A radilo se o 5 dupli uplatnica, uredno vraćani i uredno zaprimani od T-com-a, ma nekom buzdi u lancu, promaklo sve to, i logikom velikog igrača koji se neće zajebavat sa sitnavelji, uredno „problem“ predaju lešinarima da štagod i oni zarade.

A riči odvjetničkog šegrta na hodniku suda nude svu stravičnost odnosa velikih kontra malih.

„Gospodine moj, vi ste skroz u pravu a ja samo radin svoj posal. Upali ste u žrvanj velikog sustava i nemaju oni vrimena sa vama se bavit“.

„Dug“ od 840,00 kuna u tren naraste na dug od 5.000,00 kuna a da se nisi ni snaša.

Nebi se ni sitija ovog čina nepoštenja da se ovi dana na svim prostačkim razinama ne vodi primitivna rasprava o odlasku kralja ovrha. Gnušam se izrečeni svinjarija, nije moj način komunikacije, ma sva sila psovki pokazuje kako je opet, nanovo, promašena meta.

Ovakve ovrhe su naš izum. One su naša dica koje smo stvorili na svoj lik. Onakve kakve smo posijali. Ovrha nije, i ne more bit, stvar jednog čovika, njegova pokvarena duha i gladi za zaradom. On je samo zgrabija šansu i svoju bezćutnost silno kapitalizirao.

Njegov odlazak nije konačno rješenje. Njegov posao prelazi na nasljednike a silno radovanje primitivaca, koji smrt smatraju zaslugom, pokazuju svu nasljednu bjedu kojom smo opasani.

Rješenja i uplatnice sa timberom tog ureda, uredno će i dalje stizati na poznate adrese.

A sve je lako rješivo. Toliko lako da se more rješit u deset dana. Potribno je samo bit pošten i izradit nacrt postupanja. Koja obvezuju do te mire kako se svaka mogućnost duga u trenu prekida. I biva stvar davatelja i primaoca. Tu treće lice uskače, službeno, već na samom startu i dok su sitni pinezi u igri, okončaje odnos.

Da je moj tele operater nakon prve „neplaćene“ uplatnice, nakon prve opomene, isključija vezu između mene i njih, ja bi zasigurno pristupija u ured i zatražija objašnjenje. Oni bi mi ga očito dali, a ja bi im ispostavija kopiju uplatnice kako je dug podmiren i kako su greškom poslali dvije uplatnice.

Svaki odnos nije isti. Velike su tu pare u igri. I odgovornost je veća a davatelj i primalac moradu bit svjesni kako opasno srljaju u moguć spor ako neko skrene ustranu. Rizici su tu, sa njima se moraju nosit oba partnera. Samo što za nastalo ovršno stanje nisu svi isto krivi i što se sa ovršnog lanca miču pravi uzročnici. Njihov talent skrivanja toliko je vidljiv, ma nedodirljiv.

A pravi uzročnici se kriju na niz razina društva koji dovode do ovakvih stanja. Krivnja je rastezljiv pojam i ponekad teško dokaziva. Krivnja se krije u niz društveni suodnosa koji negdi opasno zapnu i za sobom povuku nesretnike koji ne znaju, ne mogu, nać izlaz za svoj spas. Bivaju ostavljeni u svom svitu tragičnosti.

Pravo i pravda na prvu sliče jedno drugom, ma toliko su daleko i nepremostivo, pa se sudaraju na čuđenje amatera koji spoznaju tu istinu tek kad im žep ostane prazan.

Naše društvo se opasno zaplelo na bizarnom polju ovrha. Tržište se oslobodilo, ljudi su zadojeni demokracijom, rado sebe vide u ulogama kojima nisu dorasli pa i pad sa magloviti stepenica biva bolan i tragičan.

Svaka Država triba bit korektiv u suodnosima svakojakih partnera. Propisivanjem obveznih odnosa, zasnovanih na pravičnom i nezavisnom sudstvu, tribaju bit garancija mirna suživota bez stresova koje, ovako, divlja ovrha nameće.

Da se razumimo, nisan navijač a još manje pobornik praštanja ma i najmanja nepravda vodi razdoru društva do neslućeni granica. Krivac mora bit svjestan svog propusta a društvo triba ponudit program rehabilitacije tog stanja.

Grabežljivost u suodnosu se ne odnosi samo na ovrhovoditelja. Jer i ovršenik često zna biti grabežljivac, u namjeri.

Zato dajmo šansu spasenju. Pokrenimo mehanizme ispravnih tračnica i krenimo u svjet di je moguće, paz’ sad, bit zadovoljan bez obzira na status, davaoca i primaoca.

Ovakim sustavom ovršavanja 300 000 lica smo polegli u „postelju“, likariju je lako spravit pa uz „volontiranje“ administracije i njenih mehanizama, šansu za uspravan hod imamo.

Na nama je, nikomu drugom nije.