Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

MULJANIK

Katarina Baričić

 |  ožu. 18, 2019

Brodogradilišta.

Najveći gutači proračunskog novca. Ti divovi mogu progutati milijarde bez treptaja. Oni su jama bez dna, crna rupa, leglo kriminala, lov u mutnom.

Oko brodogradilišta vrti se vječna dilema – stečaj ili sanacija, pitanje koje se ponavlja ciklički, kao kokoš ili jaje.

Brodogradilišta vuču za sobom tu nezahvalnu dilemu. Ni jedno rješenje nije dobro, teško je odvagati koje je gore: stečaj znači gomilu nezaposlenih i gašenje svih ekonomija koje brodogradnja povlači za sobom, a s druge strane vage imamo novo upumpavanje iz državnog proračuna za koje znamo kako će završiti.

Sanacija znači još ogroman izdatak iz već iscijeđenog državnog proračuna. Ali pitanje je kako jedna firma može gomilati toliko nepreglednih dugova?

Nešto je trulo u državi Danskoj.

Nešto je trulo u svakoj firmi kojoj država sanira dugove samo da spriječi propadanje. Direktori će dobiti nove ogromne svote na računima, i trošit će ih jedini način na koji znaju: uzimat će provizije od svakog broda, pa će od toga morati isplaćivati manjim ribama za šutnju i kooperaciju… tako da će na kraju ukupan rezultat biti ispod nule, kao i dosad.

Izdavanje jamstva bez kontrole je recept za katastrofu. To je kao da tinejdžeru dajete na desetke tisuća kuna iako znate da sve potroši na drogu. Ali vas ucjenjuje svojim životom da mu morate opet isplatiti to što traži..

Tako Vlada upumpava taj novac, iako zna da je to put u propast. A direktori računaju na Vladu, jer znaju da će biti osjetljiva na plaće toliki broj glava obitelji koji rade u Uljaniku, ili nekom drugom brodogradilištu.

Što je jedino što se može dogoditi kad država obeća platiti dug? Jedini mogući scenarij je da će se taj dug penjati u svemir, jer oni koji ga stvaraju izgube kontrolu.

Program restruktukturiranja ispada samo nastavak djelovanja na isti način, isti modus operandi.

Saniranje dugova da bi se napravili novi dugovi.

Uvijek isto pitanje – tko je pojeo cijeli taj novac, gdje se istopila tolika suma, jesu li ga izvanzemaljci virtualnim transakcijama uzeli s računa i odnijeli u svemir?

S druge strane, zašto bi svi porezni obveznici morali upumpavati svoj novac u crnu rupu koja će ga progutati, kao i sve buduće sanacije, kao i sva druga brodogradilišta.

I ključno pitanje, kako država ne provjerava kako se troši sav taj novac? Gdje su nadzornici, kontrolori? Je li država tako slijepa ili u dealu sa svim tim direktorima?

Nema sreće dokle god država jamči.

Novac koji uplaćujemo u proračun da bi se isplatio brodogradilištima opet će završiti kod direktora. A radnicima je bolje da što prije završi ta farsa. Tih 4000 zaposlenih, ako su sposobni, mogu naći bolji posao, a ne da ostanu u vječno gladnoj firmi sa stalnim strahom od sljedeće plaće.

“We can not solve our problems with the same level of thinking that created them.” —Albert Einstein