S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

USTANI BANE BANIJA TE ZOVE

Ante Tešija

 |  ruj. 13, 2021

VIC (e)  BATARELO

Okud je doša, nije mi poznato. U fokus interesa mi uleti uz  silno puno sličnog gradiva kojeg nam mediji nameću.

Ne volin kudit bez razloga. Ne volin se petljat u ono što je periferno i što proleti brzinon vitra kroz naš prostor življenja. Ma ovo traje! Ovo njegovo aktivističko gnjavatorsko „mudrovanje“ postaje zabrinjavajuće! Osobno bi ga, kad bi ima moć, medijski ignorira i prepustija jatu iz kojeg zna odlepršat i izneredit svojim laprdanjem do besmislenosti.

Svi već na pamet znadete njegov novi uradak kojim je nadmašija samog sebe i tako se utura u skupinu onih koje triba žalit. Njega osuđivat je besmisleno. Preodgajat još besmislinije. Ma poslati upit i baš nije.

Pripada jednom pokretu potpune iznakaženosti kroz aktivističko divljanje,  suludim porukama i parolama, znajući da to pada na neko plodno tlo te tako raskol čini još vidljivijim a raskolom se postižu zastrašujući momenti u društvu bez zajedništva.

Vjera je značajka u životu našeg čovika. Vjerovanjem sebe tura u svjet kojega želi, ponašajući se na postulatima iste a da ne škodi nikomu drugom u svom djelokrugu rada i življenja. Vjera i vjerovanje su kategorije slobode. Slobodan čovik je smislenost i poželjnost.

No slobodan čovik silno smeta pokretima sa drugačijim namjerama. Pokret prestaje biti smislen ako ga ugrožava slobodnoumlje. Ovaj pokret kojemu pripada šlampavi Vice ne trpi drugačiji način života i razmišljanja od onog kojeg on živi. Ne uklapa se.

Svojom izjavom gdje privatizira Boga i budalasto poručuje kako je taj njegov, valjda i naš, Bog jedno neosjetljivo stvorenje sklono kažnjavanju ako se zabasa mimo njegova nauka. A njegov nauk je suprotan tumačenju ovog izgubljenoig posvajača i muljatora.

Ovaj posvajač Boga, i tumač Božjih zapovidi, zapravo je sramotna jedinka svih onih koji ne dižu glas prosvjeda jer on se ugura u njihovo društvo i predstavlja ih na ovakav nakaradan način. Ukoliko oni šute, opravdana je sumnja da misle isto. A šute! Čudnovato šute i odobravaju ovu nakaznost!

Stoga nije problem u onima koji se ograđuju od takove prakse vjerovanja, ateistima i agnosticima, već u onima koji ateiste i agnostike proglašavaju bolesnicima dok im istinski bolesnik krasi redove.

Turati Bogu odgovornost za razoran potres u prijateljskom meksičkom narodu, jer nisu na liniji Vicine istine, jest ponižavanje Boga i ruganje sa njim. Vjernici, oprostite ma on se tura u vaše društvo!

Podržavate li ga?

NICA I CANNES

Nikad nisan, valjda i neću, pohodija Azurnu obalu, pa često iskazujen pinkicu ljubomore kad kojeg našeg ugledan da se tamo kočoperi.

Zašto sad najednom taj osjećaj neispunjene želje? Zapravo to nije u pitanju! Sa te obale sam, kao i mnogi drugi, dobija poruku uz slikovnu prezentaciju autora. Mediji jedva dočekali da plasiraju tu vjest-splačinu, razlogom velike zainteresiranosti onih kojima je to baš po guštu.

Poruka se odnosi u vriđanju i gađenju onih koji su „njegovu“ Zapadnu obalu krstili pravim imenom, nazivajući ih propalim političarima i nepismenim novinarima, pobornicima pokvarene vlasti u gradu kojeg je zapravo on iznakazija. U svakom pogledu.

Hoće li itko, konačno, đihanima opalit šamar i upozorit ih da stvoreno proračunskim sredstvima zajednice nije, niti može biti, njihovo!

To što je svoje tilo dovalja na najlipši prostor svita nikomu nebi tribalo značiti podatak za divljenje već samo njemu za nametanje kako bi i kroz taj čin svoju „veličinu“ isprsija na uvid javnosti. Te iste javnosti koja se miri sa spoznajama da se uprav tu troši tuđi, njihov, novac kojeg je spretno namaknija na trudima nezaštićenih. Napomena da je tu zbog sajma jahti dovoljan je podatak kako se može jedno a drugo ne. Milijardu i sedansto milijuna razloga je u zraku da se reagira i dotičnog podsjeti na mnoge činjenice koje izbjegava i želi turniti u stranu.

Čudno je biti na najlipšoj feti svita te namisto uživanja u čarolijama ponuđenog vodit brigu o otpilanim stupićima, otpuštenim invalidima, ugroženim uhljebima rodijacima, propalim političarima i nepismenim novinarima.

A samo na trošku odlaženja, da je pribačen na račun invalidne osobe o kojoj se tobožje brine i roni suze, bija bi čin vridan pažnje. Ne zna on to. On se kune u narod a koristi ga kad mu triba te uz dernečenje maše praznin čekovima pomoći, kontajući da je narod i tako glup.

Počašćen sam što me tura u društvo koje mu nije po volji!

A ovako, blejanje sa Azurne se utren pretvori u rokćanje.

SVE  NAŠE  JUŠO  RUPE

Na tapetu je jedna mala ustanova plemenite namjere u vlasništvu Grada. Ta ustanova, ti objekti o kojima brine, služi sportašima i mladosti da se razvija i izrasta u ljude potrebite društvu ko zdrava jezgra opstanka.

Ta ustanova pada pod skrb svih nas. Naš novac se sa razlogom sliva u te kvadrate kako bi se ONI na najbolji način mogli nosit sa preprekama razvoja.

Suludo je reći kako je ona i naša briga te bacanje pažnje na njen rad spada u normalno.

Zadnjih dana, iako to svatko odavna zna, smo svidoci kako se tamo nakalemilo silno puno nameta koji svojim naumom remeti normalan tok rada. Čini mi se da su dica, mladost i sportaši izgurani na marginu da bi se komotno moglo ćapati u žepe privatnoig interesa.

Jučer su se sasvim opravdano pilali stupići koji nisu zajedničko dilili već jedinkama poklanjali. Ti stupići su simbol nakaradne mogućnosti di se daleko od očiju javnosti đihani dogovaraju i plijen usmjeravaju u privatno.

Potpunu podršku mladom dogradonačelniku nije potribno naglašavati. Čekadu ga nove lokacije, novi akteri i silno puno zamki. Bojim se da ne odustane jer nije lako sam kontra vjetrenjača.

A evo jedna klapeta sa daleke Azurne obale, u službi tih istih stupića koje je upravo on usadija u svom nakaradnom naumu spižđivanja dragog nam Splita.

Valjda će nam donit slike sa te obale di će sam utvrdit kako i oni tamo sade stupiće razdora.

Znan da neće. Njemu su važnije mega jahte i kurčenje među sitnavelji kojon pripada.

POSAVEC  U  PRNDEC

Imade li kraja ovoj trakavici koja je zarazila, zavezala, cili naš postjugoslovenski život?

Otrgli smo se jednog zajedništva koje je kako tako klapalo pol stoljeća da bi nakon „maestrove“ smrti gudači krenuli u solo partiture. U tren se izgubla vridnost! Nestali glavni ljudski karakteri dominantno potrebitog ponašanja u službi zajednice, napretka i novog početka.

Na prvu „loptu“ je bilo vidljivo da neće biti regularnosti te su „žohari“ ohrabreni slobodom bauljanja pohitali po plijen. Privatizacija i puška na ramenu su bili spoj nestvarnog, ali mogućeg kad se u zavjetrini kroija zakon „po mjeri“ odabranih.

Puška je čuvala olovku dok je nakaradno popisivala i prosipala zajedničko blago, pod pečatom „ozbiljnosti“ pritovarala plijen u privatne magaze. Skončanjem pucanja popucali su svi moralni i normalni odnosi u društvu stvorenom krvlju.

Heroji su zavidani rana, i sakati, došli u osakaćene sredine di su se suočili sa predmetom svog braniteljskog staža. Novobogataški stalež, svjestan možebitnog bunta, znalački je dočeka svoje „zaštitnike“, mizerno ih nagradija iz proračunskog konta novonastale sirote, uputija u izoliranost da pomalo venu, i tako sa sebe zbacija teret odgovornosti. Heroji pomalo odlaze a novonastala bogatunska stalež, i mladež, opasno nam zajašila za šiju.

Postali smo narod sirote i sklepbogatih. Bogat biti nije grijeh. Bogatstvo se stiče znanjem, radom i zakonski propisanim normama. Bogatstvo nikada nije nudilo napredak svima već se kesa širila u samo odabranim i zaštićenim rupama.

Politika je ta koja ima najizravniju vezu bogaćenja. Kod nas potpuno dokazano. Lopovi su magnet potlačenim sirotanima. Smjer se utren izokrene te stampedo traženja svog dila pohara normalni odnos vridnota.

Gledati kako lopov svakim danom „cvita“ dok tvoja „rusula“ vene, postaje poziv na okretanje u suprotno.

Mladi Posavec je očito jedan od njih. Izresta u obećavajuću „veličinu“ shvati da bi i standard triba pratit to nicanje te se naivno ubaci u smjer namicanja potrebitog „zalogaja“ kako bi se služilo a ne zaostajalo.

Mladi Posavec je šutnija zadnju nadu za boljim, poručivši svima kako je nemoguće bit bogat i moralan.

Samo što se malo zajeba. Naivnost ga klepnila. Taka se u osinjak sa namjerom da se nakusa ne bandajući da su na trpezi kolači obiljuženi vlasništvom.

Mladi Posavec je ipak pokaza različitost.

Za razliku od svih Hrvatskih lopuža on je jedan jedini koji je iz prve prizna svoj grijeh, izvinija se i odjedrija u doživotnu izoliranost. On je priznanjem sam sebe kaznija dok pajdaši, „diplomirani“ trutovi, slave svoju nedodirljivost.

Zadnja vjest konta da je uhljebija dvoje mimo propisa i na nezakonit način. Kad bi to bija obrazac daljnjeg raščišćavanja trulog stanja tada bi jedna grana gospodarstva procvala.

Gradili bi se potrebiti kapaciteti kaznionica za sve one koji su navlas, i stotinu puta gore, uhljebili vojsku pizduna bezličnosti i pohlepe.

TONI  ANTENA

Bilo je to davni dana kad smo pod pritnjon „puške“ trčali na utakmice lokalnog košarkaškog kluba.

Bilo je to u vrime kad se svaki dan na Gripama zna izleć talent nedokučivi košarkaških visina.

Bila su to vrimena kojih se sa ponosom sićamo a danas žalimo što nam je nastavak takovih gušta naprasno oduzet.

Skoro sve smo usrali pa kako je moguće da talent basketa ostane. Sa svjetskih visina sunovratili smo se na među kvartovsko basketanje.

Ali, čoviku su digod dobre i uspomene. Jedna od njih je naš Toni Kukoč. Prvi put san ga vidija na parketu male dvorane i virujte mi da san se uplašija za njegovu sigurnost. Nisan moga virovat da su ga otac i majka pustili da se „tuče“ pod obručem sa igračima potpune različitosti.

Da bi vam virno prenija moje zapažanje, veliki Edo Pezzi je u jednom radio prenosu usporedija Tonija sa najsličnijim predmetom, na nečije traženje da ga opiše.

On vam je ko tv antena na parketu!?

A danas naš Toni u koljevci basketa ulazi u kuću slavnih, odabranih. U to društvo ga uvodi najveći od svih. Jordan.

Ima li većeg ushita od te činjenice. Od te naše davne zajedničke putanje kroz vrime i prostor.

Čestitke dragi naš Toni. Hvala ti što si nam mladost činija posebnom, veličanstvenon i nezaboravnon.

Stvoren si za visine, u visinama i ostaješ!

USTANI  BANE  BANOVINA  TE  TREBA

Kako je lipo svidočit radosti ljudi koji su nakon razarajućeg potresa dobili novi, siguran, dom prije nadolazeće ledeni u Baniji.

Ma u očima im se ne ćuti preveliko oduševljenje, sa ričima to objašnjavaju. Nisu sritni jer im suside, prijatelje, dobre i nesritne ljude, čeka pakao neizvjesnosti.

Kilava Država, nezainteresirana administracija, oni koji ne kubure sa luksuzom, nisu obavili zadatak za koji su izabrani, bogato plaćeni, a kojeg su obećali u predizborna vrimena.

Kakav je to čovik koji obećava pa prevari? Kakav je to čovik koji se nudi a nesposoban je? O pokvarenosti nije uputno govorit!

Vridni ljudi Makarskog podneblja su osvitlali obraz dobrotom. Oni nisu bižali u ladovinu zajebane administracije i u okuke opravdanja, već su se uvatili posla i lipi dom je spreman da usrići ljude.

Iz osobnog iskustva znan kako ljudi reagiraju kad im predaš ključ u ruke a da ih to nije ništa koštalo.

Iz osobnog iskustva znan koja je to radost čoviku koji im to omogući.

Država ima smisao ako je na korist! Država je najveći kočničar napretka i humanosti, jer se skućenima živo jebe za tamo neke koje i ne poznaju.

Banija i Zagreb, razoreni, ulaze u novu ledenu etapu prolaznosti a da pojma nemaju što odabrani kane i mogu uradit.

Lipo je slaviti Bana ma što sa Banijom?