S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

UZDANJE U OBUZDAVANJE

Ante Tešija

 |  pro. 27, 2022

Još jedan kvadratić našeg života odlazi u povjest. Ostaje za nama bez žala, no donosi razlog da se plašimo novog kojeg će valjat ispunit sadržajem.

Ovo blagdansko vrime daje čovika u naviku da se priupita o trenima koji su za njim, te dali je moguće ispraviti sva skretanja i izbjeći zamke koje novi dani pred nas prosiplju.

Čovik je kovač svoje sriće, društvo je savez ti’ kovača, a jedina šansa za napretkom jest da kovači smisleno urede svoj suodnos te da barataju sa šansama na predvidiv, moguć i zakonit način.

Društvo smo kojeg je dopala već ustoličena demokracija, ona smislena pozicija koja još nema bolju i kreativniju zamjenu. No nismo društvo koje razumije tu ponudu te se naši kovači radije služe mini potrebama u svom sokaku ne pensajući o zajedničkom jer zajedničko traži da se bogatstva djele isto kao i obveze bez čijeg ispunjenja slaba vajda da nam kvadratići života budu dokoni i sadržajni.

Čime je ostao upamćen pređeni termin 2022 godine, dali je za pamćenje il’ zaborav? Ne postoji vrimenski botun sa kojim minjaš stanje, nema prekida sa starim da bi neokaljani ušli u novo. Nema. Repovi su dugački, pitanja nerješena, potribe naslonjene jedna na drugu a jedino što je u svemu sigurno jest da smo godinu stariji i sve bliži koncu koji je jedini pravedan tren, nitko ga ne može izbjeć.

Teško je zaboravit, i da oćeš, sve negativnosti koje su pristizale i čepile iz dana u dan protekla godišnjeg vrimena. Tragovi ostaju, svaka nedaća je udrila svoj pečat na našem tilu.

Pandemija čudna postanka je i ovu godinu još držala u svojim šapama naš život. Pomalo odlazi ma tragovi su vidljivi. Ukupno zdravstvo nam kleči, kao oni nesritnici prvosubotaši u misecu što nam nešto poručuju a da sami ne razumiju što.

Prosveta se hrve, pokazuje znake života, no rezultati konačnosti bivaju potpuno iznakaženi jer svršenici postaju besmislenost obrazovanja. Diploma važnosti više ne postoji, nju nitko ne čeka raširenih ruku jer njeno misto zauzimaju uhljebi potpuno različitog pečata kao i oni koji su svoj pečat kupili negdi di se novcem ta životna „svetinja“ lako namakne i bez provjere vlasnika turne tamo di on hoće a ne di ga se triba. Granica za vani jest naš protočni bojler jada, odlaze naši gdje se ona još cjeni i traži.

Rad je čovikov najkorisniji prijatelj a radnik je nezaobilazni suživotnik svake zajednice. Radom se stvara nova vridnost a njome se društvo razvija da bez kredita i zaduživanja krči sebi noviju i bolju budućnost. Onog trena kad se radu i radniku okrenu leđa potpisuje se „samobojstvo“ sa predumišljajem, polako ma sigurno se srlja u ovisnost a ta batina kad klepa nema načina za normalno življenje. Društvo smo koje ne razumije tu kategoriju.

Prostor. Za svoj prostor, sanjan i dosanjan, proliveni su potoci krvi, uništeno pusto života ma protok vrimena nas upozori i objasni kako nam uopće nije stalo za tu svetinju. Poigravamo se kvadrima, prodajemo i predajemo bez trunka svjesti da obezvriđujemo stoljetne žrtve. Klednje i lažna domoljublja u suprotnosti su sa svetim pa stime i poruka kako bi valjalo napustit tu nakaradnju prostoću.

Vjera i odnos prema Božjim zapovidima uskomešano upozoravaju, kad se začeprka u istinitost, da se varanja sebe samog, pa i nebesa, uselilo u uobičajnost. Oltari i „oltari“ su postali sredstvo vladajućima kako bi na krilima patnje većine ubirali povjerenje od onih kojima se nada i uskrsnuće lako natovare.

Mržnja nikako da ode u ropotarnicu povjesti, kopaju se povjesni falsifikati, predstavljaju ko istina i nastavlja se balkansko zlo ukopano u zarđalim mozgovima bolesnika zla. Nikako da se korakne dalje, u bistro sutra, jer tek onda se lole nađu na vjetrometini jer im je odnos sa stvarnošću opasno ugnjojen.

Nepodnošljiva lakoća u prevrtljivosti do te mire se raspršila kad se novac i bogatstvo proglasiše jedinim vridnotama na kojim osnovama se miri čovječnost i „veličina“, kad sirotinjstvo klečeći gleda u novonastale bogove koji upravljaju, na pogan način, njihovim sudbinama.

Istina više nikomu ne daje status održivotisti. Ona je naprosto tabu tema u koju se ritko tko upušta jer se laž nametnula ko jedina „plemenita“ maska iza koje se može pozobljat mrvica opstanka.

Politika proizvodi posebna stanja, njom upravljaju obični nesposobnjakovići, koji nisu kadri nešto proizvesti, ma jesu oboružani i nadojeni smislom razvitka samoopstanka. Do te mire su izoštrili svoj njuh ka uspjehu tako da sa smišnim postotkom, ma velebnim zbrojem različitosti, sidnu na tron i ko spasitelji poruke šalju , ne u prazno, već u uzaludno povjerenje.

Prirodne katastrofe su predane na teret Bogu i sudbini. On je „kriv“ što nam sveti prostor svaku malo stenje pod nebeskon batinon iako smo skoro pa sto posto na strani Gospodina spasitelja. On je prouzročija na nama je da popravimo. Na komu? Na ovima koje san naveje, na njihovu znanju, mogućnostima, volji i domoljublju. A ne, ne, imaju oni važnijeg posla od raspakiranja škatula sa banijskim sredelama. Oni se uzdaju u svoju neprimjetnost jer samo malo triba da nakaradna javna nabava, EU fondovi i aneksi ugovora osiguraju njihovo potomstvo. Potom štafeta seli u druge ruke.

Ekologija koja neprimjetno kleca pred naletom sve većeg smeća biva turnuta u stranu jer Bože moj nije se lako nosat sa tom neprofitnom bedastoćom kad će priroda sama progucat sve ono što smo posrali i zasrali.

I na kraja ovog katastrofičnog niza ostaje jedna pozitiva koju propagiraju posebni ljudi kroz svoja škrta, a nadasve po njih opasna, djelovanja gdje svojim djelom, glasom, perom, slikom i porukama pokušavaju smjer propadanja skrenut na stazu nade i oporavka.

Uzdajmo se, potribno je, obuzdajmo ih, krajnji rok je.

Sritna Vam Nova 2023 godina.