S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

OSTAVKA JE ČIN LJUDSKOSTI, OSTANAK JE ČIN KUKAVIČLUKA

Ante Tešija

 |  tra. 8, 2020

Lipo je doć u đumbus izoliranosti ako tu pošast znaš iskoristit. Nudi ti se solidno dugačko vrime da sam sa sobom popričaš. Da se napričaš o svemu što inače ne upražnjavaš.

Najednom sa svoje strane pogleda primjećuješ sve ono što ti inače promakne. Postaješ radoznao, postaješ drugačiji.

Bauljajući u svom zadanom prostoru, osamljen, primjećuješ više nego u slobodnom prostoru kojeg si do jučer koristija.

JADNICI SA DRUŠTVENIH MREŽA

Ritko čitan nebuloze dokazanih primitivaca, ma sa velikon količinon slobodna vrimena postaješ znatiželjan kako bi sam ispisa njihovu dijagnozu. Postaješ jedna vrsta medicinara koji proučava ljudsku psihu i donosiš vlastiti sud.

Ja san čovik neograničenih sloboda. Tu ljudsku kategoriju nisan spreman dat’ u trgovačku razmjenu pa san skonta da mi valja bit od koristi sa tim što ću progovarat o svemu što drugi nisu kadri ili ne smiju. Bolje je upitati pa i pogriješiti nego uporno šutiti o svemu što nas tare.

Ima jedan dobar aforizam po tom pitanju. „Ako ja sve kažem, o čemu će oni šutit“.

Kad si takav, belaji sami stižu na tvoju adresu.

Odgovarat je suludo pa ti ostaje samo žaljenje nad sudbom tih prostih šetača kroz život.
Nevjerovatna je raznolikost u njihovu pristupu ama baš svemu. Naprosto se digod upitaš „zar je to moguće“. Napretkom tehnologije i sami su se dali u badanje po tipkovnici, sve velika slova, bez zareza i točaka, sklapajući rečenice teške nerazumljivosti koje nisu kadri ispraviti.

Tako sam najednom posta „neprijatelj“.

Najednom otkrivaju sve moje „grijehe“ izležene u njihovim bolesnim glavama. Mislite li da su bezopasni? Ne, nisu. Zašto? Jer imadu svoje sljedbenike, još bolesnije od njih samih. Stvorili su svoj svjet „istine“ a samim tim i svoju „presudu“.

Još mi se na vanjskom zidu vrtla šepuri rukopis nekog jadnika koji je iscrta svastiku, valjda šaljući neku svoju poruku. Još mi je u inboksu video sa ustaškim pismama, poruke sramotnog sadržaja. Ko oči u glavi čuvan njihova saznanja di su me turnuli u društvo nekih imena, što smatram pohvalom iako oni to ne kuže. Kažu, „ne voliš ti Hrvatsku“.

„Ne volin je“ onakvu kakovu oni predstavljaju, onaku kakvu bi oni htjeli da bude. Sa njima za kormilom.

Čudna su poimanja te njihove ljubavi.

BEZOBRAZNOST U, I IZVAN, STARAČKOG DOMA

Teško smo svi doma primili vjest vezanu za starački dom u Vukovarskoj ulici. Osobno me teško pogađaju sve nedaće koje se „ovijaju“ oko ljudi koji su u dobu starosti i nemoći. Ti naši anđeli, našeg postanka, zaslužuju svu počast ma ne nikako na ričima već u našim djelima i brigom za njih.

Sa tugom san pročita vjest kako se drugih 60 ima da snađu jer privatnik ima pravo zatvorit privatni dom, kad god ga je volja. Ne zanima njega činjenica da se u društvenim domovima smještaj čeka po deset godina. Normalno, ne za svih. Gatajte, kako bi se proveja kod Putina.

Osobno sam niz puta sa udrugon kojoj pripadan boravija po tim domovima, činija im društvo pričajući im, i čitajući, ono sa čim se bavimo.

Uvik nas dočekaju sa radošću, željni pažnje i druženja. Među njima se ćuti ovisnost o društvu izvana.

Sinoć su otišli u nepoznato. Bez svoje krivnje. U neizvjesnost, a mi sa strahom osluškujemo dali će postat samo broj na kontu žrtvi prokletog virusa.

Oni su najmanje krivi što je stanje oko te kategorije društvenog zadatka naprosto katastrofalno. Smještaja i skrbi koje plaćaju svojom zarađenom mirovinom.

Zašto me ne čudi ova aljkavost u brizi o njima.

Kladin se da je 90% uslužnih likova došlo po nekoj liniji pogodovanja. Ravnatelj je potrošeni političar obilježen nekim aferama za čiju istinitost, i kaznu, nikako još ne znademo.

Upravo sa tiskovne konferencije saznajemo da će biti oštro sankcioniran, onaj koji je odgovoran za ovaj slučaj. Ako se dokaže. Možda se neće dokazat njegova krivica ma nije dat odgovor zašto se na to misto postavija po političkoj osnovi a nikako po stručnoj. A po meni u tom činu je sva naša jadnost i propadanje.

Zato neka mi nitko više ne prigovara da branim samoupravni socijalizam, jer ovako, i ovoliko, pogodovanje spada u najgori oblik ljudskog zastranjivanja.

Već sutra triba da krenu ostavke. Ne samo njega koji je tu politički uhljebljen već cila skala onih koji su to omogućili, znali a nisu na vrime reagirali. Znade se hijerahija. Gospodo počmite sa pakovanjem jer skrivanje iz nekih drugih, ili nekih „djela“ kojima se hvalite, neće vam dati za pravo.

Virus koronu ćemo pobjedit. Ajmo pobjedit i opakiji virus uhljebništva.

BOŽANSKA KOMEDIJA

Mislija san da se nije rodija, a kamo li zaredija, netko svećenički obrazovan pa da smije prkosit stoljetnoj hijerarhiji ponašanja u Crkvi.
Don Delaš, svećenik sa Sirobuje, upravo dokazuje kako ih ima, samo do danas se to uspješno skrivalo. Odavna je komunizam odprndeca u ropotarnicu povjesti ma mu se još uvik ne prašta što je tu istu Crkvu odvojija od države i zapravo joj omogućija da se bavi svojim poslom.

Taj nakaradni komunizam je branija svoj totalitarizam od crkvenog. Tu je naprosto bila borba za svoje stado. Smješno je, i začuđujuće, svidočit mnogim sukobima unutar, inače čvrste ruke, što poručuje da su svete krave i svetost sve dalje od ljudskog interesa.

Don Delaš je po kratkom postupku pronaša krivce. To su ostaci nakarade iz prošlosti. No don Delaš je u isti koš utura i Papu, i Biskupa i svu silu onih svećenika koji su skužili trenutak i stavili se na raspolaganje kako bismo zajedno prigrmili ovo zlo.

Za njega su i oni komunjare samo što to ipak ne smije reći.

Lipo je kripit ljudsku dušu i unosit mir, ma puno bi bilo kompletnije kad bi se izgrađivali sadržija za materijanu mogućnost opstanka.

SILOVANJE ZDRAVA RAZUMA

Ovo vrime ne nudi izlete u nepotribnost. Prioriteti se znaju. Zašto onda svaku malo bivamo izloženi teroru „za koga biste glasali da su izbori danas?“.

Za ime Božje, koga to još briga? Zašto se unosi politička smutnja i tura trenutni problem u stranu da bi se raja zabavljala nagrađivanjem i nagađanjem.

Triba li u vrimenu sa stotinu upitnika tražiti heroje? Ne triba. Sve je to posao koji valja odradit na zajedničku korist. Zašto se danas sve zdravstvene radnike na čelu sa ministrom diže u nebesa, maltene im se klanja.

Ma oni samo obavljaju svoj posao. Oni su za ovakve nezgode i školovani, dali su zakletvu.

Oni sami su toga svjesni i ponašaju se u tom duho.

Mene zanima nešto drugo. Jednostavno pitanje.

Zašto smo ih do jučer toliko potcjenjivali, sprdali se sa njima i naprosto ih slali u svit da svoje zlatno znanje nude drugima. Zašto smo ih dovodili do ruba štrajkanja i do osiromašenja, jer njihov rad nismo ni približno cjenili.

Ovo sad, što li je?

Dali su nam pljusku. Nadam se da smo shvatili. Za ubuduće.

PRIMITIVIZAM

Ja poznajem puno policajaca i službenika MUP-a. Da i hoću, među njima ne mogu nać nikoga sa ljudskom i profesionalnon manom.

Taj posao je težak samo iz jedne činjenice što im je na teretu ogromna odgovornost. To su ljudi kojima moraš virovat jer je virovanje u njih sastavni dija njihova poziva.

Zato se čudom čudim nekim izletima, nepoznatih, dokumentiranih videom i svidočenjem.

Zar sinoć policijski službenik nije mogao pričekat kraj bezazlenog, u sigurnosnom smislu, intervjua na ulazu u Dom za starije , od kud su se nesritni ljudi prevozili u bolje uvjete za ozdravljenje.

Onakva bahatost, a znajući da kamera snima, silno je naškodila tom plemenitom poslu. Zar on nije mogao sve to izvest na jedan pristojan i kulturan način, cjenjeći kako sebe tako i novinare koji sa pravom postavljaju pitanje da bi nas upoznali sa stvarnim stanjem.

Zar se na Bačvicama nije moglo pričat kulturnim riječnikom, ponašat ljudskim manirima, već uz grubosti pokazivat, i dokazivat, da si zapravo zaluta u slučajeve kojima nisi dorastao.

U ovo grezo vrime, koliko su nam policajci potrebni, toliko smo i mi njima.

ŠTO SUTRA?

Sasvim je jasno da više neće biti sve isto kad se ova neman obuzda. Zapravo, grezo je za reći, ovo nam je možda i bilo potrebito.

Slijedi vrime okretanja samog sebi. Slijedi nam novi „bon ton“ ponašanja. Valjda je sazorilo vrime da okrenemo novu stranicu naših prioriteta.

Koji kurac će nam Europa. Što nam ona to dobrog donosi? Ništa, samo nas tura u nove zablude. Pomalo postajemo robovi jednog nakaradnog svjetskog poretka koji guta sitne da bi njegova trbušina bila sita.

Pretvoreni smo u jedan ogromni kontejner di odlažu svoje smeće na naš meni. Svojim kanalima uzimaju sve ono što im treba, jeftino i bez srama. Postajemo, malo po malo, robovi modernog poretka.

Ta ista Evropa dobro zna za našu naivnost, naš mentalitet dodvoravanja, pa na temelju povjesnih postavki olako se nameću ko skrbnici.

Mi bez skrbnika nismo kadri ni koračati.

Nije li lako pokrenut svemirski pogled na iznakaženu nam, dosanjanu, Domovinu. Nema kutka di nismo posijali bezobraznu izoliranost.

Pojmljivo smo uništili sve pretpostavke napretka. Linost nam se svidila, život na kredit mami a snalaženje ulazi u borbu bez milosti.

Nismo ni svjesni razorenosti među nama. Ponestalo vanjskih neprijatelja pa se utakmica naših i njihovih preselila na domaći izorani teren di su suci pojmljivo obučeni i odabrani bez VAR kontrole.

Mi stariji ćemo brzo partit. Što sa ostavštinom njima koje smo sa ljubavlju odgajali.

Oće li se nas sićat sa iston ljubavlju?