S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

LIKOVI NAŠE SUDBE

Ante Tešija

 |  velj. 12, 2023

Od pantivika pojedinci strše i naprosto zalude masu okolo sebe. Ko se bavi povješću, ili ga bar zanima pa pročita, jedan san od tih, zna da su pojedinci uradili toliko dobra ma neki još više zla.

Pogleda san dokumentarac o Putinu. Moran priznat da san se baš iznenadija kako smo ujedrili u situaciju da jedan običan špijunski aparatčik ima šansu, može ako hoće, kuglu zemaljsku pritvorit u prah.

Ne, ne, nije on bidan kriv. On je po svim pravilima vlastiti mogućnosti triba skončat negdi u nikom jadnom stanju moskovskog stana uz ženu pod viklerima di čeka smrt čitajući Pravdu.

Ali ne, on je ipak ima zrno soli u glavi te je skužija da mu se triba isprsit i borit za sebe. Zna je on rusku masu, vično pod terorom, te je ponudija sebe ko „nadu“, a zapravo im je dao najgoru mogućnost da još više propadnu.

Putin je naša sudba, on ima gumb u ruci i može zatamnit najplemenitiju mogućnost zvanu ŽIVOT.

Nepošteno bi bilo ruski narod izjednačit sa tim ološem a ne navest svu raskoš u imenima ostavštine koju su kroz povist dali. Dostojevski, Tolstoj, Gogolj, Čehov, Gorki, Čajkovski, Jesenjin, Lenjin, Gorbačov, Puškin, Ljermontov, Turgajev, Prokofjev i mnogi drugi.

Prije njega su, iz različitih kvadri kugle zemaljske, niz manjkavih ličnosti igrali istu igru. Zasrali su živote no nisu uspili dalje od ubijanja života. Ovi ludonja mizerne visine, gegajućeg stila i izgleda izgubljenosti, može napravit korak više i usmrtit PLANETU.

Nije mi bila namjera bavit se tim sitnim „žonglerom“ u susidstvu već da progovorin rič dvi o likovima koji su obiljužili, ili obiljuživaju, naš dom i našu trenutnu stvarnost.

Svaka zajednica naprosto „pati“ da ima svoje uzvišene uzorke, a svaki pojedinac u zajednici snije tu ulogu. Naprosto, čovik je saziđan od tog kvarljivog materijala nametanja. Mene zanimaju moji, mene zanimaju oni koji su mi zasrali ili obogatili život, ovi život koji konzumiran.

Izuzetno san radostan što je moj Grad Split konačno dobija ekipu koja nešto kani izvest dostojno palca gori. Ovo što kane, meni je dovoljno za to.

SMOJINA godina je prid nama. Spomenik će uskoro na Matejušku. Tko god začeprka po Googlu pronaći će da su moji LS-ovci prin pusto godin iznili stole i katrigu na ulice i trgove grada te upitali grajane bil’ tili spomenik tem velikanu. Na njegovon ribarskon Matejušci.

U tri dana, 3, uspili smo skupit pet tisuć glasova. Prid nama su bili redovi judi ki da nudimo besplatan bakalar, samo da bi vazeli lapiš u ruku i rekli svoj DA.

Ti čovik je zasluži ne samo spomenik vengo ulicu ili trg da se njegovo dilo ne makne u zaborav jer je on uradi toliko tega da naprosto vaja sve zbit u kvadar zahvalnosti.

Čovik kojeg je voli cili Grad, cila Dalmacija, Hrvatska a i Jugoslavija. Ne, nemojte me pjuvat, ma to je istina. Ka su se prikazivale serije čiji je on ćaća, kalete po ton cilon Jugoslaviji su bile puste. To je istina.

Zato san sritan ča ću se moć dogegat do Matejuške i „proćakulat“ koju sa Šunjon. Zato san sritan ča smo mi članovi LS-a, velikog Vlade Gotovca bili predvodnici ti inicijativa.

Grad se konačno opoštenija. Hvala in.

Grad Split je iz svoji kalet iznjedija mali miljun lica dostojnih poštovanja. Jedan od njih je Tomislav Ivić kojeg se više nikor ne spominje. Ko da nije ni živija.

Ovi dana smo izgubili njegova kolegu, nezaboravnog, Ćiru Blaževića. Lipe godine je doživi ma meni jedna stvar o njemu posebno pada ko viru u čovika. Ono što je on mislija o sebi. Ustranu sve ćakule ali sve zadnje riči našeg Ćire kazuju kako smo svidočili jednom životu „žonglera“ posebnosti.

On nas je uveja u svoje posljednje dane. Čisto i jasno, porukama da on odlazi, da se nauživa života, da ga ne žalimo i da on nije najveći, najbolji, te da mnogi drugi zaslužuju ime ulice, trga, spomena, od njega.

Šarmer i humanista me zajeba. Zvali su me sa HRT-a da dođen u emisiju sjajne novinarke urednice Mikleušić-Pavić. Dobro je činit dobro. U to se vrime nisan dobro ćutija ma kad mi je rekla da ću biti u studiju sa Ćirom i da će bit riči o našem humanitarnom radu, nije bilo dvojbe da sidnen na bus i da osvanen u meni stranom okruženju.

Drća san ko prut na vitru. Kamere, studio, uživo, i Ćiro. Zajeba me. Nije doša. A radi njega san sve to prihvatija.

Ćiro ode gori u visine, u društvo Ivića, Zebeca, Osima, Poklepovića, Miljanića, Barića, Kranjčara, Boškova, Veselinovića i drugih trenerskih veličina pa nek oni rasprave zašto Ivić nije bija selektor. Nek rasprave tko je zaslužniji, i veći, kad netko osvoji jedno prvenstvo u bivšoj, ili netko tko je sve to osvaja na traci. U bivšoj.

Mene osobno groze izbori zaslužnika po raznim kategorijama u zajednicama di žive, di pripadaju, di su rođeni. Lip je to običaj da Županije, gradovi i općine odaju priznanje zaslužnicima, onima koji su stršili i davali timbar vrimenu i prostoru.

Trgovi, ulice, spomenici, spomen ploče i slično su najjeftiniji a ujedno i najplemenitiji dar takovim veličinama.

No izbori su često u mimolilaženju sa namjerama.

U naša lipa Kaštila se desija jedan moment di su ljudi u vlasti odlučili prijedlog za nagradu odbiti iz njima poznatih razloga.

Rič je o čoviku umjetniku koji se rodija u Kaštila ma ga životni put odveja malo dalje. Ali on je rođeni Kaštelanin i njegov umjetnički rad će uvik se spominjat da je doša ispod Kozjaka.

On je Ante Grgin, muzičar, kompozitor, čovik plemenitih sklonosti. Iz njegovi Kaštila život ga turnija u glazbenu školu J. Hatze di je pokaza zavidan talen koji ga je tura dalje u obrazovanje. Završi je u Beograd jer je živija u Državi koja nije imala granice u namjerama obrazovanja.

Tamo je doživi svoju zrilost, ne zaboravljajući svoj rodni kraj, te je dobija titulu koju su mu niki stručni ljudi dali. Nagradu za životno dilo. U Srbiji. Potom je u svom Splitu održa koncert za pamćenje, valjda iz želje da se i tu predstavi kako bismo saznali da imamo čovika vridnog divljenja.

Zašto ga je netko predložija za životno dilo u njegovim Kaštelima, pojma neman osin da je taj netko ima poštenu namjeru i razlog.

Zašto ga kaštelanski vjećnici odbaciše ko običnu štracu e to već znan. To smo mi, tu nema lika.

Još je silno likova koji su obiljužili naš suživot, još je puno veličina koji se turaju u stranu. Odluke donose nekopententni koje je moderna demokracija izbacila u visine.

Mizeran u umišljenoj veličini je teret koji oni ne razumidu a da prividno ostaneš gori onda sve bolje od njih valja satrat, bilo kako, jer osjećaj nevažnosti je šamar kojeg oni ne znaju, niti mogu, izdurat.

Na novijoj Hrvatskoj sceni nagledali smo se i „nauživali“ takove nakaradnosti nametnutim likovima koji ubiše ostatke nade da generacijama ostavimo bogatu i čistu Domovinu.

Mnogi istinski velikani se izgubiše pod stampedom prostih i nekopetentnih „aždaja“ koji „kroje“ svjest i istinu o njima tako da ne čudi što je interes i profit zauzeja prvo misto na težnji.