S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

LA VITA E BELLA

Ante Tešija

 |  tra. 1, 2020

Ža mi je što ništa ne mogu pomagati.

Beskoristan san i potpuno pogubljen u bezidejnosti sa stalnim osjećajem praznine.

Pritisnut stalnim molbama da nigdi ne izlazim, što stožera, što obitelji, put na široku terasu kuće mi dođe ko izlet u Radunić ili Sevid. Sa te moje terase gledan jedan mikro svjet u svom nametnutom življenju.

Vidim puno toga što me prije nije zanimalo. Ta oaza izoliranosti mi pomaže da ostanem kako tako normalan. A najradije bi poletija i prkosija zlu pa ako baš oće da jon se i predan.

Svaki čovik u svom životu se „tuče“ sa raznoraznim neprijateljima. Ovaj je opak i podmukao. Ovaj je skriven i vreba na stotinu ugroza načina, pa ti čuvanje dođe ko gatanje, eto tebe baš neće.

A oće. Sve će nas zajebat, iznakazit i dovodit do ludila u narednim danima našeg zajedničkog življenja. Zdravstvo u mom životu je potpuna nepoznanica. Kad mi počmu objašnjavat teoriju nastanka ovog zla, ja pobignen.

Bogatstvo mogućnosti razmišljanja i mene je potrefilo pa u nemogućnosti koračanja često odlutan u svakodnevnicu sa svojon teorijon riješenja. Raduju mnogi treni zajedništva, discipline, pomaganja i pametnog savjetovanja, no tuče u tintaru silna nelogičnost u ponašanju nekih koji očito ne kuže stvarnu trenutačnosti.

Kontan koliko će se zla iskrcat pred naša vrata, koliko će zamki trebati preskočit za ostat i opstat, a koliko će profitera i iz ovog vakum vrimena k’ sebi nategnut korist.

Volija bi da svaki potez bude na korist ma ovo „carinjenje“ na granici prelaza iz mista u misto boravišta traži razlog objašnjenja. Osjećam se potpuno, nepotrebno, odsječen i zakinut od aktivnosti koje obavit moram a ništa ne prkosim i ne štetim. Naprosto jer poštujem napore i odluke.

Solin i Split su jedno. Dođemo ko jedan kvart u predgrađu. Što se to grezoga može izrodit ako upalim auto i odem na svoju banku, koje više u Solinu nema, i obavim transakcije koje čekaju.

Što to mogu negativnog prouzročit na tih par kilometara „izleta“.

Što da uradim i kako da ne grintam što ne mogu na destinacije koje nam već dugo služe za fizički opstanak. Kako da uvjerin dužosnika da moram i u Radunić i u Sevid a da ne shvate da mi se samo skita. Očekujem.

Znan sad vaš izraz lica. Tako svi kažu. I u pravu ste. Zbog ovih koji propusnicu traže za popit kavu mi koji tu čaroliju srčemo doma smo najebali.

Televizija u ovim trenima naš je prozor u svjet te svi, svakog dana, piljimo u nju čekajući povoljne vjesti. Na njenom ekranu gostuju razno razni likovi odavno poznati po svojim „umjetničkim“ radovima u društvu kojem pripadamo. Grezo je gledat neke optuženike u ulozi spasitelja samo zato što im je neuka svjetina na izborima dala glas jer je podlegla njihovim muljanjima spakiranim u šporkom škarocu obećanja.

Naš narod je naivan, neuk i lako zavodljiv. I ova kriza je pokazatelj kako sam u pravu kad ovo tvrdim. I ovi najnoviji događaji koje živemo, u ispitivanju glasa naroda, „za koga bi ste glasali danas“ , poručuju da će korona obilato pomoći onim političkim strankama koje imaju privilegij da stožer, glavni i sporedni, bude sastavljen od njihovih članova. To ih naprosto gura u prvi plan pa se i najsitniji detalj pomaka na bolje biljuži i pamti.

Stožer, i stožeri, tribadu biti pojmljivo izabrani od ljudi koji u teškom trenutku na najbolji moguć način mogu dati odgovor i uspješno obaviti zadano. U ovakvoj krizi, svako šarlatarenje, toj krizi pomaže.

Poznavajući ljude iz naših političkih karavana znam da će se tražiti honoriranje i nuditi dokumentirani razlozi za novo povjerenje.

Prošlost je dokaz izgledne budućnosti, ma kako god se trsili dokazivat drugačije. Pouke iz povjesti, likovi i njihovi trikovi, ponovo će biti u akciji i sumnjan da neće uspjeti.

U svakom čovjeku postoji trud da sebe i svoje otrgne nedaćama, da to ostvari na najlakši način a ako je taj put onakav kakvom smo nedavno svidočili, dobro nam se ne piše.
Hrvat je poznat ko human čovik. Prošlost, i ova sadašnjost, su dokaz za te tvrdnje. Pusta lista donatora se svakodnevno predstavlja i naprosto čovik mora biti ganut kad spozna da je čovjek još uvjek osta čovjek. Ta lista donatora su naprosto lica koja su bogatstvo zaradila svojim radom, talentom i odricanjma. Ti ljudi mogu u svako doba dokazat da je njihova imovinska kartica čista od sumnji.

U bezidejnosti što da radi, čovik uplovi u razmišljanja koja ga inače ne opterećuju u normalnim okolnostima. Tako me i moje slobodno vrime osamljenosti često utura u pitanje; „a di su oni, di je on“, misleći na svu silu „dobrotvora“ kojih se inače teško riješiti i otrest ih se u vrimenima bez izalacije.

Gdje su? Zar ne poznaju internet plaćanje ako se boje koraknut na ulicu. Zar ne shvaćaju da im je poklonik u opasnosti, što bolesti, što siromaštva. Zar im je „rpa“ love toliko zavidala mozak da ne shvaćaju svu uzaludnost te rpe jer su i sami obični smrtnici na nišanu istog zla.
Smišni su odabrani. Toliko se itaju donacijama zajednice kojoj predsjedaju, ne shvaćajući da to nije njihova donacija već naša, a da je on bidan samo činovnik koji potpisuje papire. Skidanje smišnog postotka sa ozbiljno velikog vlastitog dohotka ulaze u rang ruganja.

Nove, politički, ponuđene snage ne prestaju sa pametovanjem preko svojih profila društveni mreža, nudeći izlaz, tražeći odgovornosti, svjesni da su prolazni. Kenjati u javnost ništa ne košta. Škoro, probuđena svjest, se ipak ko rijedak primjerak itnija donacijom. Nudi besplatan parking da bi se već sutra parkira na naše grbače.

Onaj promuklog glasa sa desetak stalno izgovaranih bezobraština u mikrofone ,valjda trlja ruke jer će upravo on birati izvođače za popravke prirodne katastrofe na gradu kojeg je zapustija i sveja na svoj feud.

Ovaj „aga“ malo južnije, u našem okruženju stoluje, dobi prostor u čitanom mediju na više stranica, kojeg ozbiljno preporučan svakom glasaču na čitanje kako bi ga, prije nego nanovo zaokružuje ime na glasačkom listiću, podsjetija na kombinatoriku interesa tog đuveglije koji je svu svoju bližu i daljnju rodbinu savršeno ustoličija na mista potpune bezbrižnosti i luksuza.

Korona će odselit u povjest, ko što svako zlo odseli, no ostat će silno puno pitanja o nama samima, o cjelom svijetu i njegovu srljanju u očitu propast zbog dokonosti i pohlepe.
A triba samo malo da se sve izokrene na bolje. Voljom i batinom. Upravo tim sredstvima. Jer život na našoj planeti je dar kojeg smo imali privilegij konzumirati. Samo smo sitna čestica u olujama koje dolaze i prolaze. Ma i ta čestica može ostavit trag. Trag dobrote

Jučer san pogleda meni najdraži film „ La vita e bella“, oskarevca Roberta Benignia i ponovo skonta da nam triba optimizma i vjere u same sebe, onda će nemoguće postati moguće.

Zlo ostavi trag vlastita propadanja, dobrota ostaje putokaz.

A što sa neizlječivim? Miljun je bolešćina koje čovik nosa od rađanja do smrti. Za mnoge nikad neće doznat. Nosali su ih u naramku bez svjesnosti da su te bolešćine njihova tragična obilježja. Svakom čoviku je dana mogućnost da se vrimenom obogati spoznajama novih otkrića.

Da strese sa sebe zaostalost. Najnovijim podastritim dokazima moramo ostat zatečeni.

Ni na kraj pameti mi nije dirati se u svjet virovanja i vjernika. I sam san vjernik ma ne na način koji se ustalija ko jedino ispravan. Zato se izvinjavam svima koji misle da nemam što tu komentirati ma mi je bilo mučno gledati video nekog svećenika, dostupan, kako u luksuznom automobilu, osiguran maskom od vanjštine, sa šoferom i pratnjom, jezdi asfaltom sela u kojem djeli Božje sakramente držeći križ u ruci udjeljujući potrebito.

Dok oni kleče uzduž šporke i neuredne seoske staze.

Kad čovik izgubi svoje dostojanstvo, prvo je na njemu da sam sebi uputi upit zbog čega je to dozvolija. Dostojanstvo je dar koji se ne kupuje.

Čak ga se i ne nasljeđuje. Ono je naprosto plod koji visi na dohvat svake ruke i na tebi je da ga dohvatiš i zagrižeš.

Čovječe, možeš izgubit puno toga ma izgubit dostojanstvo je stvar samo tvog odabira.

A život je tako ljep.