S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

ODBAČENI, SA LJUDSKIM LIKOM

Ante Tešija

 |  velj. 28, 2018

Foto: Leanne Boulton/The Sun

Uvik se raznježin kad mi prid oči osvane naslov iz kog se isčitava humanist na djelu.

Juan Mata, španjolski lopte meštar, na privremenom radu u Engleskoj, 1% svi svoji primanja prosljeđuje za pomoć beskućnicima.

Isti dan, dok mi leden preporučuje da je bolje ostat doma, naletin na pisani podatak kako je u našoj Domovini evidentirano 2000 beskućnika. Jedana omanja Općina. Jedna lokalna samouprava.

Beskućnik je čovik, ljudsko biće, sa svin potribnim atributima čovjeko-lika, kojeg je u jednon njegovoj životnoj fazi klepnija dovoljno težak problem da se mora iselit i preselit na ulicu, na marginu ljudskog dostojanstva. Da baulja, ko štakor, ko napuštena mačka, pas, po periferiji društvenog interesa, koristeći se rupama, kanalima, napuštenim šupljinama, bižeći od nevrimena i od pogleda dokonih likova na koje nevirovatno sliči.

Beskućnik je odbačena “roba”. Neupotrebljiva, šporka i beskorisna. Lice koje samo smeta. Kvari sliku blagostanja. On nema adresu da primi pismo, što i nije neki problem jer mu i tako nema tko pisati.

Bogatstvo svake zajednice ogleda se u bogatstvu pojedinca i familije. Ako postoji i 1% onih koji nemaju ništa drugo osim tereta vlastitog života, ta zajednica se može smatrati siromašnom. Jedan dil njenog tila oskudjeva i propada, a da “glavu” baš i nije neka briga. Ima “glava” svog pametnijeg posla.

Zašto pobogu postoje beskućnici?

Zašto dozvoljavamo da se “kite” tim sramotnim nadimkom?

Da li su oni toliki teret društvu da nismo kadri odvojit jedan sitni postotak zarada, puno manji od postotka Velikog Juana Mate, za čiji klub od danas svim srcem navijam, pa da im izgradimo dostojne domove i podarimo šansom kako bi se bar ćutili ko ljudi.

Beskućnik nije rasipnik. Svjestan je svoje tegobe i bezizglednosti, te bi bio zasigurno sritan ako zamini karton u nekom pothodniku za skromnu postelju iza nekih vrata koja sprečavaju propuh. Njemu ne tribaju svitli toaleti, njega bi zadovoljija i kajin tople vode, a ćikara tople juhe bila bi mu luksuz. Njemu za sriću triba skroz malo. A to malo, svakodnevno bacamo u nenormalnim količinama jer nismo svjesni zločina koji činimo.

Hrvat je human čovik. Hrvat je hrabar borac.

Hrvat je neorganiziran i dešavaju nam se ovako bedasta stanja jer nismo sazrili ko društvo sposobno odgovoriti na nedaće koje se svakodnevno roje nad našom opstanka sudbinom. Hrvat se budi kad se problem “rascvita”.

Led, kao kritična točka opstanka tih nesretnika, izaziva kod ugojenih i ugrijanih suosjećanje ma se malo tko zaputi u potragu za skloništima di oni pokušavaju pobić od tog zla.

Sva sila udruga, zajednica, društava, grupa, ovih dana “plaču” nad sudbinom jadnika, bez analize onoga što su uradili za topli vrimena, kad je puno lakše dat ruku i pronać trajan izlazak iz bespuća njihova turobnog puta.

Čast pojedincima, čast i nekim zajednicama, što svakodnevno nude mrvice opstanka, kroz hranu i istrošenu robu, ma mene silno ljuti to što ko društvo nismo kadri trajno rješiti njihov problem.

Ovih dana mi teško pada spoznaja da jedna siromašna i bolesna obitelj-par, bez struje, vode, toaleta, sigurni škura, žive u potleušici neinkartani zidova, bez krova,sa betonskim podom, na osami daleko od prvog susjeda, dok leden tuče sa Svilaje.

Pokrenuli smo akciju i prvi potez je legalizacija objekta kako bi struja donila svitlost i toplinu, no ostaje silno puno posla do konačnog, a ja se iskreno nadam kako će nas i drugi prepoznati, te tu potribu i ovu obitelj uvest u nove zemane di led i neimaština neće stalno visit ko mač nad glavom.

A zapravo triba bit ljut, na društvo i zajednicu kojon pripadaju. Jer to je posao svih vidova vlasti, da kroz proračun, organiziranost, brigu, i pomoć, dođe do potpunog zadovoljenja.

Trošak na beskućnike, te nesritne ljude, nikako ne triba biti pod paskom stroge revizije.

Tu nema sukoba interesa.