S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SOLINSKA BALUNAŠKA RAPSODIJA…OSTAVKA KO (NE) MORALAN ČIN…KOMUNALNA CENTAR SLUŽBA…

Ante Tešija

 |  svi. 16, 2018

Foto: Solin Live

SOLINSKA BALUNAŠKA RAPSODIJA

Svaka ozbiljna družina počiva na hijerarhiji. Naprosto, mora se znat za glavu i rep.

U svim sustavima tako biva, samo demokracija ne šljivi tu logiku. Doduše poštuje, samo do pola. Naime, skala vlasti se uspostavlja ma „stanovnici“ na njoj se biradu , malo je reć, nakaradno. Po kriterijima blizine i interesa.

Sićan se svog ditinjstva na selu. Bilo je to davno. Kad je tranzistor na baterije bija svitsko čudo.

Na čelu familije, navri’ skale, bija je, obično, did. Obično je ima i brkove. Zbog ozbiljnosti. On ništa fizičkog nije radija. On je upravlja. On je bira ko će, i di, radit. Njegova je bila zadnja, bez diskusije, bez rasprave.

Did je ritko grišija. Nisi ga moga zajebat. Jedan put, možda. Drugi, nemoguće. On je do u tančine zna sve o svakom svom podaniku. Na toj činjenici se gradija suživot. Pravično, po zasluzi, znanju, sposobnostima i interesu. Ako si se iskaza u obrađivanju vinograda, tu ti zadaću nitko , sa manje znanja i volje, nije moga uzest.

Tranzistor je bija u dida. On ga palija i gasija. Baterije su bile skupe. No i did je volija slušat prenos nogometni utakmica. A tek mi, mulci, koji smo sanjali to čudotvorno okruglo skakutalo.

Sve san vam ovo, ko uvod, ispriča zbog problema koji su se ovili okolo našeg kluba u Solinu. Moran priznat da mi se to društvo oduvik sviđalo. Sićan se da su se pored Rike igrale i velike utakmice, no klub nikad nije zagazija na željenu stepenicu više.

Uvik, ali baš uvik, prvi dil prvenstva su započimali izuzetno visoko na tablici. Kasnije se krokavalo i ostajalo u prosječnosti.

Sad se smješi, i priti, ispadanje u nedolični rang za Grad značaja Solina.

Ko je kriv? Odgovoran?

Normalno. Moderni „Did“. „Did“ ko politički komesar. Zalutali namještenik.

Jer taj glavni nije doresta zadatku. Nije kapacitet. Nema znanja ni uvid u potrebitost kluba. Izabran je po nekim čudnim kriterijima, a bauljanje kroz prvenstvo otkriva njegovu krivnju.

No svi će drugi bit krivi samo ovi „did“ neće. On na traci minja podložne, ždere i uništava mladost, gura ih kad ne triba, sputava kad ne triba.

Buletu je platija mladi trener, hrabar, pošten, školovan, pun energije i željan znanja. Željan učenja. Šanse. Gurnit ga u žrvanj nemoguće misije kad se zlo opako primaklo, kazuje da ovi „did“ nije doresta zadatku i da se upravo njega moralo znatno ranije šutnit nogon u guzicu, a nikako mlada i poštena trenera.

Eto, za zadnje kolo, mogući spas, angažovalo se poznatije ime.

Ako izgubi, nije kriv. Ni on ni „did“.

Ako dobije. Zaslužan je „did“.

OSTAVKA KO (NE) MORALAN ČIN

Kod nas pljušte ostavke tek onda kad je vrag već zgrabija kvaku. Svaka ostavka ima svoj razlog. Svaki razlog je plod nečijeg (ne)činjenja. Ostavka sa razlogom je odgovornost koja ne smi ostat nekažnjena, samo na „časnom“ odstupanju, bez dubinskog seciranja, jest nagrada.

Agrokor je privatna firma, tetošena, nagrađivana pustim državnim donacijama i prednostima nedostupnim običnim smrtnicima.

Agrokor je plod našeg jadnog unutarnjeg stanja. Stvoren za kraljevića bez pokrića. Na krilima nedodirljivosti, zaboja se duboko u tkivo zajedničkog, i izazvao neviđenu opasnost za „zdravlje“ društva.

Umisto ličenja i terapije, pristupilo se lešinarenju bolesnika, pod izlikom spasa, a dočekašmo čerupanja.

Agrokor je opomena. Agrokor je dobar uput, ako se ozbiljnost utanka u našu daljnju pomoć samima sebi.

A kažu vjerovnici, svima u brk, kako su oni petsto milijuna kuna svog novca dali savjetnicima& Co, te da to nije naša, već njihova, briga.

Teško mi je shvatit na koji jeftin način od nas prave idiote.

KOMUNALNA CENTAR SLUŽBA

Često šetan sporednin stazama našeg grada. Volin koraknut di koraci ritko zalaze. Za mene Solin nije samo centar već katastarska sveukupnost.

Solin ima svoju komunalnu službu. Čini mi se ne baš malu. Ima i ljude i opremu, a zasigurno i velika proračunska sredstva.

Svatko onaj ko prima proračunska sredstva, a ona su skupljena od svih aktera života u našem gradu, dužan je da ih opravda. Komu? Nama koji proračun punimo. Komunalni djelatnici su svjesni svojih obveza. Šefovi su im dužni osigurat normalno djelovanje zasnovano na planu i programu djelovanja.

Komunalna djelatnost, u sferi ekologije, jest jedno od najvažnijih poslova kojima Grad biva pristojno misto života.

Najnovije košenje trave po ledinama periferije pokazuje svu bezobraštinu i sprdanje sa nama koji tuda šetamo i tu obitavamo. Brzinsko šišanje trave i bižanje ća, jer smeće koje je trava skrivala, sad ostaje izloženo pogledu danima, dok ih mi sami ne pokupimo.

Privatne čestice, nakrcane smećem, šutem, krupnim otpadom i „što vitar nanese“ su posebna priča „za ne virovat“.

Ti „kraljevi“ vlasništva, komotno mogu oblikovat mini „karepovac“ na svom posjedu bez opasnosti da će im itko pokucat na vrata, upozorit ih i naredit da se ponašaju dostojno prema gradu u kom žive.

Itni kesu priko zida.

MOLITVE ZA SPAS

U zadnje vrime sa najviših visina naše vlasti spuštaju nam se poruke kako se oni mole za nas a da bi i mi sami tribali masovno pristupit molitvama za spas sve lošijeg stanja u našem društvu.

Priznan. Često se molin da mi se nešto dobro desi. Često se molin da se izokrene, na bolje, stanje u društvu. A molitvi za zdravlje, za dicu, za sportski uspjeh, za dobro vrime, za …. Ma nema za što se ne molin.

Samo mi se ritko molitve uslišaju, tek tako.

Skužija san da mi valja bit aktivan. Da mi valja bit stalno atento, promišljat i na vrime krenit ka zadatku.

Jedno jutro mi je na kapiji osvanija siuromašan susid ozgara. Iznija svoj problem i reka kako je čuja da ja volin pomoć, a uz to da ja i svakog vraga znan.

I zamolija me za pomoć. Nije molija već zamolija.

Blentav kakav jesan, nakon obećanja samom sebi da ću se konačno maknit od suludog pomaganja jer obično na kraju najeben, ipak obećan.

A kad ja obećan, to i izvršin.

Znači, molitva je u ovom slučaju uspila. Potribna mi je bila samo jedna lipa rič, a i spoznaja kako se pomoć može i triba.

Na putu smo da jedno dobro dilo bude realizirano. No tu ne moš sam. One koje san zamolija, u svojon sferama, pomogli su. Iz prve ruke.

I puka bi da ne reknen. Iz prve su se dali na raspolaganje, načelnik moje, ozgara, Općine Muć, Stupalo i zamjenica Ana Marija Jukić.

Zato se ja klonim molitvi nebesima. Zamolin one koji šetaju, mogu i oće.

Konkretne.

LUK IZ KINESKI POLJOPRIVREDIH ZADRUGA

Volin roštiljat a to podrazumjeva ribu. Za nju triba maslinovo ulje i luk. Ja obično nabacan malko više jednog i drugog.

Nestalo mi luka i obično ga kupin u Lidla. Luk na izgled savršen, ma nikakav. Uvoz iz daleke Kine.

I krene moje grintanje. Koji smo mi gotovani, inbecili, a ja na čelu kolone. Iman gori pod Svilajon puste njive pod ledinon. Triba samo na vrime zaorat, očistit, zagnjojit, i posadit. Ne triba za Agrokor ,već za svoje potribe.

Ima tih njiva za ne uvatit pogledon. Sve pod ledinon. Sve zapušteno. Ne isplati se.

A kinezima se isplati.

Nedavno smo imali Poljoprivredne zadruge. Organizirano bavljenje okolo poljoprivredni proizvoda, di se zadrugar osjeća ravnopravno i zaštićeno u plasiranju viška svoji potriba. Sustav po miri čovika. Zašto smo se odrekli te prakse i utonuli u sivilo nerada i nepovjerenja?

Malo nas je, ma smo idioti na kvadrat.

RASKRIŽJE SKORO GOTOVO A JA JOŠ NIŠTA NE RAZUMIN

Po’ sata san blenija u dizalicu, i ogromne pragove o’ betona, kako slaže konstrukciju koju još ne razumin.

Zamislija san sebe u autu, gori, na pravcu od Mravinaca ka Tomiju. Doli rupa koja će se očito popunit strminom. Pa di ću onda? A kako ću se, i odkud, popet odozdo? Kako ću se uključit ako dolazin od rotora? Već su stavili branike što znači da sa glavnog kolnika mogu samo pravo pa ukrug, pa…

Izvinjavan se prometnin stručnjacima, izvinjavan se projektu, jer ko mi je kriv što ništa ne kužin.