S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

BEZGLAVOST PROPADANJA

Ante Tešija

 |  kol. 2, 2021

NOVA VLAST STARA PRAKSA

Pročita san izjavu mladog Duvnjaka, kandidata za gradonačelnika, iz NLM, kojeg se proziva zbog novih zapošljavanja „pogodnih“ u gradskoj upravi. Odgovor je baš sija pa grintavci više ne tribaju „ludovat“ ako se slične stvari budu ponavljale.

Građani Solina su imali priliku u novim izborima i odlučili su da bude po njihovoj želji. Sad, što je izborni zakon invalidan i što sa minimumom glasova možeš maksimalno vladat, to više nije stvar ni Duvnjaka ni nas ostalih koji smo otvoreno zagovarali promjene.

Zagovarati, i tražiti, promjene je demokratska mogućnost i znak da je čoviku stalo što mu se dešava na kapiji, ulici, kvartu, gradu. To naprosto ne spada u neprijateljstvo već u dokaz da si živ.

Zaposlilo se čovika koji će pomoći na delikatnim zadacima oko financija jer se dokaza u gradu Splitu pa bi tribalo ne sumnjat u gradonačelnikove dobre namjere. Petljat se u politiku vođenja grada je bezobrazno i suvišno kad su kockice već posložene te je potrebno proć četverogodišnji mandat da bi se ocjenilo i nanovo biralo.

GV Solina je na klimavim nogama, ne što im ne virujemo već što smo iz iskustva, na svim razinama, doživljavali škerce kad si se najmanje nada.

SDŽ će biti posložena na sljedećoj sjednici konstituiranja Skupštine. Tu nema dvojbe jer novi izbori, em što su skupi, ništa nebi bitnog promjenili. Mislim da bi jedino HDZ profitira te bi čak mogao dobiti kojeg skupštinara više no sumnjan da bi mu se partner, uteg oko vrata, proslavija.

Zašto se u HDZ-u konačno ne rješe tog nameta? To samo oni znaju. Kakva je to politička mogućnost kad ti prilipak ćuća sok i ucjenjuje do neslućenih razmjera.

Ma tko smo mi da ih učimo. Naše je da čekamo i grintamo.

LEĆEVICA VAN RUKE

Već dvadesetak godina čekamo da kamioni krenu ka Zagori kako bi nas konačno oslobodilo smrada i smeća u srcu Dioklecijanova grada.

Split je valjda jedini veći centar u svitu koji sakuplja smeće iz uže okoline i dovodi ga ka sebi na skladištenje. Pobrkani putevi škovaca nikako da se dogovore i da se trajno uspostave pravci kretanja tog zla koji priti gušenjem.

Zašto je tomu tako, nit’ ‘ko znade nit’ objašnjava.

Lećevica je odabrana od „struke“ da bude taj čaroban bokun spasa, daleko u vlajlandu, kako bi naš Split prodisa i zapravo posta cvit Mediterana.

Svaku malo smo svidoci medijskih napomena da se na tom projektu ozbiljno radi, i eto, samo što nije!

A nije baš blizu ta realizacija. Čini mi se da je još dalje od prije dvdeset godina. Administracija se toliko ispetljala u nedokučivim načinima realizacije projekta tako da se čovik zapita, vridimo li mi u ičemu, što je na opću korist.

Pelješki most sjaji u svom carstvu, vizualno i povjesno. A gradi se tek tri godine. Zašto naprosto ne skrešemo suluda administrativna pravila, zašto ne posložimo uvjete na našu korist, oplemenimo jednostavnošću i razumom. Tko nam brani uspostavu takovih stanja. Prioriteti ne trpe zamke i zasjede. Korisnost se valja izdignut na glavnu točku aktivnosti. Dajmo to kinezima!

Ovako, dvadeset godina srljanja, uzaludnosti, a budućnost projekta u magli. Ovako više nitko ni ne viruje da smo mi kadri to dovest do kraja.

A zašto je to tako? Jer smo naprosto digli ruke od sebe samih.

LIPOTICA I ZVIRI

Sva nakaznost modernog internet vrimena se iskazala na slučaju mlade sportašice iz Knina.

Blaženo prethodno vrime kad se na grintanje budala nije obadavalo a i kako će kad nakaze nisu imale šansu javno ličit svoju tegobnu bolest.

Matea Jelić. Lipo i odgojeno dite, sportašica svjetskog zlata, namisto da bude dostojno slavljena i potpomognuta na svom uspješnom putu, doživljava teške trene potpune izopačenosti pojedinaca, ne mali broj, koji su u njoj pronašli monetu za raskusurivanje po nacionalnoj osnovi.

Kako je „žoharima“ malo potribno da skrenu pažnju na sebe i svoje tamne,trene, teme. Oni bi da presuđuju. Oni bi da određuju granice u kojima se to dite ima kretati. I razmišljati. A njihove granice su oko uskog prostora, vakumiranog, izvan domašaja modernih ideja i shvaćanja.

Oni bi odlučivali namisto nje. Što da izgovara, sa kim da se slikaje.

Nebi se začudija da jon i budućeg ponude. Normalno, „našeg“, očišćenog od njihovih strahova.

Teško je stvorit a sasvim jednostavno „ubit“. Nadam se da je mlada sportašica, upravo baveć se sportom, očistila svoj prostor te da će nas nanovo činit posebnima dok se Hrvatska himna i stjeg budu čuli i vijorili sa njom na postolju.

ISKRPANE HAJDUČKE GAĆE

U mom ranom ditinjstvu kad je svega falilo osim sirotinjstva, bijaše jedan moment koji se odnosija na gaće u kojima smo morali svakodnevno srljati.

Te gaće su bile posebnost. Nasljeđivale su se od starijeg ili se dobijale iz bala robe za pomoć. Te gaće su imale svoju prateću priču. Zakrpe! Kako nije bilo šanse da se pokidano odbaci i dobije nove, tako su zakrpe pomalo preuzimale primat u prostoru i nakon određenog vrimena nisi sa sigurnošću moga potvrdit što je izvorno a što ukrpano.

Zašto spominjen gaće iz mog ditinjstva? Zbog Hajduka!

Upravo nam je svetinja postala obična kombinacija zakrpa. Krpi se odavna „starac“ sa Poljuda. Krpi sa dodacima trećerazrednog materijala.

Zašto se nisan iznenadija rezultatu iz Kazahstana? Jer bi bilo čudno da se desilo drugačije. Čak je i dobro da smo ponovo tresnuli na tle.

Ovo kako se već dvdesetak godina kadrovira u uredu na Poljudu viran je dokaz da smo u rukama neznalica i sumnjivosti. Oklen sve ne dovlače zakrpe, koliko samo preplaćuju tu bofl robu, dobro je što igramo prvu HNL ligu.

Pokušajte nabrojit zadnjih pet trenera! Vraga ćete uspit. Pokušajte nabrojit deset zadnjih livih bekova! Uzalud se mučite.

A dotle nam prid nosem propadaju i dica i treneri. Eno Katalinić, najtrofejniji trener, sidi u uvali Zenta i gleda balotaše. Mijač sidi na Pjaci, Peruzović pije kavu u Briselu, Leko čeka poziv i pješke bi doša, Miše se nada a Bilića nebi tribalo molit dok je sva sila još onih koji imaju sriću da rade razasutih po svitu.

Kako koje dite pokaže talent, zakrpaši sa kata ga unovče za siću i razjebu mogući koncept kakvog takvog uspjeha.

Đaba in je nabavit nove gaće kad nisu kadri sačuvat ih barenko jednu sezonu!

GLAVA (š) i CULE (j)ebu U ZDRAV MOZAK

Moran priznat da nerado pišem o ovakvim likovima ma digod se toliko nametnu da ih je grijota ne dotaknit.

Umra je Zoran Erceg. Čovik kojeg san upozna priko jedne humanitarne akcije. Rado smo se znali susrest i proćakulat. Dilili smo neke slične stavove.

Pričati o Zoranu nisan spreman jer se ne usudin upadat u prostor kojeg dovoljno ne poznajem.Ali da je bija poseban, mora mu se priznat. Iako invalid, izuzetno agilan turajući glavu u opasne osinjake, sam sebi je natovarija puste brige koje su ga u konačnici koštale zdravlja.

No izjave ovo dvojice iz naslova, oko njegove smrti, spadaju u teme kojima bi se svi tribali pozabavit. Zbog nas samih. Toliko gnjusnosti i bezosjećajnosti nude dva lika koji se biraju u Sabor, koji tako kreiraju naše živote i šalju poruke kako smo im svi mi „sponzori“ lagodnog života.

Kao što rekoh, moderna tehnologija komuniciranja u trenu dojavi svaku pomisao tako da nismo dugo čekali da mediji pročepkaju po njihovu profilu jer znaju da se tamo može naći materijala za pažnju bolesnika koji dižu čitanost.

„Napiši mi adresu da te u jesen posjetin“, poručuje jedan ostariji čovik koji se često, pred čestim ročištima, služi štapom da bi izazva suosjećanje sudaca.

A upravo bi ova poruka ispisana za nekoga tko mu se usudija suprostavit, tribala bit okidač da se gnjilog starca uzme u ozbiljno razmatranje.

STAZAMA ŠPORKICE

Nekim poslom san mora proć uz oni gustiš podno ostataka stare Salone. Tik uz glavnu prometnicu ka Kaštelima.

Žalosna spoznaja se isprsila prid mene i prijatelja. Gustiš neslućenih razmjera i zapuštenosti. Digod koja oaza koja tumači da tu vali ljudska ruka i briga. Staza kojom smo hodali dostatna je da se izgradi prohodan put za mehanizaciju jer po prikinim ričima, on je fetivi i svakog vraga zna, to fali da bi se ljudi uvatili posla, posadili verduru, gojili masline, smokve, šipke i ostalo voće.

A ta uska staza, do jučer zarasla u visoku travu, danas pokošena. Bolje bi bilo da nije. Zašto? Jer se tim otkosima oku predstavija sav jad otpada koji tu već duže vrimena gnjije i nanovo čeka da ga nova trava prekrije.

Otkos je u dužini petsto metara. Otpada za jedan kontejner. Zašto se to nije pokupilo? Zašto se posao obavija do pola? Zar i taj dil ne pripada gradu?

A ja nudim rješenje za ovakve slučajeve. Punudit ljudima grablje u ruke, crne kese i ova bi feta bila očišćena za dva sata.

A tko bi to triba obavit? Oni koji su svakodnevno na hranidbenim jaslama grada. Neki od onih koji uredno pohode socijalnu samopslugu kako bi sebi, i svojiman, osigurali potriban obid.

Ne svi. Ne oni bolesni. Ali oni koji se često susreću sa kesama, a o tegobama ni traga u koracima.

Jednostavno, zar ne?

AMO SVI U ARJU

U zadnje vrime smo svidoci prometovanja na novoj liniji, zemlja svemir.

Je da malko više košta, bogatstvo promatrano sa strane nas smrtnika, sitnica za zadovoljne putnike. A tih ima. Čekadu u redu da „spizde“ milione kako bi pogledali zemaljsku balotu ozgara. Od kud nas gledaju Bog, Sveti Petar i svi drugi sveci ko i anđeli.

Što ti pizduni kapitalističkih krvnih zrnaca sa time poručuju? Da in se živo jebe za sirotu, onu sirotu na čijim trudima su zgrabili bogatstvo, pa pošto je guzica puna, mlada ljubavnica tu, jahte i motori dostupni, valja izmislit nove avanture da im šoldi ne sagnjijaju.

I krenija taj biznis. Mnogi se tek kane upustit u utrku ka gori. Neš ti gazde ako nije bija na dohvat svetosti. A koliko su zabasali u svoju pokvarenost, koliko su samo maknuti od stvarnosti, nebi se čudija da im je novi religijski pokret pred očima.

Što bliže Bogu. Da ih primjeti, da in udovolji put u raj.

A raja? Samo gleda u visine i moli Boga za nešto drugo. To drugo ne smin napomenit.

KAD LOVA KROJI LJUBAV

Ja volin žene. One su smisao naših života jer bez njih bi bilo jadno i dosadno. A one su toliko različite do neshvaćenosti i neprepoznativosti.

Zbog žena su se vodili i ratovi. Zbog njih i danas propadaju carstva.

Ma moran digod priznat i moju razočaranost u njih. Neshvatljivi su postupci u odabiru partnera. Mladošću se sve životne tegobe rišavaju ma starost često istrese želje do kojih se teško stiže.

Ma stiže! Novcem.

Gledan šetnju na Stradunu. Oronuli starac sa skoro sto lita za ruku vodi ženu, upola i kusur mlađu. Virovatno se vole! Jebeš razliku! Razlika ih je i spojila. Razlika u imetku!

Čitan da postoje opravdane sumnje kako ima jedan otvoren račun u dalekom Dubaiju di je naš lola, pokojni, sla silne cifre naših eura kako bi zadovoljija apetite svoje mlađahne partnerice. Mora bit da se koprcala u siromaštvu kad je apetit toliko izražajan.

Čitan da je poza sebe ostavija silno, sumnjivo, bogatstvo koje se zbog smrti ne provjerava a ostavštinom niti smije.

A kako je samo lipo bit zaljubljen. Mekan kušin i feta kruva. Uz romantične zvuke svakodnevnice.