ZAGORO MOJA
Ante Tešija
S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
KAKO KO STOJI
Ante Tešija
KAKO KO STOJI
Često me ljudi pitaju, za mnogih susreta, što mislin tko će pobjedit dogodine na izborima u našem Solinu.
Bez volje da objašnjavan odgovorin da HDZ može hladit šampanj.
Sad mi se baš objašnjava. HDZ je svoju vlast osigura na malo duži vrimenski period. Kako?
Računica je jednostavna. Oporbe u Solinu nema a ako i ima, ubila je samu sebe. Ovo što se ponudilo ko mogućnost da se može izborima izborit za drugačije, raznovrsnije i demokratskije društvo, više ne stoji.
NLM je svoju šansu makla za malo duži period, SDP –u više ne viruju ni njegovi članovi, trgovački BS više nema motiv, Most se izgubija, Bečko usamljen dečko.
Naprosto je tako. HDZ može već sad slavit i bezbrižno slagat svoju listu. E tu će očito biti silnih promjena. I triba. Velika je odgovor nost na njima, nema razloga da iz rukava ne izvuku igrače koji mogu odgovorit zahtjevima vrimena i potriba.
Grad se dobro razvija, jest se malo znaju zaigrat i nepotribno uzbudit građane. Ima tu promašaja koji bodu oči pa nam se jedino uzdat da će neka nova njihova snaga nać načina da trasira novi put i praksu.
Bez namjere da popujen ma tvrdnja nekih mojih prijana stoji kako se mi iz Solina nikad nismo makli iz jednostranačja.
PSIHIJATAR ZA VLAJE
Ugledni Borben Uglešić očito voli lipe žene. Ništa čudno, i ja ih volin. No zašto ugledni psihijatar neugledno vriđa svoju lipu ženu.
Ona je vlajina, iz Sitnog Gornjeg pod Mosorom. Ok, rodila se u Splitu, tu odrasla i tu živi. Ma korjeni su takovi.
Ja san ponika pod Svilajon. Vlaj san i neka san. Zašto je ugledni psihijatar uzeja na zub mene i moje ovi put ga javno pitan. Namjera mu je bila da preko nas, po njemu jadnih, postavi pitanje i dade dijagnozu. Ka ono, pitaj magarca i ostat ćeš neinformiran.
E moj dragi doktore, iznenadija bi se koliko uglednih ljudi vuče korijene iz dalmatinske zagore a ti postavljaš upit i objašnjavaš kako mi ne razumimo ono što roni pod morem.
A ja dobro znan dvojicu vlaja koji su svoj radni vijek proveli upravo u podmornici.
Zaletija si se, nepotribno i naivno.
Izvinjenje bi bilo dostatno.
MODRIĆ, LUKA U ŠPANIJI
Rješava Mujo križaljku i naletija na pitanje; luka u Španjoliskoj, šest slova. Nu jarane , pa Modrić. Ako je virovat Večernjem i drugim medijima trenutni Hrvatski Bog je na morskoj grdosiji i lituje, sa svojima, za 160 000 eura dnevno.
Uprav jučer san posredova prodaji lipe kuće sa okućnicon u mom Ogorju di vlasnik traži 60 000 eura a kupcu puno.
Bože sačuvaj da bi ja upravlja sa Lukinon pošteno zarađenon lovon. Bože sačuvaj da san ljubomoran. Ma se iman pravo pitat.
Luka je bija u velikoj životnon opasnosti. Siromaj je čuva ovce i tura balun po ledinama u zaleđu Zadra. Talentom i voljom izresta je vodećeg nogometaša na planeti. Maestralan je, na ponos svakog hrvata. Sa ekipon je donija toliko radosti naciji da sa pravom živi božanstvo.
Lova koju iskrcaje gazdi jahte je ogromna. No muči što sve taj gazda daje. Ok, sobe su ogromne, savršeni lancuni, jastuci, toalet od zlatni špina, kuhinja od inoksa, posluga uredna a oborite ribe na mošure. Luka pije vodu pa o vinu nema govora. I to je to. Jebi ga, nemoš pet ručkova utrpat use, ne moš na školjci stat pet sati. More je bistro ko i svuda.
Ali. Ali 160 000 isprsit dnevno to je malo, da prostite, preseravanje.
Amo dalje. Luku obožava skoro svaki hrvat. Pretežito siromaji.
Za 160 000 eura može se izgradit lipi dom za više sirotinje. Njemu jedan dan, sirotanovićima spas. A Luka bi mora znat da sve duguje upravo državi koja mu je to omogućila.
I zadnje pitanje, volija bi znat. Di plaća porez?
MEĐUGORSKA e-mail razmjena poruka
Imali smo šansu pročitat intervju sa vidilicon Gospe koja joj je dosad poslala devet poruka, ostala još jedna.
U doba ovolike tehničke naprednosti pa da se bidna mora spuštan na oni krš, namisto da pošalje e-mail poruku i svi zadovoljni.
Zezan se. Ma me čudi kako se meni nije ukazala. A zazivan je. Okad san progleda. Gospe moja pomozi, nek se javi tko tu zamolbu ne rabi.
More svita se okupilo na godišnjicu ukazanja. Nema medija koji ne izvještava a ja san zapazija jednu nelogičnost.
Sasvim malo se pričalo o ukazanju, sva pažnja i poruke su oko popunjenosti nemalih kapaciteta smještaja. A tek da je saznat koliko se kineskih đinđa prodalo u ovih tridesetak godina.
EU FOND PROMAŠAJI
Pisa san o ovoj pošasti. Nemalom zlu koji nam promiče ispod radara.
Važnosti da se povuku sredstva iz EU fondova. To mu dođe ko faktor uspješnosti. Zastava za mavanje. A zaboravlja se da i EU povlači sredstva iz naše kase i to raspoređuje.
Zašto mi to sami nismo bili kadri? Ovisnost je gadna sudbina. Iz ovisnosti o drugomu bižimo već pusta stoljeća. I sad kad smo raskrvareni uspili stat na granice, mentalitet čizme nas ponovo usisa.
Pišen o onom što vidin. Proučin. Slikan, ponudin.
Jučerašnji dan mi je ponudija na uvid dva promašaja.
Radunićki gaj u Općini Muć je velik, bogat hrastovinon koje više nema u kvantiteti i kvaliteti kako je bilo u mojoj mladosti. Sa radošću smo protekle godine svidočili pošumljavanju jednog ogomrong dijela. EU fondovi pod patronatom HR šuma. Turnilo se pod zemlju po škrapama žir, ubolo mala dašcica i ogradilo zelenim mrižastin tuljkon da nebi izniklu mladicu popasla stoka. Čuj, stoka! Niklo to uredno, zelenilo se do prvi sparni lanjski dana a onda najednom osušilo. Obiša san prostor, ni jedna mladica na životu. Ostali zeleni tuljci sramote.
Opet mućka općina. Reakracijska staza u borovini pored gospodarske zone. Dva i pol kilometra kvalitetno izgrađene metar i pol široke staze obrubljene skupim betonskim rubnicima u stanju potpunog propadanja. Tabla, EU fondovi. Samo sto metara šetnje i biva sve jasno. Zaraslo u gustiš, okolo smeće a tri metalno drvene klupe operušene. Nema. Komu triba ta staza? Nikad nisan vidija nekog da šeta. Jesam jednom, bračni par sa diteton koji mi je reka da oni radije krenu prirodnin putima a fala Bogu teg gori ima. Znaju li „projektanti“ napretka da sve izgrađeno valja održavat? Ne održavaju jer puno košta a to EU ne plaća.
Eto, tko ne viruje nek prošeta na te velebno posađene eure koji propadoše.
A zamislite uređenu stazu do vrha Svilaje? A zamislite uređen park prirode uz rječicu Vrbu podno Gradine.
SPOMENIK MI DAJ
Nije bitno di, ni kad, ni zašto ovo pišen ma moran jer mi se takova rabota, što san vidija, gadi.
Na zidu metalno zlatna ploča di se ističe kako je politički uglednik nešto donira?
Lipo je donirat, poželjno, poihvalno, a naročito ako je od koristi potrebitom.
No zašto triba sebi podizat spomenik na tu činjenicu. Još ako si političar, visoko rangiran.
Jednom davno kad smo saziđali dom na Sućidru i kad je unutrašnjost tražila sadržaj nemalo san se ugodno iznenadija kad su mi domaćice rekle kako je banija čovik i donija komplet namještaj za sobu. Pitan tko je? Nije reka. Zašto? Puno te pozdravija, nas tri izljubija i oša.
Ni dan danas ne znan tko je. Ma velik je.
ZAKLJUČALO STARU SALONU
-Zašto ne pišeš o Saloni?- upita me čovik u šetnji dok san sidija uz pivo u centru Solina.
-Pa pišen digod, ma đaba mi.
-Aj otiđi tamo, vidi da se zaključava.
-Zaključava! Zašto?
-Otiđi, protegni noge i vidi tu sramotu. Ja tamo svako jutro i večer šetan. Navika san. Kad ono brava. Ne mogu priskočit, star san. Mladi priskoče.
-Koji mladi?
-Aj pa vidi.
