S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

BEZVRIMENSKE NITI U BESKONAČNOSTI

Solin Live

 |  stu. 4, 2019

PARTIZAN JERY ZAJEBA KOLJAČE

Đaba sva tehnika suvremenog doba kad odbjeglom biku Jeriyu moš bacit soli na rep i poć kući neobavljena posla.

Ja kad oću vidit koju prominu u rodnom selu, skoknen na svemirsku satelitsku kameru i sve mi se lipo prid oči nacrta. Jednom san ustanovija kako mi je rođak priora njivu a da ja to nisan zna. Čudo sa nebesa.

Ali, mladog bika teško da će sinjat. Ne kazuje li to da je on silno pametno stvorenje. Pobiga je sa oštrice koljačkog noža i pravac šuma. Prozvaše ga „partizan Jery“. Koji je to mulac. Đaba što su mu u prostor pustili manekenke sa vimenom, ne nasjeda. Đaba što ga se mami pomilovanjem, no on zajebaje pratioce, ne dozvoljava lociranje, jer uhidbeni nalog bi ga odvuka u „hašku“ klaonicu odakle se izlazi u šnicelima i kobasicama.

Nema druge već mu udjelit boračku mirovinu i pustit ga na miru.

VICE BULJAN U RALJAMA MIZERNOSTI

„Men’ je moja nana ispripovidala da je un jedan običan gad koji je nju prisilija da krči zemlju kad se ziđala Dalmatinka i undan nije da da se nju primi za tehničkog direktora iste“.

Tako nikako bi glasija slobodan prevod sinjskog vjećnika koji „argrumentirano“ ne popušta prid mogućnošću da se negdašnjeg partizana, i potom ministra ribarstva, iz Sinja časti spomen obilježjem u gradu alke i Blažene Gospe sinjske.

Đaba pusti materijalni dokazi, razbacani po cetinskoj krajini, koji dokazuju kako je ta lola učinila velika djela za svoj puk, kad se usudija ignorirat jednu nepismenu domaćicu, a koju je, tako kažu, tija samo školovat, opismenit i pomoć da isto tako odgaja svoju dičicu, tj gradskog vjećnika Sinja.

A ne tako davno san poslon pohodija taj Grad i donosija punu fasciklu poslova, uz to, iako je smetala gvožđena zavjesa, bija bogato ugošćen u pustim mistima za obidovanje.

Volija bi čut uvaženog vjećnika da mi kaže svoj stav oko ovog mog prijedloga.

A da podignemo spomenik smušenon talijanskon braći, arlekinima, kojima su dozvolili da unište to „nepotribno“ čudo za proizvodnju konca.

Na koncu konca ne zaslužuje Vice spomen.

Zajeba ih je jer je od varošice Sinja stvorija Grad, među pusto sela. Moš ti imat Grad, ma meni je selo draže.

PLEMIĆ OD ŠIPANA TRAŽI VARIOCA ZA VLASTITU ZAŠTITU

Vriđanje neistomišljenika je postala glavna disciplina modernog doba. Aj što vriđaju sebi u bradu ili u grupi koje krčme, ma zašto je to medijima interesantno?

„Ko se usudija dat prostor tim spodobama u našem Splitu“.

Riči su to jednog koji posjeduje dvorac i privatnu školu. Njemu se eto nije svidilo da postoje neki sugrađani koji slave 75-u godišnjicu oslobođenja grada od fašizma, u kojem živi ćućajući sve blagodati slobode koju su donili ti heroji. Te sugrađane on „časti“ svojim vulgarnim rječnikom, a koji asocira samo na jedno. Valja to satrat.

Bija san slobodan reagirat i nisan „dobro“ proša. Opleja lola i po meni, iako o meni ništa ne znade, te me u trenu ukrca u spodobe koje ne zaslužuju slobodan hod u demokratskoj Hrvatskoj za koju se on ne prestaje borit. Ratni njegov put nije još izvišen na sud javnosti.

Čudni su to svati. O sebi pričaju u superlativima, o drugačijima sa gađenjem i pritnjama. Namnožilo se toga, glasni su do urlikanja, a sijanje pritnji, tj straha, im je pomoćni alat zaštićenosti.

A nikako da skuže da im tilon jaše virus jadnosti.

Blažena gvožđena zavjesa. Nisi ti moj kume u njenon zaštitnon zoni moga normalan život a kamo li imat privatnu školu zdravstva.

Oni nikako da skuže da željezna zavjesa nije locirana u prirodi. Već u njihovim glavama.

UDRI PO ŠOFERU

Ne prođe baš puno dana a da ne osvane naslov kako je koji bidni Prometov šofer dobija batine.

Ulazi u tradiciju. Ljude koji imadu silnu odgovornost da nas jeftino prevoze, nismo kadri zaštitit već ih svojim kukavičkim promatranjem podcjenjujemo i izvrgavamo ruglu.

Kako se dositit tom jadu? Jednostavno.

Ko ne razumi, đaba ću mu ja to protumačit.

PREDSJEDNIČKI KANDIDATI U BALUNU

„Hajduk je ima grez dres, petokraku na prsima na koju si se moga porizat, i uz to navijača diktatora“.

„Rijeka je bila podružnica omraženi srpski klubova, a ja san sanjala Gudelja“.

To su, ko slobodni prevodi, izjavila dvojice kandidata koji ne mogu dva puta itnit balun u zrak.

Što in je? Što su se uvatili baluna i teme o kojon pojma nemaju. Što ne komentiraju ping pong ili judo? Vid’ mene pametnjakovića. Ko da ih čujen. „A disu tu glasovi“?

A moj ćaća mi je zna ponavljat dok bi ga pita štagod glupo.

Ako nemaš šta pametno za reć, bolje šuti.

Davno san presta komentirat našu predsjednicu jer zapravo ne volin gubit vrime.

Za Milanovića san se uzda da može nešto novog dat no nakon ovih, i ovakvih, izjava sumnjan da je poželjan mog kruga na listiću za sljedeće izbore.

On nije u rangu pustih kandidata. Ima neki svoj šarm i drskost kojom može probucat ovo učmalo stanje u društvu. Naprosto nam je to potribno. Minjanje je poželjno, minjanjem stvaraš, i otvaraš, mogućnosti drugačijeg, poželjno boljeg.

Ova izjava kojon se želi dodvorit biračkom, desnom, tilu , spada u najgori oblik podcjenjivanja. On sa ovom akrobacijom izvjesno gubi svoje livo biračko tilo, a o desnom može samo sanjat.

Teško je normalnom čoviku skužit ove slinave izjave, no izvjesno je da će, ako nastavi ovako, izvisit.

ZAŠTO SE NE SITIMO SAŠKA GEŠOVSKOG?

Rano san iša u vojsku. Savitovali mi kako je najbolje poć čim se steknu uvjeti jer kuš star u šinjel. Posluša san i put me je odveja daleko, u karaulu na tromeđi tri balkanske države.

Godinu dana u Makedoniju.

Virovatno nikad ne bih upozna te ljude, njihove običaje, način života i odnos sa drugima, da nije bilo tog jednogodišnjeg „izleta“ u nepoznato. A bilo mi je sjajno. Valandovo i okolna mista bili su nam ko dom. Toliko srdačnosti domaćeg stanovništva nije lako zaboravit. Da san sebi zadatak, prije neg skončan, valja mi se skalat doli. Prošetat korzom , posjetit okolna sela di smo znali po dva dana bit gosti u svatovima.

Posjetit igralište Crvene Zvezde di san igra i da čaroban gol za prolazak u daljnje kolo kupa.

Zašto ovo pišen? Zbog mladog vojnika Saška Gešovskog koji je, mlad i nezril, ima zlu sriću da u JNA krene u pogrešno vrime i misto.

Virovatno se i on radova kad je čuja di mu je namjenjeno službovanje. Split je svima čaroban, najčarobniji. Zadesilo ga da za vrime straže pogledom ispraća i dočekuje trajekte sa Brača, Hvara, Korčule i Visa. Nije teško zamislit tu lipotu prid očima momka nenaviknutog za takova „gutanja“. Meni su bili namjenjeni pogledi na visoke gudure ka Bugarskoj, no i tu se znala nać lipota.

Pa mlad čovik i ne zna za drugo već za otkrivanje nuđenih lipota.

Neki dan su splitski aktivisti javno zatražili od Splita da se oduži mladom makedoncu sa spomen pločom pored stražarskog mista na kojem je izgubija svoj mladi život, a da je za to najmanje kriv. Ja to tražim već dvdeset i pet godina, javno i opravdano, no nema volje ni jedna vlast bilo kojeg političkog uvjerenja da tu obvezu ispuni. A to je naprosto obveza.

Normalno, civiliziranog i naprednog društva.

Čega se plašite? Tko će vam prigovorit ako se tim činom izvinete Sašku, njegovim roditeljima i prijateljskom makedonskom narodu?

Tko? Recite ako ga poznajete?

DOBROČINSTVO

-Slušaj kume, okad san izabran, i na funkciji, više san učinija humani dila neg svi oni prije mene.
-Šta ti na to kaže žena?
-Koja žena? Šta ona ima sa tim?
-Pa nije jeftino činit humana dila, ositi se to na kućnom buđetu, žepu…
-Aaa, ti na tooo misliš?
-Neg’ na što drugo?

U svom dugom životu, svašta san se ja nasluša, svemu svidočija, ma ova tema me posebno golica.

Pomoć drugomu je najuzvišeniji čin svakog normalnog čovika. Bar bi tako tribalo bit.

Pričala mi moja stara dok smo okopavali kukuruz gori u Raduniću, u ladovini oko podne, kad je sa zvonika Svetog Jure bilo zatraženo da se valja odmorit, pridanit uz obrok i gutljaj.

-Dite moj, un ti je samo taki luđak. Ja takog ne vidi’. Njem’ su važniji drugi od nas. Un ti je poslin rata, i u ratu, bija odbornik. Un i njegovi, Bariša, Anka, Španjuša, imali su zadatak dilit pomoć siroti. A tega je bilo odan samo tako.

Jednom prilikon doša pridvečer i pita, ima li šta za poist. Štas’ donija, upitan ja. Štat’je, kaže un. Pa jeste dilili pomoć, vala Bogu mi nismo ničeg’ željni pa kuš išta donit kući. Nu nje. A šta će drugi reć’. Drug Jakov prvo sebe namirija. Neiđe to tako stara moja. Kaže mi un. Dobro, kad ne iđe tako, velju mu ja, ti iđi na koćetu prazna droba. Neman ti šta dat’. Mrko me pogleda i oša. Ludonja, samo taki. A ipak mi je bija najdraži na svitu, baš radi toga.

Da se vratin na početak priče.
-Tis’ lud.
-Jesi li ti od svoji ustiju uzeja pa dilija, a?
-Nisan popizdija. Ne diran se ja u svoju plaću.
-A ona nije mala. Moš li izdurat s’njon?
-Fala Bogu da mogu.
-E onda ti nisi humanitarac već čovik koji raspodiljuje naše zajedničko po potribi. Jel tako?
-Je.
-Ti si samo činovnik koji ima zadatak za bogatu plaću, pošteno podilit.
-Pa to ti ja i kažen.
-To nije za hvalu. Ipak si dobar. Iako si činovnik, dobar si.

SPOMENDAN

Ovi dana smo skrušeno stajali uz vični dom naših najdražih, kojih više nema među nama, nadajući se da postoji neki vanvremenski razlog da se opet nađemo.

Ovi trena smo posebni ljudi. Ovi trena se silina vremena i prolaznosti sjatila u jednom času, žalosti, ponosa i vjere, da je novi susret moguć.

Vrime je nerazjašnjiv pojam kroz koji jedrimo a da pojma nemamo o toj čarobnosti postojanja. Vrime sadašnjosti ne postoji. Ustvari, vrime sadašnjosti je samo jedan mizerano kratak tren koji učas iz budućnosti preseli u prošlost.

Naš život je satkan od prošlosti i budućnosti. I varaju se svi koji misle kako je naš život obiljužen rokom trajanja. Ne, naš život je vječan. Mi smo dija vječnosti, ko što je i naša Rika vječna. Ona je sastavljena od kaplji koje se nadovezuju i čine jedan vanvremenski niz. Tako smo i mi kaplja života sa silnom odgovornošću da se taj životni niz nikad ne prekine.

Danas stojimo nad vičnin boravkom naši kaplji koje su nas stvorile i usmjerile ka putu u vičnost, i beskonačnost, podsjećajući nas kako smo u obvezi nastavka, i nastanka, novi kaplji života na putu ka bezvremenosti i beskrajnosti.
Ja u to virujen i tu mi ne triba posrednik sa nikin drugačijin tumačenjen.