S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

SIROMAŠTVO NA PRAGU U SVAKOM POGLEDU

Ante Tešija

 |  lip. 8, 2022

LITRA ULJA, ŽEP ŽULJA

Prije izvjesnog vrimena, ne tako davno, žena bi mi poručila da oden u neki dućan di je obično jestivo ulje na akciji.

Kupija bi malo veću količinu, da se ne mučim, i tako sa te strane bija dokon, 7-8 kuna po boci.

Jučer me zove i naređuje da kupin. Bilo di. Fali jon za parićat ručak. 19 kuna san mora iskeširat za litru.

Povećanje, 150% , je cifra koja bode u zdrav razum i nameće se pitanje kako stati na kraj toj bezglavosti? Očito je da tržište hrane divlja, da  neće stati, te da se siromaštvo opasno približilo pragovima najbrojnijoj skupini stanovnika Hrvatske.

Ulje je osnovni artikal prehrane te je nepotribno uskakat u analize drugih proizvoda kad se znade da stampedo uzima zamah. Kad se tomu dodaju ostali troškovi koji gnječe domaćinstva onda panika ima smisla no postavlja se pitanje što, i tko, može obuzdat tu neman.

Stravično je gledati starije ljude, nemoćne i ispaćene, te nije teško spoznati kakovo im se novo jutro smješi. Toliko smo zagacali u ovisnost o drugima tako da intervencije nisu izgledne, Profit grabi naprijed, ždere svoje žrtve, samo dokle će stići?

Kupovna moć će biti mizerna. Samim tim i proračun će ostat gladan. Na naplatu će doći svi naši promašaji, grijesi, naš katastrofalan odnos prema gospodarstvu i stravično loša selekcija u javnom zapošljavanju.

Gladnih ustiju će biti sve više, mogućnosti kupovanja sve manje, te će se u konačnici susresti i sudariti sve nus pojave a sa njima se nije rugati.

Ponašamo se ko pijani svati. Trošimo na nepotribno, miljarde završavaju u krim žepima, luksuz ne znade za granice. Društvo nam se opasno raslojilo te više nije pitanje ima li nade, već odgovor da je nema.

UVIK  SE  NEŠTO  KOTRLJA

Ko se ne sića one sjajne scene iz „Velog mista“ kad su se Strikan i Netjak dočepali koluta sira veličine gume od FAP-a.

Ko se ne spominje bidnog Netijaka kako se rve sa nemani posebna mirisa i okusa.

Evo je nikidan sličan kolut osvanija na splitsku rivu, sto metara dalje od oni vrata kroz kojeg su ga ćapali naši vlaški preci.

Osvanija nadnu Marmontove, u promotivne svrhe, poradi moljenja za glas. Pojavija se potomak Strikana, dobro podgojen, oboružan brtulinon kojin se ne moš pošteno ni porizat.

Kako se vrime zna poigrat. Kako se u stvari sve ponavlja.

Dovuka kolut parmezana koji se mrvi.

Mrvice se i tako od njega očekuju.

PRODAJEN  MOTIKU, MAŠLJIN, SRP, ČEKIĆ  I  LPOATU

-Alooo, ćaća, jes’ ti?

-Dakudsan neg ja. Šta oš?

-Šta radiš danas gori?

-A evo kopan njivu! Blento blentavi, ležin i guštan Boga svog.

-Znaš li stari da one tri motike, dva mašljina, sikiru, srp, čekić, kosir,dvi lopate, mošur i karijolu, što si mi ostavija, dajen na prodaju jer…

-Ol’ si pobenavija!? Taj alat te othranija. Da nisi ni slučajno. Ol se drug više ne služi sa tim? Ol si posta gospodin?

-Nije stari moj to. Evropska unija zabranila rad sa motikon.

-U ime Isusovo, ol su pobenavili. Motiku zabranili! A čim ćete kopat? Prstima!

-Pojma neman. Valjda oni znaju što nam je bolje. Čekamo direktivu.

-Ne tribate čekat. Davno ste se vi pozdravili sa zdravin razumom. Aj ne zovi me više radi vaki pizdarija. Da zabranili motiku!?

ŽELJKA  I  VICE

Nije se lipo petljat u tuđe običaje, nakane, poruke i živote.

Ma kad se netko petlja u tvoje, tuđe, e onda imaš potpuno pravo muški uzvratit.

Željka i Vice se već dugo, neumorno, svađaju sa normalom, nudeć svoje poimanje vridnota i suživota u njihovu kratkom i ispraznom bauljanju kroz vrime i prostor.

Mediji su ih prigrlili jer im je na prvom mistu „senzacija“ a tada se i stranice konzumiraju.

Najnovija poruka dvojca iz tame se odnosi na gradonačelnika Zagreba kroz javnu tvrdnju da je Zagreb vratija u srednji vijek!? A da su ozbiljni, potkrijepili su to tužbom!?

-Dobar dan. Zasjeda kazneni sud u Zagrebu. Molim tužitelje da se izjasne u svezi njihove tužbe protiv tuženika, gospodina Tomaševića i drugih, te potkrijepe svoje tvrdnje.

-Časni suče, tužitelji kao dokazane moralne vertikale, domoljubi i zastupnici svega svetoga, ko stražari kontra bludu, ko čimbenici na zaustavnim okukama skretanja, kao čuvari ljudskog živo od ideje do gašenja, sa potpunim pravom tražimo da uvažite naše navode iz tužbe te da sotonu tuženika, zajedno sa svim pomagačima osudite na smrt spaljivanjem na svetom trgu Bana Jelačića.

-Zašto spaljivanje, zašto trg? Zar ih se ne može kaznit novčano i spratit u Remetinec ako im dokažete krivnju.

-Časni suče, na taj način nismo ništa postigli ni riješili. Vrati se to nakon izvjesnog vrimena. A pošto je tuženik Grad Zagreb vratija u sridnji vjek, primjereno jest da ih se kazni po tadašnjim zakonima.

-Vi tražite da se i tuženikovi saradnici kazne na isti način?

-Točno časni suče. Kukolj se, dokazano, najefikasnije iskorjenjuje spaljivanjem.

-Ali, jeste li vi svjesni da je priko 200 000 zagrebčana njemu dalo glas. Kako, i tko će, nabavit toliko drva za lomaču? Ko će to naložit, skupljat mast i pepel? Ko će će platit troškove?

-Iz proračuna.

-Nego tužitelji dragi otkud vama takova poduka o karakteristikama srednjeg vjeka?

-Da otkud? Pa mi smo direkt od tamo došli ovdje prije 30 godina!

-Dobro. Evo, prije neg dam rič tuženiku, imamo i pitanja medija. Predstavite se?

-Ja san Boris Dežulović i imam pitanje za višt…, pardon gospođu, pa da…

-Časni suče molim vas da ovoga bradonju prekinete jer on naprosto nije novinar. Da san u pravu predlažen ko svjedoka Bulja iz Sinja.

ZABORAVLJENI  KRAJOLICI

Počela je turistička sezona. Velika nadanja se polažu na tu gospodarsku granu, očekuju se rekordi i puna državna kasa. Raduje to. Bar to da klapa kako triba.

No dokle? Svjedoci smo niz događanja gdje se naš bjedan odnos prema pomorskom dobru naprosto  ruga sa nama i prostorom.

Turizam je sigurna grana te u zajednici di se ništa ne ulaže u razvoj ona postaje predmet interesa, kapitala. A interes i kapital lako nađu kanale kojima svrću profit sebi ne hajući na zajednički interes.

Triba samo prošetat našom obalom i sudarit se sa vidom propasti u obliku betoniranja sika i zaštićenog pojasa. Tu nema milosti. „Veličine“ iznalaze načine kako da zajebu krhku kontrolu vlasti, od općinskog, preko županijskog do državnog, te nesmetano bagerima krče svoj mali raj.

Svjedoci smo da zabrana nema. Svjedoci smo da kontrola ne postoji. Svjedoci smo da vlast nit zna nit hoće da koristi svoju moć. Svjedoci smo da je pitanje godine kad će nas strana turistička klijantela zaobilazit u širokom krugu.

Stravična je spoznaja da jedna feta, naselje, koja broji tisuću kuća u bavljenju turizmom koristi cisterne za vodu i cisterne za pražnjenje crnih jama. Stravična je ta činjenica. Godine prolaze, sva davanja se uredno podmiruju, ma volja za riješenjem problema nikako da sazrije. Cisterna od deset kubika vode košta cca sto eura.

Zaigrali smo se. Dokoni i natankani na kreditne linije. Neopterećeni obvezama i radom, bojim se u budućnosti i  nagradom mizerne zarade. Kreće rasprodaja kućnog blaga. Samo te kase u funkciji žderanja i preseravanja veoma brzo presuše.

JA  IM VIRUJEN, OPTIMISTA SAM.

Sutra ponovo gren na Firule da mi „nepoznat“ kirurg udili datum odlaska pod skalpen. Zašto nepoznat? Zato što ja ne znan tražit vezu. Bar za sebe.

Ja naprosto virujen našim likarima. Nepopravljivi sam optimista a za to imam i razlog. U dva navrata su mi na facu stavljali onu masku koja te uspava i u oba slučaja san bija dostojanstveno obrađen. Tek na stolu san upozna doktora koji me spašava.

Eto, ja u sridu gren se dat u ruke nepoznatu likaru.

Zašto san ja ovakav i zašto nisan iskoristija pusta poznanstva da me uputi u „sigurne“ ruke? Jer mi se gadi petljanje u tuđi posao. Jer san uvjeren da je i njemu stalo da svoj posao obavi po pravilima struke.

Puno se hajke diže na neše medicinske ustanove i zdravstveno osoblje. Nepotribno i nezaslužno. Nisu oni problem, problem je ustroj na koji oni nikako ne mogu utjecati. Problem je u potcjenjivanju njih i njhova rada. U neuvjetima koje im nudimo. Problem je u vlasti i elitama koje nemaju potrebnu dozu odgovornosti te olako donose pogubna rješenja na štetu zdravstvene zajednice.

A priznajte, ima li važnijeg od zdravstva?

MIŠO  KOVAČ  KUJE  TUĐI  INTERES

Kad je netko kandidat za splitskog poteštata i kad svakodnevno siplje bljuvotine, kako čovik da ostane imun na to. Znan ja da nije lipo petljat se u privatnost no kad se svjesno izlažeš sudu javnosti onda valjda znaš da ti valja čut tu javnost. Mišljenje javnosti je zapravo jedino pravo mjerilo tvoje vridnosti.

„Bija san na Mišinu koncertu, nisan se tija hvalit ko neki, ma ja san jedini koji je sa njim ima duet, od političara. Ponosin se time.“

Izjava koja nebi nikoga tribala impresionirati no kad se zagrebe malo u tu povjest, tog dueta, onda na površinu izlazi Mišina izjava koju je tada dao medijima. Ne sićan se baš orginala no u slobodnom prevodu ona ukazuje kako je pivača dotični lik zajeba.

U protivnom sumnjan da on nebi bija na pozornici, grlija i ljubija, zaziva pomoć. Ovako mu zavjetrina dobro došla, a fejs trpi svaku glupost. Sram ipak zna djelovat.

Mislin da tu nema iznenađenja ni sumnji.

Naš narod, glasač, je neuk i naivan. Nema on vrimena bit u toku pa ovakvi đikani koriste svaku mrvu mogućnosti da se nametnu. Laž, i ponavljanje laži do besvjesti, je njihov alat.

A milo mi bilo, i sažaljivo, pratit kako bidni Mišo jedva dolazi do bine, piva očito bolestan i nemoćan. Lipo je dat’ podršku, bit’ skupa, ma valja znat’ kad triba obisit mikrofon o klin.