S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SVATKO ZASE TRAVU PASE

Ante Tešija

 |  ruj. 23, 2021

HERKUL I AHILEJ NA SVETOM ZADATKU

„ONO ŠTO JE NA ŠTITU, TO JE ONO ŠTO AHILEJ ŠTITI, ALI I ONO ŠTO AHILEJA ŠTITI“.

„NEDOSTAJE PONIZNOSTI KOJU JE IMAO SVETI JERONIM“.

„DEREN KO HERKUL“.

Tri su rečenice koje se vežu uz vladare naše SDŽ. Dvi predsjednika Skupštine i jedna stvarnog vladara, meštra o’ punjeni paprika.

Blago se narodu kojemu se šalju ovakve poruke. Razumljive i upotrebljive. Eto, povjesne ličnosti izresle u mitologiji ljudski nevolja i bedastoća poslužit će ko uzori napaćenom i osiromašenom dalmatinskom narodu da se pod dirigentskon palicon ovih dvoje genijalaca, uzornih i moralnih veličina, izdignu i pođu u bolju budućnost.

Ajde, ko šljivi spominjanje grčki izmišljotina ali što ga ima Sveti Jeronim sa današnjim predsjednikom SDŽ skupštine? Zašto se on na njega poziva i nudi poniznost kad je sam posra isti taj narod i njihov glas koji su mu dali. Izda je sva načela moralnog ponašanja uz to služeći se prevarama kako bi zasija uz Herkula koristeći Ahileja.

A lipo san reka. Oni izvode igrokaz, dogovorili su se da izgleda drugovačije. Red obećanja, red ljutnji, pa red izdaje, nedovršena sjednica, pa druga, u trećoj kulminacija, „festival“ demokracije. Mlake osude, stižu dosade, i na koncu svi zadovoljni.

Tih scenarija smo se nagledali i naslušali. I nikako da nam iz donje pristigne u gornju. Jebu nas nanovo, uspješnije.

Ma živo mi se friga za „sveca“ Matu, sveprisutnog, i za njegovo ustoličenje za šefa Skupštine, boli me i vriđa način kojim su osvojili ledinu četverogodišnje eksploatacije. Zašto narode dozvoljavaš od sebe činit štracu.

Eno ga, Matu nisu izbacili iz zalutalog DP-a na Hrvatsku političku scenu. A zašto i bi? Cilj je opravdan. Zgrabili su bokun moći a to i je bija njihov naum.

Oni pobro sa Azurne obale od kud nan šalje ljubavna pisma, opet odnija pobjedu. Sa pravon se ruga. Pljuje po nama a mi mu mašemo. On je svoje pozicije u županiji zacimentira. Politički armirači su ga dovoljno ugradili u temelje da može nesmetano projektirati svoje instalacije dok mi pioniri bluda mašemo zastavama bezznačajnosti.

Grmi i psuje na sve normalno, proziva i galami a da ga nitko ne upita za svu gadost koju je prosuja. Ajte malo pizduni, pročeprkajte po mistima izuzetna značaja i potriba, pa skontajte bar za svoju upotrebu, kako vas zajebaje. I gušta u temu. Itnite se malo do ŽUC-a!

Eto nama našeg Mate „Ahileja“ iz DP-a da ponovo, oslobođen, prosipa o moralnosti, uzorima, ljubavima, svetosti i zajedništvu.

Njima meso a nama kumpiri. Pod pekom je to savršen spoj. Jebeno je kad se podili.

ZEMLJA BEZUMLJA

Spomenija san kumpire ko ranu za sirotu ma ni sirota nije za bacanje. Svi su izgledi da će i kumpiri postat delicije.

Sve do ovu godinu san sadija, ubira više neg’ mi triba i obično podilija. Više ne sadin. Štaš se mučit kad jeftino moš kupit najboljeg, ogorskog.

No, nije ovdi rič o kumpiru. I deset kuna će se nać za tu potribu. Rič je o linosti, neorganiziranosti i društvu koje sve normalno upropaštava. Često san po putu, rado zabasan i svugdi spoznan da su nam polja pritvorena u ledine. Sela opustošena a interes življenja je preselija u lagodnost „kruva bez motike“.

Zašto sve uvozimo? Zašto jedan običan kumpir moramo dovozit iz Egipta? Tko ga nije proba taj ne zna o kojon se bljutavosti radi.

Politika je ta koja je od našeg čovika, na silu, stvorila neradnika u niz gospodarskih grana koje su uništene. Od svih industrija ostala je samo turistička. Bojin se da ćemo i to sorit.

Zapravo nije problem u našem čoviku! Problem je u totalnoj obezvriđenosti njegova rada.

Profit je proguca sve naše kumpire.

REDIKUL OPASNI NAMJERA

Svidočanstva su razlog virovanju. Svidočanstva su uvijek u okovima sumnje. Straha i možebitne odmazde.

Ljudi teško nude svidočanstva obojana crnilom. Iz miljun primjeraka je dokazivo kako se ne isplati petljat „di ti nije misto“. Lakše je odjedrit u neinteres neg’ se uturat u trakavicu „odmazde“. A odmazda zna bit jebeno zajebana.

Novinari su ona jedina uzdanica kako se radeći svoj posal i svidočanstva mogu namaći. Ma sve riđe. Ljudi radije odmahnu rukom neg da u mikrofon izlanu što znaju. Ono čemu su svidočili.

U zadnje vrime, svidočenjima, otkrivaju se crne maće našeg društva. Nismo ono za što se volimo nudit. Normalno da je to u sitnoći iskazano, no toliko tare da tira bis u njidra normalnosti.

Proziva nas se da smo rasisti jer po nekim svidočenjima pojedini „naši“ čistunci nerado vide ljude tamne boje u svojoj blizini. Najnovije svidočanstvo se odnosi na naš Split. Naš čovik u braku sa ženom tamne puti , u svom gradu doživija uvrede samo zbog boje kože partnerice. Pazite, boja kože je bila dovoljna pokvarenjaku da se upusti u verbalno vriđanje.

Ima li neki naziv za tog bedaka? Možda. Ma ja, za njegovu korist, iman poseban likariju.

Srićon po njemu, nisan bija prisutan da mu udjelin.

POLITIČARI, POBIGLI IZ FORMATA!

Malo je političara koji su kod mene ostavili vidljiv trag pozitivnosti. Nisan izbirljiv ma je ponuda slaba.

Politikom se baviti jest časno, biti u službi zajednici još časnije uz mogućnost velike korisnosti i poštivanja koja se radom mogu namaći.

Ja politiku shvaćam ko službu. Shvaćam i kao dar pojedincu da se izdigne iz sivila i sebe ubiljuži na spisak nezaboravnih. Đaba, mnogi biradu put na spisak bogatih.

Političar je po svim ljudskim mirilima, i očekivanjima, triba bit stožer na kojeg se možeš oslonit.

Imadu imunitet, i nek’ ga imadu. Imadu zaštitu. I to paše. Ma čemu? Čemu oklop ako si tu za dobrobit? Zar se bojiš onih koji su te odabrali, koje štitiš i u čijoj si službi?

Ovi dana je niki čovik završija na informativnom razgovoru u sobi di se privode sumnjivi. A klede se da je samo u telefonskom razgovoru dotičnog političara nazva nadimkom. Nadimkom, svima znanim!

E sad, da je dotični neki običan čovik iz mase taj nadimak nikog nebi baš zbunjiva već bi se on na njega odazva kontajući da je to dil tradicije našeg naroda. Nadimak je nadživljava ime.

U moje vrime stasanja gori pod Svilajon nadimak je bija glavno ime a ime skoro zaboravljeno. Nadimci su se sticali na mali miljun načina. Ma uvik sa nikin obilježjem kojeg je nosija dotični. Ljutija se oli ne, on te pratija do greba. Tako da je jednom jedan smušeni pri davanja osmrtnice za rođaka, u foje, da nadimak jer se imena nije moga sitit.

Ovi naš političar, skromna glasačkog potencijala ma velike položajne prilike, nikako da se pomiri sa svojim nadimkom. Grinta, ljuti se, prijavljuje, a da bidan nije skonta štetu koju sam sebi nanosi.

Teško je opravdat povjerenje. Ritki su ljudi političari koji ostavljaju trag. Visoko polete i nestanu u prašnjavom zaboravu.

A ja mu se sićan stranačkog kolege. Čovika o’ formata. Čovika koji je svojin ponašanjen ostavlja tragove na poseban način čovječnosti i kog’ mi teško da pantimo kao nekog stranačkog već ljudskog.

Bija san nešto sitno u splitsku politiku, na suprotnoj strani, no njemu nije bilo teško ko gradionačelniku, kad me ugleda, prić na moju stranu ulice i rukovat se uz ćakulu.

Zašto od njega ne učidu.

Bija je to naš Zvone Puljić.

TOMAS TUHELU U ČAST

Gledan niku tv prezentaciju di našu posebnu planetu Zemlju prikazuju ozgara. Iz svemira. Divota.

Ma san se brzo spustija doli, kontajući kako je ta lipota privid te da iz mravlje perspektive moš samo gledat di se ljudi, i ljudsko dostojanstvo, gazi.

U zadnje vrime pristižu, ko na traci, nedaće koje „kolju“ ljudski rod a da se besmisleno priupitat čemu je to tako.

Teško je povatat sve što nam život na Zemlji pokvarenog nudi. Mali su izgledi da nam dan skonča zadovoljnim smješkom na kušinu.

Ne znan što je sa akcijom prikupljanja sredstava za „molbu da se živi“, bolesne mlade žene i njenog Roka. Tu u našem Solinu. Volija bi znat.

Jedno pročitano svidočanstvo me se posebno dojmilo. Da ne bude sumnji, istinito je.

Mlad trener, njemac, dobija posal u Parizu da vodi veliki klub. Rezultati su se nizali, popularnost je resla a to prati i luksuz življenja. Dali mu parižani vilu u predgrađu a uz taj luksuz traže se i ruke onih koji će ga upotpunjavat.

Dopala ga jedna obićna žena, čistačica, sa dalekih Filipina. Mladi trener nije diga nos i prolazija pored nje bez pažnje već se u ritko slobodnim trenima dovatija upoznavanja i sazna o teškim nevoljama koja muče tu ženu iz daleka.

Sve ga je to pomalo osvajalo, snažan osjećaj potrebe ga nagna da svoje bogatstvo dilom usmjeri ka sreći onih koji sriće nisu imali.

Mladi trener je na krilima velikog uspjeha odjedrija u drugu evropsku metropolu no nije tija da za njim ostane trag nečovječnosti.

Mlada filipinka je dobila potrebna sredstva da izliječi sina od teške bolesti a kao dodatak je postala vlasnica lipe kuće u svojim rodnim Filipinima.

To iz svemira nije lako snimit i spoznat. No dovoljno je bit čovik i ukrcat se u nevidljivu kolonu koja ponosno hoda stazom pomaganja.

A mladi trener Tuhel je potom sa „Čelzijem“ osvojija ligu šampiona.

BRANITELJ , ČEGA?

Pisati o nevoljama, podsjećati na tegobnosti, trošiti slova i vrime na ljudsku pohlepu i kriminal, nije piscu baš po volji ma mora se bar i na ovakav način stavit na branik i potaknut razmišljanje o potribi „tuče“ sa nemanima propadanja naše svakodnevnice.

Najnoviji čin koji meči ljudski um i dušu, ogleda se u presudi visokog suda da pedofilu smanji kaznu za tri godine.

Pedofili, i njihova rabota, su čini potpune onostranosti, pogrda koji se kroz život provlači zaogrnuta u masku ljudskog lika. To sa imenom čovik nema dodirnu točku. To je otpadak sa kojim nema potribe gajit nada odgoja.

Naći razlog da mu se kazna zatvora smanji za tri godine mora se temeljit na nečemu neopravdano propuštenom. Pazite, greške su moguće. Ispravak je potreban. Dokaz, mora biti neoboriv.

Ovo što je uradija visoki sud pokazuje svu niskost našeg pravosuđa, i morala koji ih je očito zaobišao u nikom njihovu suludom tumačenju prava i pravde.

Pod maskom „branitelj“ tražiti opravdanje i dati razlog spašavanja sileđiji pedofilu, vriđa čovika a napose pravog branitelja. Ima san vrimena i potribu popričat sa nekim časnim braniteljima, a ono što san čuja tumačin kao tešku uvridu njihovu životnu putu.

Odlaze svakodnevno, ostavljeni, nezaštićeni i zaboravljeni. Zar im je ovo hvala?

KAŠTELANSKI POUČAK

Iz pouzdane ruke.

Dobija kaštelanin, odsutan, pismo od općine, eko službe, dopis i uplatnicu. A tamo je bilo na crno stajalo kako su nakon dugogodišnjeg zanemarivanja okoliša njegove kuće, oni sami sve sredili i eto mu sad račun da ga plati.

Bože koja lipota! Bože koji jednostavan način!

Bože sačuvaj da ja nešto prigovaran službama našeg grada.

Štaš prigovarat u prazno.