S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SVAKA ČAST

Ante Tešija

 |  pro. 29, 2020

Ovi blagdani su dani od čestitanja i poklona.

Eto, meni je moj Grad čestita jednom preporučenom obavjesti jušto prid Novu godinu.

Zahvalan sam jer je „čestitka“ ispravna, podučavajuća i relativno jeftina.

O čemu se radi. Kažnjen sam sa 300 kuna, 150 kuna ako platin odma, jer je prometni redar uočio moje auto na trotoaru ispred pekare di kupujen sjajno pečen kruh. Neman pravo prigovora a ako ga i uputin on se neće razmatrati.

Obično dođen tu pješke no taj dan 18.12. il san bija u prolazu il je bilo nevrime.

Tu svakodnevno možete zapazit istu rabotu raznih vozača. To traje par minuta. Uzmeš kruv, platiš, i ideš ća jer tu nema nekog sadržaja da bi ostaja duže. Ja izuzetno pazin na svoju obvezu u prometu. Bože sačuvaj da bi sprečija promet ili ljude u komunikaciji. Bože sačuvaj.

Jutros san za obveznih šetnji prošara centron Solina i okolo, te brojkom i slovima zabiljužija da je 32 ( trideset i dva ) automobila stajalo kao smetnja ili na mistu koje nije za parkiranje. Slobodan sam virovat da ni jedan neće bit prekršajno gonjen a mogao bi. Ima redara koji za to primaju plaću.

Upućujen redare na ulicu nasuprot Salona Mall, na trotoare, ispred kafića, pa da pribiljuži svakodnevnu šporkariju di žene sa kolicima moraju sići na brzu cestu da bi se provukle. Ovi dana su se mogli barikirat ispred dućana koji prodaje petarde i skupit lipu lovu. No njih nema di su najpotribniji.

U pekaru se ulazi jedan po jedan. Stojin vani i gledan u auto te bi zapazija da netko biljuži podatke, a virovatno i snima. Snimak je obvezan, bar ja tako mislin. Unutra uđen, kilo bilog je u tren u kesi a ja uvik iman sitno, točno, te ta radnja razmjene traje pol minute. Moran vidit, možda postoji kamera. Ako postoji onda bi bija red da svakoga redom obraduju ovakvom čestitkom. U protivnom, čemu služi?

Odmah plaćam kaznu jer sam kriv. Bože sačuvaj da bi uputija prigovor. Podržavam ovakav način kontrole, bez iznimki, bez zaobilaženja bilo kojeg kvarta, bez milosti. Desit će se jedna korisnost. Ili će se uvest reda ili će Grad napunit kasu.

No jedno pod pitanje za gradske oce. „Što je sa vašim planiranjem prometno održivog stanja po pitanju parkirnih mjesta? Naročito u kvartovima „sandučarama“?“

A stanje po tom pitanju je, blaga katastrofa.

INVENTURA

Ka što i priliči, kad nova kuca na vrata, triba izvršit inventuru stare. Kad se baviš javnim poslom, kad sebi uzimaš za pravo bit sudionik događanja kroz javno komentiranje, onda valja podvuć crtu i dat na ocjenu sve ono što je bio temelj tvog interesa.

Komentiranje nije baš jednostavan posao, mislim na javno, ne na ono sam sa sobom i u bradu, te se izlažeš u svaku moguću opciju za kontru. Komentiranje sa potpisom je nešto što i obvezuje. Greške, krive procjene, štetne neprovjerene informacije, sastavni su dio svakog kolumnističkog djelovanja. Valja se znat izvinit, primit kritiku a ne slavodobitno uvik „bit u pravu“ i tako neprofesionalno jedrit u novi zeman.

Moje misto djelovanja je moj Grad Solin. Dolaskom iz Splita nije bilo baš jednostavno skontat stanje i povezat konce da bi život bija neopterećen novim zamkama. Solin se pokaza ko sjajan izbor te danas mogu komotno uzviknuti da san preporođen, i u spoznaji da mi je obitelj na istom nivou zadovoljstva.

Moj Grad se u mnogo čemu ističe posebnostima, kvalitetom, u vjeri da smo na putu još boljeg i obećavajućeg za budućnost naših nasljednika. Ritka su mista sa ovakvom dušom. Iza svakog kantuna stoluje posebnost te ne čudi što mnoge familije pristižu kako bi ostale tu živjeti. Zapravo, Solin je i Split i Kaštila i Omiš i Trogir. I Dalmatinska zagora. On je tu nezaobilazan jer je spona.

Moj Grad nije opterećen mnogim uokolo poznatim aferama jer i pored dosta nezadovoljstva sa nekim potezima odabranih, prevladava pozitiva i stabilnost što je najvažnije u životu jedne sredine. Valja priznat da nije lako držati uzde služenja jer se na mnogo toga ne može utjecati a nasljeđa su tako opako zamarkirala naš Grad kako nije baš jednostavno sve to postivat u kvalitetnu cijelinu.

Život Grada čine ljudi. Ljudi su krv tila našeg Grada. Ljudi su naprosto garancija, i odgovornost, za stanja. Naš Grad je bogat ljudima posebnosti. Bar onoliko koliko san uspija upoznat, te je zasigurno još velik broj izvan mog vidokruga pažnje. Solin ima svoju mladost. Mladost koja svakodnevno tumači tu posebnost kroz dokaze.

Solin ima svoj aktivizam i silno sam sritan što i sam pripadam tom pokretu isticanja vridnota kroz učešća i prihvaćanje od okoline.Solin ima i svoj sustav kontrole da ne bude sve „po želji“ nekoga nad kim je potrebna kontrola. Bez bunta, opomena, pa i prozivki, „kola bez kontrole“ bi nesmetano gazila svaku vridnotu koja nije po guštu, iz nekog mutnog interesa.

Zbroj pozitive i negative za 2020 g. ozbiljno se naginje na pozitivu. Pošteno je pobrojati tu svitlu stranu što čovika ispunjava zadovoljstvom i tura u još veći angažman.

Pođimo redom.

Dom kulture „Zvonimir“ prednjači kud god okrenija. Nakon fantastičnog Špire Žižića sluša san kako će se teško iznać riješenje da bi se nastavilo istim putem i tempom. I sam san u to zna posumnjat. Naprosto je dobri Špiro na previsoku skalu diga to kultno misto i njegove aktivnosti. No da ne valja unaprijed odustajati pobrinula se gradska vlast postavivši na to važno misto mladog čovika koji naprosto plijeni svojim nevirovatnim angažmanom, znanjem, profesionalizmom i ozbiljnošću. Sa njim na čelu, i ekipom oko sebe, značajno se pomiču granice mogućeg. Najnovije Solinsko lito, kad svatko „normalan“ zakrakuna aktivnosti zbog zla zvanog corona, on usmjerava u sasvim drugačijem smjeru. Stručno i savršeno postavljajući moguće tako da ja osobno, koji san ljubitelj tih litnjih pozornica, nisan naša manjkavost. Kod njega je lito samo jedna mogućnost no i svi drugi zemani su obiljuženi događanjima na najvišem nivou umjetničke kvalitete. I sam san postao dio tog projekta jer mi se pružila ruka potpore a pomoć koju dobivam je nezamisliva na nekim drugim prostorima.

Gradska knjižnica, sa Teatrinom, je posebnost koja opravdava svoje postojanje. Sam san se uvalija u njihove „ralje“ i nisan požalija. Mia i Vesna su me za jednog ispijanja kave u Dvi Palme, pribiljužile i kako tada tako i danas. Taj čaroban kutak ima veliko značenje za Grad, njegov profesionalni aktivizam provodi osoblje vridno zaslužnog naklona. I sad smo svidoci da je odabir čelnog mista pojmljivo odabran iako se ne bi falilo da je bilo tko od njih zasija na to odgovorno misto. Pandemija će skončat a ja se silno radujem povratku na pozornicu Teatrina.

TZ Solin, pomalo ma znalački grabi stazon uspješnosti. Naš Grad nije na obali bistrog i čistog Jadrana pa da svitska klijantela hrli tu toćat noge, no niz drugih lokacija i niz aktivnosti, sa sadržajem, sve više nam prid oči dovodi ljude sa dalekih prostora van naše granice. I tu mi valja pohvalit jednu sjajnu osobu u funkciji voditelja jer je očito kako nije slučajno odabrana.

Sportski Judo klub, i silne medalje koje donose, najbolji je pokazatelj kako se sportu poklanja važna uloga. Svi drugi sportski klubovi su odmah tu uz njih, možda ne po velikim rezultatima no kad uzmeš u obzir da je sport nasušno potriban mladom tilu onda je amaterizam zapravo najvažniji. Nikako se ne smije zaboraviti i istaći šahovski i streljački klub, koji su svatko u različitim zemanima pronosili ime našeg Grada.

Muzički, slikarski i pjesnički dio je posebnost koja nadodaje silnu vridnotu , i brigu, o tom segmentu kulture a poznato je da život bez kulture, ko juha bez soli. Mužička škola Silvije Bombardeli, gradski orkestar, ženske klape, KUD-ovi i neprikosoveno prvo ime u liku našeg Marina Limića su dokaz kako smo razigrani i raspjevani Grad. Nauk i božanstven glas Jelene Čilaš, garancija su da će se uskoro za mikrofonom čuti niki novi tići. Slikari su posebnost a pjesništvo u likovima, Nade Topić, Mie Sesartić, Slavice Čilaš, Mirande Penović, Veselina Vetme i mnogih drugih, te moje malenkosti garantiraju nove promocije.

Ova inventura završava kratkon ocjenom naše demokratske izabrane vlasti. Ona je tu od početka, pripada volji naroda i kao takova služi, valjda na najbolji način kako zna i umije. Mala neobičnost se krije u činjenici da nema oporbe, bar onakve koja bi „zapritila“. Jer demokracija traži, i nudi, takav vid nadmetanja kako bi se na volji i kontroli malo bolje i korisnije stvari poslagivale. Ne valja imat monopol. Bar ne onaj koji je izresta iz zakulisnog djelovanja kroz razne vidove pogodovanja, manipulacija i nuđenja straha za egzistenciju. Demokracija nudi biranje za služenje. Kad to preraste u vladanje, demokracija se ozbiljno narušava.

No sve navedeno je u rukama glasača a kad iziđe jedva 40% stanovništva i od toga 20% bude pobjednik, koja gruba rič, onda tu nešto ne štima. No boljeg načina za sada nema.

Jedna stvar koja se mora priznat, makar sa moje strane, jeste silna gostoljubivost svih ureda i službenika na način da se sve u trenu realizira uz osmjeh i potrebitu pomoć.

Svaka vlast triba da služi. Da osluškuje i bude na pomoći. Vlast koja se izdigne iznad toga i ne služi narodu već sebi, nije dobra vlast a na biračima je da to honoriraju ili kažnjavaju.

Volim šetat, volim promatrat i zaključivat. Lako uočavam promjene, lako zapažam negativnosti u prostoru i još lakše pišem o tomu, bez da koga vriđam, već da pomognem.

Puno se toga izgradilo i gradi. Većina toga raduje i pokazuje živost u prostoru na potrebu građanima. Raduju nove škole, nove dvorane, novi vrtići, novi vjerski sadržaji, nove prometnice, parkovi i okućnice.

Ne raduje stanje u Vranjicu, u Svetom Kaji, na obali, u Rupotinama, od izvora do ušća Rike, u svim onima kvartovima gdje se isprsi šporkica, zaraslost u drači, rupičasti trotoari, tisna parkirališta i privatne zaboravljene okućnice kao staništa pantagana. Ne raduju GUP-ovi koji dozvoljavaju zbijenost novih objekata, bez potrebnog sadržaja i razigranosti prostora.

Raduje nas savršen sklad rike i Gospina otoka no žaloste produžeci, od izvora, do ušća, bez kontrole i plana. Ne raduju nas ostaci šporke industrije koja nudi silnu zagađenost a Grad bez vizije minjanja diže ruke i prepušta sve većem propadanju. Puno toga se prodalo u bezumlju tranzicijskog nesnalaženja no zar nije sveti zadatak da Grad nudi pravila i traži odgovornosti.

Neka nama izabrane vlasti ma bismo voljeli da su više uz svoj narod i da sami stanu na čelo protestne povorke u onim pitanjima gdje nije do njih već do drugih.

Spona sa narodom je najbolji način da se zajedništvom prevladavaju i nepremostivi treni.

Puno toga još ima za inventuru ma glavna poruka jest da nam se u mnogo čemu valja minjat. Tu ne triba tražit za dozvolu, već je to stvar poimanja vridnota, mogućnosti i odgovornosti.

Bižati u vlastiti „bunker“ je kukavičluk. Zajedništvom, i kad pogriješiš, se dodaje novi pojam u vjerovanju da se isplati, da se može.

Jedna je prošla, nova čeka u busiji.