ZAGORO MOJA
Ante Tešija
Istina je listina ZP Izdvojeno
ODGODI TI
Kralj Sunca
Foto: Jadran Parunov
U meni već neko vrime raste briga oko ovog formata, prošlo je skoro dva miseca od zadnjeg spisateljskog iznošenja, danima mi kolumna izmiče iz prstiju.
Iz nekog razloga Svemir postavlja okolnosti koje me odvlače od neizbježne budućnosti, a to je osvrt kojeg upravo čitaš.
Jučer ujutro usljed spuštanja na već predviđeno “idealno” misto za pisanje, svatia san da je nedilja i da zacrtani lokal ne radi, rezultat čega je bila daljnja potraga za odgovarajućom lokacijom.
Inače, u gradu se održavao maraton, splićani su pohrlili u centar, ugodno vrime i činjenica da je bila nedilja nije odmagala brojnosti žitelja.
Zbog unutarnje brige čak mi je i gradski šušur zasmeta u zapisivanju misli, pomislia san da me je mentalno i duhovno sputava u ispoljavanju pisane riječi.
Možda bi i moga povirovat da je vreva bila glavni krivac zašto ne mogu ispisat kolumnu, no to jednostavno nije istina, pisa san i u puno zahtjevnim okolnostima.
Ma u kojim zahtjevnijem okolnostima?
Uz kavu, na kauču, na travi….
A i život u pokretu mi je jedan od glavnih izvora inspiracije, zašto sad izmišljan toplu vodu i pravin izlike sam sebi?
(Ne osjećan se dužnim odgovorit na ovo pitanje, pa ću ga ostavit tu ka primjer samozavaravanja)
Ipak, svakom samozavaravanju dođe kraj.
Za tu spoznaju tribalo mi je i jutrašnje iskustvo.
Izaša san u grad s praktički praznom baterijom na mobitelu, jer prispava san na Blatinama i nisan ponia punjač.
Nisan niti očekiva da ću zaspat van Kuće Sunca, pa se može reć da san previdia situaciju s punjačem.
Spustia san se ritualno u grad znajuć da opet neće bit ništa od kolumne zbog nedostatka energije na mobitelu.Prihvatia san situaciju i okružia jezgru palače, nakon čega san popia kavu u divnom društvu.
Dakle, uređaju san dodjelia ogromnu moć, radi njega nisan napisa niti slova.
Naravno da san samo zaglibia u još jednoj izlici, sad san se sitia da san u borši ima i penkalu, a papir san moga nabavit bilo di.
Odgađanje. Dokad?!
To ovisi o pojedincu, neki odgađaju satima, neki misecima, neki godinama.
Šta se sve može odgodit?
Život sigurno ne, odgovornost svakako da.
I tako je stigla ova večer.
Potpuno svjestan da san pisanje odgodia polusvjesno ili nesvjesno, odlučia san stvorit stimulirajuće uvjete koji će mi opustit možđane i lagano ih pritočit na papir.
Otušira san se, osvježia lavandinim uljen i postavia friško opran lancun kako bi rasčistia razmućene misli.
Ne preferiran pisat u potpunom mraku pa san iz studio sobe uzea noćnu lampu.
Pogađate, lampa je bila u kvaru, Svemir me je i dalje odgađa.
Zaminia san pokvarenu lampu s ispravnom, isto tako, laptop koji se naša u mojoj sobi, vratia san u studio sobu među njegove artificijalne kompanjone. I svima dobro!
Izgleda da je i odgađanje vrlo korisno ako si svjestan da odgađaš!
Upravo u toj spoznaji nalazi se mogućnost razriješavanja zadanog izazova. Kompliciranije je onda kad ne uočavamo samozavaravanje i neistinu.
U mom egzaktnom slučaju, uspia san se nekako izrazit, iako su okolnosti bile “protiv” mene.
Tako valjda funkcioniraju stvari, lančano.
Okolnost na okolnost.
Bar do trena dok ne odlučiš prikinit lanac!
A sada ću zasluženo ugasit lampadinu, stisnit kapke i uplovit u mirišljavi spisateljski san.
