S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

PRAVOSUDNA SAPUNICA OD DVADESETAK GODINICA

Ante Tešija

 |  tra. 11, 2018

Niko ti virnije ne more objasnit kako zub boli, od onog ko je tu stravičnost proživija.

Niko ne zna kakav je osićaj skakat padobranon, ako nije iskaka.

Niko te ne može uvirit kako se možeš sritan ćutit zbog dobitka na lotu, do onog ko je dobija.

Ja pretežito pišen o onomu šta san doživija, jer smatran da je jedino tako moguće bit uvjerljiv.

Ja van nikad nisan oda po sudovima do devedeset i neke, prošlog stoljeća. Oša san u invalidsku i moji iz Mjesne zajednice me prijaviše za misto suca porotnika pri Općinskom sudu u Splitu. Prvo šta san upita Anu, koji su kriteriji.

-A čuj, ako ti nađu da si ima i saobraćajni prekršaj, neš proć.

I proša san. Priznan, bija san ponosan na svoju „kriminalnu“ prošlost. Isto san se malo uplašija. Ma šta ću ja tamo kad o pravosuđu pojma neman.

Prvi dan je bija najgori. Ma samo dok nisan sija uz sutkinju. Kad je krenulo, eto mene u mom svitu. Priznan, gušta san. Otvorili mi se pusti vidici. Svakodnevno odat onin hodnicima, prisustvovat raznim sporovima i upoznavat pravnu zavrzlamu. Ko je ti posa radija, zna o čemu pripovidan.

Dura san skoro tri godine a onda me nepotribni politički angažman maka iz sudnica. Naime, tija san dat ruku velikom Vladi Gotovcu, ono kad su ga „liberali“ potirali iz Ambruševe 5.

Ma moran vam ispripovidat jednu scenu iz mog sudovanja.

Bila je jedna obična parnica. Na raspravi nervožasti likovi i njihovi odvjetnici nakostrešeni pivci. Gospe moja koje su tu riči padale. U jedan mah san pomislija da će se počepušat. Da ću morat razmirivat.

Završila rasprava taman u vrime marende. A ja san uvik volija poist sa žlicon. Tako san ja i ima svoje omiljeno misto di san zna blagovat. Tako i ti dan, ma uz iznenađenje. U kantunu su se udobno smistili veliki „neprijatelji“ iz sudnice. Ugledali su me i nasmijali se.

-A ja mislija skočit da vas rastavin, a vid’ sad ovo?

-Zelen si ti još sinko moj.

Potom su krenili drugačiji moji pravni jadi. Tužilo me ti davni godina jer san na zakonit način tija obranit svoju imovinu. Tužilo me i moj slučaj završija na nikom malom Općinskom sudu. Mislija san da je to „pizdin dim“ i da se tu nema šta za brinut. Sve san ja uredno isporučija, dokumentira, u odgovoru na tužbu, a ti dana mi se taman rodija drugi sin.

I krenula je moja pravna odiseja. Krenila, ko da gre u svemir na niku daleku pitomu planetu. Isprve san ima nike odvjetnike, pa shvativši da mi više smetaju neg’ koriste, odlučin sam krenut u boj. Uvjeren da kad si u pravu, pravda pobjeđuje.

Malo sutra. Rasteglo se to moj rode i doseglo putanju od dvadeset i tri godine. Takvog mrcvarenja, takvog idiotizma i nevirovatni mogućnosti, ni u snu nisan moga zamislit. Zamrzija san taj mali Grad, njegove kalete, ljude, a na spomen imena san zna zabeštimat.

Starija san sa tim slučajem, starila mi dica, starili suci, vještaci, geometri i zgrada kojon san želija da se sruši.

Upozna nike ljude sa hodnika di se čekalo. Godinama smo se sprijatelji te je pala ozbiljna ideja da osnujemo udrugu zbog zaštite svojih, očito, narušenih prava. A jednom, uz kavu, nas šestero smo saslušali najstarijeg po stažu pri sudu.

-Dico moja, ovo je mali Grad. Ode se svi znaju. Ode i da oš ne moreš izbić da se suci, odvjetnici, đeometri, vještaci i administratori ne susretnu. Oni se viđaju svakodnevno, na pjaci, ribarnici, na plažama, u Domu zdravlja, na izložbama, promocijama, rođendanima, misama, vinčanjima, sprovodima, koncertima, a i rodbinske veze su česte. Ja van znan, a neću reć ko su, da su jedan sudac i jedan odvjetnik u kumstvu. I sad vi meni recite imamo li mi sa strane šansu? Onda su važna karika i poštari. Jednostavno, ode se ništa ne prepušća slučaju.

Moran priznat da me pripa. U Splitu san uletija u jedan odvjetnički ured di su radili poznati odvjetnici no nakon što san in reka di je taj sud, lagano su me odjebali.

Nakon dvadeset i tri godine, oboljevanja, silnog troška i neprospavani tisuću noći, ipak san dočeka kraj. Nagodba je bila jedino riješenje, a da nisan bija uporan i da nisan zna branit svoje pravo, virovatno bi osta kratki rukava.

Da nije bilo te sritne nagodbe, di se sve poklopilo, ova bi se žvaka još dugo godina razvlačila.

Zato san neizmjerno bija radostan kad san pročita da se ukida ta stalna služba, jer ona zaista nikomu ne triba.

Pravosuđe je najvažnija žila društvenog krvotoka. Ona mora bit najzaštićenija u Državnom tilu jer ako se ona „zagadi“ virusima interesa, cilo tilo je na putu opakog propadanja.

A jednom davno mi je moj ćaća ozbiljno reka.

-Sinko moj, pravda je zajebana stvar. Svak nju tumači kako mu se ćefne. No zato je tu sudac. Un mora bit čist.

A meni žaj šta san vako star. Da nisan, upisa bi studij prava. Jer san sam sebi dokaza da san pravni talent. Na početku suđenja više puta san, drugarski, upozoravan kako odvjetnik sa druge strane važi ko nepobjediv i zajeban tip.