Grad Solin S’moje strane pogleda Solinjani pitaju Zanimljivosti ZP Izdvojeno

OPROŠTAJNI MOMENTI – AKO NISI DIO RIJEŠENJA, DIO SI PROBLEMA

Ante Tešija

 |  srp. 11, 2018

Foto: Solin Live

Nikad nisan volija oproštaje. Naročito one koji su iza sebe ostavljali sadržaj. Ovi oproštaj mi teško pada ma razum je privlada, a razlozi su se nametnuli ko jedino logično rješenje.

Volin pisat. Volin se nakon napisanog potpisat, jer je skrivanje za mene kukavičluk i ljudska bjeda.

Pisanje je oduvik važno u ljudskom životu a često je pero bilo jače od mača. No tu ne mislim na svu silu stilova i namjera koja proizvodi pero. Preferiram smislenom i potrebitom pisanja a nikako „naruđbama“ za posebne momente.

Urednik SOLIN LIVE-a je sjajan čovik. On ni pogrešku u mom tekstu nije minja. On se nikad nije pača u moj tekst. Autorsto je i tako nedodirljiva značajka izražavanja.

Zašto onda odlazin u arhivu bivših? Iz sasvim ljudskog i razumnog razloga. Stvorili su se uvjeti kad nema okrićanja, kad nema alternative, i kad se jedna era djelovanja tura u škafetin a ključ baca u provaliju.

Zavolija san Solin. Silno zavolija. Steka prijatelje zavidne ljudske kvalitete. Ma oćutija i onu drugu stranu koja me nikad nije posebno zanimala ma izazivala potribu da ih se obiljuži i podastre na prosudbeni sud. A ta druga strana čini čuda. Tupo i podmuklo. Natanane.

Ključni tren je onaj kad me je moje dite uputilo na kapiju da pogledan što se našaralo na zidu kojeg san sam svojim rukama uredija isklesanim kamenom. Moran priznat poniženje. Moran priznat da san osjetija silnu gadost što ličim, izgledom, na te žohare koji su koristeći crni mrak, crnom bojom izneredili moj mozaik kako bi poslali poruku, a takove poruke se moraju uzimati za ozbiljno. A ja san ozbiljan, i odgovoran, čovik

Znam ja da su to „ljudi“ kojima vakum vlada u tintarama. Znam ja da su oni oličenje kukavičluka i da je njihov život ustvari ispraznost, no ta šupljoglavost ima opasne naume jer se oni vode samo interesom a vodilja im je nauk koji su peškali u domovima u kojima obitavaju. Njihov razumni krug je uzak a u uskoći se često stvara kaša koja zna zaudarati na trulost. Trulost je početak propadanja.

Dok špartan mojin Solinom, to mi bar niko neće ukrast, razmišljam što san ja to tako gadnog istresa kroz svoje tekstove da me se opako privodi u neprijatelje. A ja nisan neprijatelj.Ničiji. Nisan u nijednom obliku no očito je da se moji pogledi i poruke smatraju nepoćudnim. Komu i zašto, normalnu je jasno.

Sloboda je nezamjenjiv segment u životu svakog čovika. Društvo bez ljudskih sloboda i nije neko društvo. Za slobodu se valja borit a ta borba bi valjala bit u opisu životni kretanja svakog čovika. Svatko onaj ko se ne ukrca u taj bataljun je ustvari izdajnik, kako prema sebi, tako i prema društvu u kojem živi. Samo vegetiranje i čekanje šanse za vlastiti interes, zavezan jezik i klimoglavost su dokaz da si biljka koja se giba kako politički vitar puše. Ako se ne ponudiš kao dio riješenja, postaješ dio problema.

Čemu smo toliko beznadni i obeshrabljeni da u očitom strahu svoju sudbinu bez „ispaljenog metka“ ostavljamo na volju bezidejnih, loših i manipulatorski diplomiranih političara? Zašto triba šutit? Koju korist imamo u vječnom izbjegavanju postavljanja važnih pitanja? Zar nismo svjesni da vlast pripada narodu i da proističe iz naroda? Zašto se odričemo demokracije i gucamo svakodnevnu „demokraciju“ skrojenu po njihovim potribama i načelima?

Cili život pokušavam bit koristan. Ne samo za sebe već i za društvo kojemu pripadan. A pripadan Solinu, Dalmaciji, Hrvatskoj i svjetu. Živin životon bez granica. Ne priznan granice na način na koji me pokušavaju privolit. Za mene je čovik biće, brat, susjed, komšija i moj obris u tuđem tilu. Ja ne poznan mržnju. Teror mi je stran a humanost razlog za poseban život. Mene ne zanimaju dva ručka u isto vrime, ja nisan sritan ako san sit a susid kopa po kantejneru. Patin kad je netko bolestan a ja mu ne mogu pomoć.

Ja san najveći grintavac na polju nepravdi. Ne razumin i ne podržavan ni jedan oblik iskorištavanja. Gade mi se „čobani“ koji zgrćući lovu vide i svoj napredak na društvenon ljestvici vridnota. Ne razumin opčinjenost sirotinje sa tuđim, ukradenim, bogatstvom. Ne kužin strah i skrivanje prid otimačem tvoje fete društvenog kolača.

Mene su samo moj rad i silna ambicija ugurali u društvo dovoljnog. Počeja san od ničega i stiga do nečega, na način da nisan osramotija ono dvoje učitelja gori, te da me se neće sramit , kad partin, ovo troje doli.

I logično pitanje. Zašto je na mojon kapija uslikan simbol najvećeg zla koje je zadesilo kuglu zemaljsku? Zašto?

Što oni znaju o meni? Gdje su oni uvidjeli moju „opakost“. Zar kroz moje riči koje su dostupne svima. Zar se nije moglo odgovorit na jedini civilizacijski način kroz dijalog, kritiku ili opravdanu optužbu. Ili se tu nema šta odgovorit, ma valja pokazat zube.

Eto, Solin će ubuduće bit pošteđen jednog „opakog“ brbljavca koji tura svuda nos.

Ma neće bit pošteđen mog djelovanja po onim vridnotama prepoznatim sličnima meni. Bit ću šutljiv član društva, ne iz straha, jer san shvatija da šutljiva masa nije zainteresirana dat ruku u rješavanju, i njihovih problema, već da im je zavjetrina draža od brisanog prostora.

U mom Solinu je vlast stabilna. To traje od početka i tu činjenicu valja poštivati jer je to slobodna volja njegova biračkog tjela. To malo duže traje a dužinom trajanja mnoge normalnosti se pomalo iskrivljuju, zbog zasićenosti i uljuljkanosti. Oporbe nema. Ono malo što se predstavlja ko oporba traju samo onoliko dokle taj interes seže. To je naprosto tako i tu ne vidim neki skori pomak.

Ja nisam nikakva opasnost vlasti. Pa ja san upravo glasa za trenutnog gradonačelnika i župana. Smatrao sam, kao slobodan građanin, da nemaju alternativu, ne što ju Solin ne posjeduje već što se nije ponudila. Ja svojim pisanjem imam pravo iznositi stavove o njihovu radu jer san ne samo građanin grada i županije gdje su na vlasti, već i zbog činjenice što sam ih izabrao. Zar oni nemaju odgovornost i prema meni.

Ne, oni su blagorječivi dok si im potriban. Potom, kad se zacimentira vlast, odgovornost prestaje i tvoj izbor njih, više nije u domeni odgovornog odnosa.

A vlast ne smije ponižavati svoje građane, a naročito svoje birače. To je naprosto element pristojnosti.

Ja ću 20.07.2018 g. biti gost na pozornici knjževnog festivala u Poreču gdje me čeka jedna od tri nagrade, i čak novčani iznos. Ti ljudi su pripoznali moj književni rukopis i već treću godinu zaredom moja djela su uvrštena u njihove libre. Dok se budem gore predstavljao kao pisac iz Solina, ostajat će gorak okus u spoznaji kako su me moj gradonačelnik i GV bljutavo ponizili pljujući po mom spisateljskom radu. A tako i kao čovjeku koji sa njima djeli životni prostor Solina.

Gorak okus ostavlja i odnos mog župana koji ne nalazi ni trunku potribe da me primi na razgovor kako bi mu iznija moj problem, i projekt, čijim rješenjem rješavam budućnost moje troje punoljetne, a nezaposlene djece, koji su uzgred napominjem bili i korisnici gradskih stipendija, ne po odnosu prema meni već zbog zbira ocjena u indeksu. A sve zbog straha od raspada koalicije sa ogorskim pastirom. Neće se taj ogoranin naljutit na rič pastir, jer i sam to ističe kao svoj negdašnji rad. A ja nisan glasa za njega no moj župan je moj glas prinija i njemu bez da me za to upitao.

Život u gradu Solinu triba svoditi na zajedništvo, svaki potez, radnju, izjavu i namjeru triba usmjeravati u tom pravcu. Razjedinjenost je zlo. Razjedinjenost netko potiče. To je pogubnost, to se mora prevladavati. Svi moji istupi vode ka tomu, no reakcije su pogubne kad netko uzima sebi za pravo da odnose kroji na način razjedinjavanja.

Ja san maskirnu unifiormu obuka među prvima.To ističem jer je ta činjenica postala „ulaznica“ za bilo gdje. Mene je moja tek stvorena Domovina smistila na tada potreban zadatak. Nisan se bunija već san ga preuzeja i odgovorno izvršava. Kad je došlo vrime da se krene na prve crte bojišnice, moja bolest i lječnička komisija su me uputili u rezervu, i tu nije prestala moja aktivna pomoć kroz drugačije vidove. No ja, nakon rata, izrezan i skrpljen, nisan ništa tražija ni dobija. Ja san tu čist no očito postoji oni koji smatraju da vjenac koji ja sa pijetetom postavljam na spomenik Herojima, koji su svoj život utkali u našu slobodu koju konzumiramo, valja u šprintu zgrabiti i baciti u riku.

A radi se o invalidu koji ćuća stan i potrebna sredstva za svoje zasluge u ratu, no čudi onaka kondicija i volja presuđivanja ljudima o kojima ne zna ništa.

On nije bitan, ni slični njemu, već tu caruje trajna želja za razjedinjavanjem, a rat za slobodu Hrvatske nije bio samo za njene vanjske granice, već i za brisanje unutarnjih granica u slobodama kako bi se Hrvatska ubiljužila na svjetskoj mapi kao posebnost modernosti.

Teško se boriti sa „invalidima“ bolesti vlastitog nauma. Njih opće malo zanima. Njih zanima samo osobno a to osobno se najlakše stvara kroz mutnu predožbu „našeg“, a ne njihovog. Kad nekomu ne možeš parirati po bilo kojon osnovi vridnota, iznađeš mutnu stranu pa opleteš sa optužbama koje vode „neprijatelja“ u trajnu izolaciju.

Volija bi da se netko sličan pohvali činjenicom kako je kroz svoj život izgradija tri kuće beskućnicima, silno puta odnosija opipljivu pomoć u domove di se manjkalo, svoje honorare ustupao i uvik na vrime pristizao na manifestacije sa posljedicom, mukte.

Lako je dilit proračunska sredstva, lako je udarat pečate na dokumente potrebitosti, no teško je ruku zavuć u vlastit žep i istrest svoje.

Ovim prvim se nema potribe hvalit, no sa ovim drugim da.

Iako ne znam mrzit, najbliži mržnji su mi populisti jer su oni zlo koje širi virus kojemu nećemo moć nać lik, jer su populisti najveći uhljedbeni mehanizam koji radi u trećon smjeni, daleko od javnosti no u korist samog sebe i partija koje pokroviteljski drže štit od zakona. Ti populisti uhljebi se mogu komotno krstit novim imenom. Agencija za iseljavanje.

Na kraju, jer oproštaji tako završavaju, pozdravljan sve one lipe, šesne i poštene moje solinjane koji su me rado čitali i u susretima diskutirali o istom, a onima koji crtaju simbole po tuđoj imovini, i onima kojima lipe riči stalno klize niz usne, poručujen da njihov isprazan život i nije neka vridnota, no pošto oni u to viruje, eto im.