ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Branko Grbeša Kele: “Hajduku sam dao 45 godina, na utakmice sam išao i bos, ali ne bih ništa mijenjao”
Solin Live
Izvor/tekst: Dalmacija Danas / Ivana Perković
Prije 30 godina je mislio da neće doživjeti 60-u, ali još uvijek živi intezivno i obožava Hajduka. Evo kako sada komentira svoja iskustva i koja mu se utakmica najviše urezala u pamćenje
Tijekom jučerašnje utakmice u kojoj je Hajduk protiv Itsre 1961 slavio rezultatom 2:1, Torcida je neobičnim transparentom dugogodišnjem navijaču Hajduka čestitala 60. rođendan, piše Dalmacija Danas.
“Oćeš se tući i kad budeš imao 60 godina? Sigurno neću, zato jer ih neću ni doživiti” – glasila je poruka Torcide Branku Grbeši “Keli”, aludirajući na intervju koji je dao kao 30-godišnjak beogradskoj televiziji.
Povezani sadržaj
Kele je već 45 godina navijač Hajduka, a u tom je razdoblju bio na preko 300 gostovanja, što po domaćim što po europskim utakmicama. Sam je sebe, kaže, iznenadio, što je još uvijek živ.
– Ja sam tada bio siguran da neću doživjeti 60 godina. Imao sam 30 i za mene su ljudi od 60 godina djelovali kao starci, računao sam tko bi to mogao doživjeti. Počeo sam rano ići na utakmice, s 12, 13 godina, prošao sam cijelu Jugoslaviju, dio Europe, živio dosta intezivno, činilo mi se da neću doživjeti starost, a evo sad se osjećam jednako mlad kao i tada.
Kako sad živite?
– Nisam baš intezivno kao prije, ali uvijek sam u nekom điru.
Idete li još uvijek na Hajdukove utkamice?
– Nisam baš redovito, pošto je Hajduk dosta slab, ali idem na europske. Odem i na europska i svjetska prvenstva.
Kazali ste novinarki prije 30 godina da gostovanja financirate krađama. Kako ih sad financirate?
– Ma ja sam tu nju malo zezao i preuveličao, svašta sam joj napričao, pa i da sam završio samo četiri razreda osnovne škole, a završio sam osam. Zbog gostovanja nisam želio upisati srednju školu, pa mi je otac kazao da se moram zaposliti. Imali smo u mjestu bloketaru, radio sam tu, a kasnije i u trgovačkom poduzeću Prehrana i tako sam se financirao. Na gostovanja smo često putovali vlakom, pa bi dobili karte u pola cijene, nekad smo se znali i prošvercati… Kasnije sam otišao u rat, bio sam u gardi pet godina, a nakon rata otišao u vojnu mirovinu i tako sad putujem na gostovanja kada mogu.
Kad pogledate unatrag, jeste li zadovoljni proživljenim, bi li nešto mijenjali?
– Ne bi ništa minja. Nisam završio srednju školu, ali sam radio. Dok su moji vršnjaci završili srednju, ja sam već imao četiri godine radnog iskustva, gomilu životnog iskustva i proputovao cijelu Jugoslaviju. Imali smo istu plaću s tim da sam ja do tih godina već postigao da ne radim vikendom, dok su oni morali raditi i vikendom, tako da mi je ispalo bolje.
Jeste li znali da će vam Torcida čestitati rođendan? Kako ste to doživjeli?
– Iznenadili su me, nisam ni znao do samog početka utakmice. Baš me oduševilo.
Kazali ste da ste prošli preko 300 gostovanja. Koja vam se utakmica urezala u sjećanje?
– Bilo ih je puno, i u jugoslavenskoj i hrvatskoj i europskoj ligi, ali najupečatljivija mi je ostala ona u Beogradu na kojoj smo tukli Partizana 6:1. Imao sam 16 godina. Pokojni otac mi je skinuo patike da me spriječi da odem na utakmicu, ali ja sam pobjegao i bos otišao na vlak. Išao sam iz Splita putničkim vlakom do Perkovića, a onda dalje za Beograd, sve tako bos. Kad sam došao u Beograd, pozvonio sam na nekoj stambenoj zgradi na zvono i rekao jednom stanaru da su mi u vlaku ukrali patike. Bio je neki dobar čovjek i dao mi je patike od svog sina, pa čak i jesti i piti. Otišao sam na utkamicu na kojoj je Hajduk tukao Partizan 6:1 usred Beograda. Nije nas bilo puno, to su bila takva vremena, bilo nas je možda 300-400, ali stadion je bio pun, oko 55 tisuća ljudi. Kući sam se vratio u tuđim patikama i presretan zbog pobjede Hajduka.
I da za kraj odgovorimo na pitanje Torcide – tučete li se sa šezdeset godina?
– Ma kakvi, mogao bih sad lagati i pravit se važan, ali neću.
