ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Istina je listina ZP Izdvojeno
TAKO TI JE TO
Kralj Sunca
Foto: Kroki
Potpuno očekivano naša san se sam na plaži podno svjetionika, Katalinka.
Zna san da ću popodne provest sam onog trena kad san odlučia skrenit u suprotnom smjeru od Baća.
Jednostavno, moja nutrina želila je samoću, samoću je i dobila.
Prva reakcija na popodnevnu solažu je ispisivanje unutarnjih i vanjskih zapažanja.
Današnji dan je u kontrastu s proteklim danima, intezitet je splasnia, puno je meditativnije i sporije, šta se osjeti i na (ne)privlačenju društva.
Iznad mene diči se visoka, čvrsta klisura za koju se nadan da nikad neće skliznit.
Na ovon mistu nema niti zere hlada, šta se izvrsno poklapa s mojim višednevnim prepuštanjem žegi.
Otkad san je prihvatia, njena užeglost me trenira da izađen iz komfora “optimalne” ugode.
Uostalom, ionako je sve stvar percepiranja, stoga ne vidin razlog zašto ne bi uživa naglašene sunčane zrake.
(nemojte slučajno pomislit da se dosad nisan bacia u more, to je bia moj prvi osvježavajući čin ove nedilje)
Vi koji me čitate, već ste navikli da moje pisanje iz više razloga privlači nove ljude u kadar.
Pogađate, više nisan sam na plaži.
Priključia mi se srednjovječni pretili čovik, zamolia me da se pet minuti primistin na stepenice kako bi moren zalia beton.
Kaže da navečer omladina piša i proliva alkohol po betonu, betonu koji spaja stine i tako pruža ravnu plohu, idelnu za šugamane i ležarinu.
Uvjeti ipak postaju sve optimalniji, javlja se maeatral kako bi situaciju učinia prozračnijom.
U pet minuti koliko se od mene tražilo da se maknen, pojavilo se novih šest ljudi i jedan crni pas.
Pozicija koju san u startu zauzea više neće bit vraćena.
Dok san se ja eto udubia u pisanje, plato se već ispunia osobnostima.
Na mom originalnom mistu sidi isti onaj čovik koji mi je obeća da ću se moć vratit na svoje misto nakon šta se ravnina osuši.
Zabavna činjenica koju san načua u njihovom razgovoru je ta da je upravo njegov otac svojevremeno izlia beton među ove sike.
Pretpostavljan stoga da ima potpuno pravo svojatat našu slobodnu, narodnu plažu, no iman i ja spisateljsku slobodu biti zera ironičan.
Možda moj otac nije napravia mobitel po kojem tipkan, ali se zato boria za koncept privatnog vlasništva.
Prisustvo ljudi vraća mi osjećaj za humor.
Odo po svježinu, nalazi se ne pet minuti, već pet metara od mene, ali za razliku od obećanja, more se uvik manifestira.
