S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

MALE STVARI VELIKOG ZNAČAJA

Ante Tešija

 |  svi. 26, 2020

Ponašanje je kategorija sa kojom se ne rađaš. To učiš dok resteš. U krugu obitelji i na daljnjem usavršavanju kroz život. Postoje ljudi koji su osakaćeni po tom pitanju pa koračajući kroz život svoje ponašanje iskazuju na najprimitivniji način. Svidoci smo tog stampeda prostakluka upravo u ovo tek započeto predizborno vrime.

Zašto se poneki predstavljaju upravo tako? Razloga je malo ma ima ih i njima svidočimo. Oni kao perjanice budućnosti sasvim iskreno skrenu pozornost na sebe kroz nike čudne grimase, poruke, optužbe, ruganja i neznanje.

Pođimo redom. Radomir Čačić. Čovik koji je već dugo na poltičkoj sceni za kojeg se mnogi kunu da bi bio najbolji premijer uvali nam scenu kakvu smo mi ko mulci rado izvodili iza nečijih leđa dajući na znanje što mislimo o „predmetu“ sprdnje. No tada nije bilo kamera, a ni interesa da se analizira mulačka praksa.

No on, onako robustan, star, uglađen i lišen dokazivanja, ničim izazvan pred kamerama izvoli svom jeziku da lamata pogrdnosti dok ministrica obrazovanja iznosi neku svoju tezu sa kojom se on očito ne slaže. Grubo je vidit stara čovika u tako mizernu stanju. Zapravo izaziva suosjećanje jer poruka njegova jezika i gestikulacija upozorava da je opasan starčić od kojega triba dignut ruke i uputit ga u društvo koje je na zalazu. Da mu se pomogne jer isplažen jezik je virus upozorenja, i to nije slučajno.

Da je bar nosija, a triba je, masku.

Drugi slučaj je Jandroković. Predsjednik Sabora, visoko rangirano lice u društvenoj hijerarhiji. Taj položaj nije zajebancija. To je ogledalo. Uz vično kukanje i pritnje tužbama kada se sa njegovim likom netko bezobrazno poigra, rado uleti u isti odnos pa ničim izazvan poruči kako je on domaći muž koji ima dicu samo sa jednon ženon a ne ko neki bludnici koji imadu dicu sa dvije žene.

Ruku na srce, ova je izjava puno opakija od njegova alpinizma izrečenog u satiričnom tonu. Potribno je iznijeti razloge njegova petljanja u tuđi život, intimu i odabir. Razlog za to biva što je izvjesni politički ponuđač zaželija, i poručija, da upravo njega čeka na megdan, no ne zna u kojoj će izbornoj zagrebačkoj jedinici biti parkiran i ponuđen. Tu zaista ne postoji bezobrazna poruka već spoznaja lakoće borbe sa 808 glasova.

Treći slučaj je Jandrokovićeva meta koji se rado odazva u kultnu tv emisiju NU2 gdje je imao namjeru predstavit sebe, filozofski obrazovanog lika, kao buduću uzdanicu na političkom nebu posrnulog hrvatstva.

Iskreno, teško san se odlučija na gledanje poznavajući dotičnog kao svađalicu sa svima kao i sa sobom samim. Nije mi žaj sat vrimena jer san se uvjerija da san ispravno prosuđiva. Radi se o Ninu Raspudiću, mužu, koji se „sramotno“ po Jandrokoviću dva puta ženija i dobija dvoje dice sa različitim ženama.

Njegove iznesene teze kako je bezobrazno, besćutno i zastrašujuće da hrvatski mediji njegovu dragu, također političkog ponuđača, uslikaju u blaženom stanju i to ponude puku uz tekstove gdje se ona predstavlja. A mogli su je poslati u studio za uljepšavanje te tek onda, uz privolu, predstavit na divljenje.

A ja se upravo divin slikama gdje pametno čeljade, Marija,pokazuje svoje materinstvo i najplemenitije stanje u kojemu svaka majka gušta isčekujući rađanje novog ljudskog bića.

No Nino tu ne staje. Lip je on čovik ma mu se također ne sviđa fotka u tiskanom listu gdje uz grimasu pokušava što dalje baciti kuglu u dalj.

Četvrta bedastoća se čula iz ustiju čovika koji na mene nikada neće ostaviti dojam. Naprosto nikakav dojam. Ali gura, ko što se sve kod nas gura, i dogura do izglednog mista premijera. Bero se u očitom pokušaju sviđanja svima, naruga onom iz gornjeg reda i ispadne predmet sprdnje veći nego mu meta.

Za peti slučaj nije tribalo dugo čekat. U centrali SDŽ moći, izvjesni Baćo, Bog zna na koji način u nekom vrhu moći, pokušavajući biti duhovit na račun Bere, koji mu se dotaka Njonje, izvali „satiričnu“ misao na svoju sramotu. Dok uz njega, kao pokrovitelj, stoji moćan čovjek koji se ne sića kad je, zašto, i za koliko kupija parcelu uz ulaz, ili izlaz, fantomski obećanog tunela kroz Kozjak.

Ali smo ubrzo umireni. Ne bojte se, neću ja to prodavati.

Sićate li se scene iz kultnog filma „Što je muškarac bez brkova“, di se otkriva kako je netko kupija brdo a slučajno se tuda gradi auto put.

Ponašanje, ta ljudska kategorija, biva različito bez obzira na diplomu jer je ono u sferi interesa a nikako ljudskosti.

Što će se sve izleći do dana šutnje, nije teško za pretpostaviti. Bit će zanimljivo nadmetanje u pljuvanju u svim pravcima.

INA

INA je simbol grada Solina. Sićan se dana moje daleke mladosti kad san osluškujući svidočija tvrdnjama da je najbolji posao, lutrija, raditi u tom gigantu. Teško je tu mogao svoju egzistenciju naći netko a da nije solinskog kolina. Normalno, po vezi. Sićan se hvaljenja onih koji su upali u to carstvo. Zavidili smo im i nemoćno slijegali ramenima „proklinjući“ svoje vlaško porijeklo. No zato su nam bila širom otvorena vrata Dalmacija cementa i Luke, za nošanje vrića i drugog tereta.

INA je i danas tu, šepuri se caklenon zgradon, priti ogromnin „bačvama“ kojih san se boja i bojim, uz put rivom nudi puste magistralne cjevi a sve pod zajedničkim nazivnikom, eko katastrofa.

Svaki gospodarski objekt živi suživot sa lokalnom zajednicom na čijem terenu je posađen i gdje crpi profit. Taj suživot mora biti obostrano utjelovljen. Da li je to i u Solinu? Mislim da nije.

Razvoj je obilježje budući dana suživota. Razvoj traži ulaganja, odricanja i dogovaranja. Dešava li se nešto u odnosu INE i grada Solina? Ne dešava. Ona feta božanskog prostora di naša Rika utiče u more samo je na katastarskom planu dija Solina. Drugačije nikako. Ako postoji uzorak besramnog eko đumbusa onda je to taj komad zapuštenosti. Gigantu se živo fućka za nas koji smo u blizini, koji bi rado kretali tim prostorom, kupali se i vidili neke druge sadržaje dostojne čoviku. Gradu, tj gradskim vlastima ne pada na pamet pokretanja nekog programa i plana. Bar pokušaj.

Zato ostaje da nas se obavjesti kako je taj eko smutljivac odvojija mrvicu profita i poklonija par spravica da se možemo protezat na njima.

Otkriveno curenje nafte u more nikoga ne uzbuđuje, virovatno i nebi znali za to da nije svidočenja prolaznika, pa da se svi dignemo na noge u zaštitu svog zdravlja i prava, gucamo mizerno objašnjenje kako su oni to sprečili nikin branicima kontra širenja a i pokupit će to oni. Moš mislit.

Služenje je dvojako tumačenje. Nije isto služiti svojim građanima ili tuđem profitu.

DON JOVANOVIĆ

Čačkanje je gadna navika, ma potribita. Demokracija ti to nalaže a ne ćućat demokraciju sam sebe obezvriđuješ.

Pisa san o postavljanju biste, omiljenog solinskog svećenika, na neprikladno misto. Mnogi su mi se priklonili, čudeći se komu je to, i zašto, palo na pamet. Podići spomenik, bistu, spomen ploču, spada u čin hvale vridan poštovanja, još ako se to prihvati u društvu kako je u Solinu prihvaćeno.

No to je samo jedan čin oduživanja. Ono mora biti kompletno i tu se računaju mnogi momenti. Jedan od njih je upravo misto za postavljanje. A to misto se naprosto nameće samo od sebe. To misto određuje životni put zaslužnika.

Spomenik, bista ili spomen ploča, moraju bit na oku i pri koraku onih koji štuju lik i dilo zaslužnika. Za don Jovanovića to je Gospin otok. I nigdi drugdje. Da bude u društvu onih koji će rado, i sa srcem, došetat do omiljenog svećenika, prisjetit se zajedničkih dana, onih dana suživota kad ih je upućiva u život, učija i opominja kakvi tribadu biti na diku svog Stvoritelja.

Izrada biste se povjerila kiparu Marku Gugiću. Čoviku kojega nije potriba predstavljati. Njegova djela to čine, pa tako i bista omiljenog svećenika. A mišljenje autora mora biti uvažavano. Upravo je i Marko izjavija svoj opravdan protest zbog neumjesnog micanja njegova djela na neprikladno misto.

O svemu bi valjalo razmislit dok je vrime.

CRNE RUPE PO GRADU

Suživot u gradu je jako bitan. Suživot sa čovikom, susidom, iznimno je potrebit, ma suživot sa okolinom, u eko smislu, ništa manje nije bitan.

Tko voli šetati, tko to čini, svakim korakom se susreće sa crnim rupama koje bodu oči i traže odgovore.

Zašto smo zapustili Grad. Kad kažem Grad, mislim na sve njegove sastavnice a nikako na uži centar i poneku enklavu di se ulaže trud. Vladati gradom je sveti posao. Voditi Grad je velika odgovornost i čast. Malo ljudi dođe u situaciju da predvodi, da svojim primjerom podstiče. Voditi Grad je dobiveno povjerenje i ono ti služi kao punomoć da imaš odrišene ruke u mnogo čemu.

Zašto se sve to gubi iz vida i ponašanjem se to obezvridi? Zar nije u krvi svakog čovika da bude zapamćen po nečemu korisnom?

Pa čoviče ako si odabran, ako imaš tu šansu, oplemeni sebe i ubiljuži se u trajnost.

No to kod nas tako ne klapa. Previše je onoga iza da bi sam odlučiva i da bi opstao. Previše se interesa uskomeša okolo tebe pa time postaješ samo pomagalo u bezidejnosti i traljavosti postupanja.

Solin je lip Grad. Ima pretpostavke za silno napredovanje. Ima lokacije izuzetne vridnosti. Ima šansu.

Sve ima samo ono najvažnije nema. Nema odlučne vođe, hrabre i svjesne odgovornog trenutka da pokrenu kotač napretka. Bižanje u opravdanja, ne davanje sebi važnosti i sumnja su najveće prepreke.

A ja bi volija imat vlast koja će jednu fetu „đungle“ u Hektorovićevoj, inače ulici posebne vridnote i izgleda, rišit u dogovoru sa stvarnim vlasnicima i potirat gamad koja se koti u njenoj zapuštenosti.

To je tako jednostavno za realizirati, potpuno opravdan i potrebit projekt, na radost svih stanara koji tu žive svoje dane.

Sve je tu jasno ma jedno je nejasno, zašto se ne uhvatit sa tim, i mnogim sličnim, crnim rupama po gradu.

ISKRA IZ KINE

U vrime stare Države ko je drža do sebe a bavija se hobi zanatima, kupnja alata iz Slovenije bila je dobar posao. Još i danas iman brusilicu „Iskra“ koja radi ko urica.

Pošto nisan neki sposobnjaković, a pošto puno toga valja da obaviš sam jer si inače podređen deračini majstora i „majstora“. Shodno svemu odlučin kupit potrebne alate i tako u renominiranom trgovačkom lancu kupim motornu pilu za sić drva. Iskrinu.

Nisan puno kontrolira pisani sadržaj, računajući da firma takvog ugleda neće na tržište pustit loš proizvod pa san potražija njihov servis u Splitu da mi istu montira kako bi ju pustija u upotrebu.

Servisa nigdi. „Šjor, nema njih više, prodali su kinezima ime i vi sad imate kinesku robu“

Osta san u čudu. Pogleda kutija, pročita sve što piše, ugleda potpis general managera Roberta Yanga, i izgovorija već poznatu rečenicu.

„Koji si ti idiot“. Normalno, ovo idiot se odnosi na mene.