Povijesni put glagoljice – od Soluna do Solina!?
Kada govorimo o začetcima „hrvatske narodne kulture“, nezaobilazna je uloga Svete Braće – Ćirila i Metoda, spomendan kojih (u liturgijskom kalendaru Katoličke crkve) obilježavamo upravo početkom ovoga mjeseca – 5. srpnja. Naime, bitna odlika svakoga naroda je jezik (ili jezici) kojim/a se taj narod (nacija) služi, a smatra se kako je upravo u svrhu izražavanja na jednom od praoblika današnjeg hrvatskog, točnije staroslavenskom jeziku, sredinom IX. bilo osmišljeno cijelo jedno pismo – glagoljica. Nadalje, uvjerenje većine slavenskih filologa i znanstvene zajednice jest kako je to pismo „izumio“ upravo jedan od dvojice Svete Braće – Konstantin, zvan i Konstantin Filozof odnosno redovničkim imenom – Ćiril.
Uz sveprisutnu latinicu, glagoljica se kao pismo, još od prvih stoljeća njenog nastanka, koristila na značajnom dijelu „hrvatskog povijesnog prostora“ – odnosno krajeva na kojima je povijesno nastajao/nalazi se hrvatski narod (nacija). Točnije, prvenstveno u njegovim jugozapadnim i zapadnim stranama: sjevernoj Dalmaciji, Istri, Hrvatskom primorju, te na otocima: Krku, Cresu, Lošinju, Rabu i zadarskom arhipelagu. Najstariji spomenici hrvatskog jezika zapisani glagoljicom na navedenim područjima (uglavnom uklesani u kamenu) potječu iz XII. i XIII. st., primjerice: Valunska ploča, Plominski natpis, Grdoselski i Supetarski ulomak te „dragulj hrvatske književnosti“ – Baščanska ploča, koja svoje ime nosi po Baškoj na otoku Krku (u blizini koje se nalazi mjesto Jurandvor, gdje je i pronađena). Tako je hrvatski jezik u glagoljskom pismu dobio svoje prvo literarno izražajno sredstvo!
Povijesni put kojim je glagoljica stigla u hrvatske krajeve je vrlo zanimljiv, ali i vrlo zamršen. Dok nastariji sačuvani zapisi hrvatske inačice staroslavenskog jezika zapisani glagoljicom nisu stariji od XI. stoljeća, samo pismo je nastalo prije 863. godine, vjerojatno u Carigradu – središtu tadašnjeg Bizantskog Carstva. Naime, kako u svojoj iscrpnoj monografiji „Povijest zapadnog pisma s uvodom u kaligrafiju“ potanko opisuje akademski slikar-grafičar i likovni pedagog Damir Brčić, bizantski car Mihajlo III. (840.-867.) tada je povjerio Svetoj Braći povjerljivu misiju propovijedanja kršćanske vjere na području Moravske (tj. jugoistočnom dijelu današnje Češke) i to na poziv tamošnjeg vladara, velikomoravskog kneza Rastislava (846. – 870.), inače suvremenika kneza Trpimira. Upravo u svrhu te misije nastala je glagoljica!
Moglo bi se reći kako je politička situacija u kojoj su se tada našli Slavenski apostoli, Konstantin (Ćiril) i Metod, bila vrlo složena. Rastislav se nastojao oduprijeti vjersko-političkom utjecaju susjednih vladara moćnog Svetog Rimskog Carstva – odnosno Ludviga I. (II.) Njemačkog te njegovih (njemačkih) svećenika, koji su nahrupili na područje slavenske Moravske. Dok su Ludvig i njegov sin Karlman bezuspješno napadali moravske utvrde (855. i 858. godine), velikomoravski knez se 862. obratio bizantskom caru Mihajlu III. s molbom da mu pošalje biskupe i svećenike koji znaju slavenski jezik, sve s ciljem poučavanja tamošnjeg naroda kršćanstvu na vlastitom narodnom, a ne latinskom ili njemačkom jeziku. Rastislav je tako nastojao oblikovati autohtonu moravsku crkvu s domaćim klerom i vlastitim liturgijskim jezikom, koja bi postala „brana svakovrsnom izvanjskom utjecaju“, kako ističe D. Brčić.
Bizantski car se pozivu rado odazvao, imajući pred očima širenje bizantskog kulturnog i državnog utjecaja, dok je u Svetoj braći već imao sposobne i prokušane vjerovjesnike. Naime, prema Mihajlovoj naredbi Konstantin (Ćiril) je prethodno čak dvije godine boravio kao misionar na području današnje Ukrajine, među turkijskim nomadskim plemenom Hazara. S druge strane, za moravsku misiju bili su dodatno „opremljeni“ dobrim poznavanjem (staro)slavenskog jezika. Iako su braća rođena u grčkom Solunu i bili odgajani u obitelji visokog bizantskog vojnog časnika, odrastala su u posvemašnjem okruženju makedonskih Slavena. Stoga nije čudno što su obojica, uz materinski grčki jezik, dobro poznavala i slavenski jezik svojih neposrednih susjeda. Činjenica da je taj jezik u to vrijeme odgovarao onom moravskih Slavena svjedoči kako su u to doba razlike i među prilično udaljenim slavenskim jezicima bile neznatne.
Došavši u Moravsku, Konstantin je za tamošnje Slavene na (Svetoj braći dobro poznati) makedonsko-staroslavenski preveo i tek nastalom (slavenskom jeziku osobito prilagođenom!) glagoljicom zapisao najnužnije knjige tj. „Aprakos“ (izborno) evanđelje za misna čitanja, zatim sastavio jedan zakonski tekst („Zakon sudnyj ljudem“) kao i obvezne obredne knjige za zajedničku molitvu. Osim toga, Solunska braća su u te srednjoeuropske krajeve dovele i svoje učenike: Klimenta, Konstantina i Nauma, što im je također pomoglo u ostvarivanju njihove zamisli. Unatoč tome što im je njemačko svećenstvo pružalo otpor, a Rastislav morao prihvatiti vazalni položaj prema caru Ludvigu, u okviru moravske misije kroz tri godine (863. – 866.) uspjeli su pripremiti svoje učenike za primanje crkvenih redova, što je značilo mogući ustroj domaće, autohtone slavenske crkvene pokrajine s vlastitom crkvenom hijerarhijom. Kako bi za to stekli potvrdu, braća su krenula u Veneciju, a potom i Rim, gdje ih je primio papa Hadrijan II.
Novi papa ih je svečano primio jer je u njima prepoznao suradnike u borbi protiv sve samovoljnijih njemačkih nadbiskupa i samoga cara, te im je čak odobrio održavanje crkvene liturgije na (staro)slavenskom jeziku. Tako je nasljednik sv. Petra, Hadrijan II. odobrio bogoslužje na slavenskom te blagoslovio knjige pisane glagoljicom, što je bila velika pobjeda Metoda i Konstantina, koji će od tada nositi redovničko ime Ćiril, a neposredno nakon tog svog trijumfa i preminuti u Rimu. Metoda je put vodio opet prema sjeveru: na molbu panonskog kneza Kocelja papa ga je posvetio za panonskoga nadbiskupa i to na stolici navodnog panonskog mučenika sv. Andronika. Tako je 870. godine bila oživljena ranokršćanska srijemska (sirmijska) nadbiskupija, a područje zapadnog Ilirika izravno podređeno jurisdikciji Rima, odnosno izdvojeno iz nadležnosti njemačkog salzburškoga nadbiskupa.
Nadbiskupu Metodu je za područje pastirskog djelovanja sada bila određena današnja Madžarska, te Slavonija i Srijem u hrvatskim krajevima, ali kada je pristigao u Moravsku (gdje je u međuvremenu Rastislava zbacio njegov sinovac, nitranjski knez Svatopluk I.) Metodu je bilo onemogućeno obavljanje službe, a njemački biskupi su ga dali uhititi i odvesti u Regensburg. Tu mu je bilo suđeno, pa je on (ostavši bez političko-državne zaštite) bio protjeran iz Moravske i zatvoren u samostanu u Ellwangenu. Nakon tri godine, novi papa Ivan VIII. je Metoda oslobodio uzništva, a on se naposljetku vratio u Moravsku. Prevrtljiva politička savezništva primorala su ga da pred samim papom u Rimu 879. godine (upravo u vrijeme kada je Branimir stupio na hrvatsko kneževsko prijestolje!) ispovjedi svoje pravovjerje i obrani slavensku liturgiju.
Potom je Ivan VIII. novom moravskom knezu Svatopluku u lipnju 880. poslao poslanicu „Industriae tuae“ kojom je potvrdio Metodovu pravovjernost te odobrio njegovo naučavanje, što je 882. učinio i carigradski patrijarh Focije kao znak pomirbe sa Svetom Stolicom. Nakon toga Metod je poduzeo putovanje u Carigrad i to na poziv cara Bazilija, koji ga je također podupirao u njegovim nastojanjima. Ovo putovanje je bilo značajno za širenje glagoljice u hrvatskim krajevima. Naime, Metod je u Carigradu ostavio nekolicinu svojih učenika s knjigama pisanim na (staro)slavenskom jeziku odnosno glagoljicom, a bizantski car ih je potom poslao naviještati među slavenskim stanovništvom na području Bizanta i susjednih zemalja, što je uključivalo i hrvatske krajeve.
S druge strane, nakon Metodove smrti u Moravskoj 885. godine, opet je došlo do snažnog pritiska njemačkog svećenstva na tamošnju praksu bogoslužja na slavenskom jeziku, pa su Metodovi učenici početkom 886. godine bili zlostavljani te protjerani, a neki i zarobljeni. Najveći broj tih prvih moravskih „glagoljaša“ je izbjegao na područje Bugarske, dok su drugi kao roblje bili prodavani u Veneciji. Otkupljeni su zahvaljujući bizantskim službenicima te tako pristigli i u obližnje hrvatske krajeve koji su se nalazili pod bizantskim utjecajem: Istru, kvarnerske otoke, Dalmaciju…, gdje su nastavili širiti slavensku službu Božju i naravno glagoljicu.
Nakon što se, negdje između perioda vladavine kneza Trpimira i kneza Muncimira, odigrala ova povijesna epizoda, pokazalo se kako su učenici Solunske braće u hrvatskim krajevima našli plodno tlo za budući razvoj i očuvanje glagoljice. Kako navodi D. Brčić „s obzirom na tisućugodišnje postojanje te mnoge varijacije vezane za vrijeme i geografsko područje, glagoljica se mijenjala, najčešće zbog materijala na kojemu je pisana (kamen, pergament, drvo, papir) i svrhe u koju se koristila (svečarska, svakodnevna, zabilježnička). Danas općenito razlikujemo dvije vrste glagoljice, oblu i uglatu. Iz glagoljice se razvila uglata, koju, s obzirom na to da je u cijelosti nastala na našem tlu, rado nazivamo i hrvatskom glagoljicom.“
Taj posebni tip glagoljice tj. uglata glagoljica nastala je upravo u hrvatskim krajevima negdje na prijelazu iz XI. u XII. stoljeće, a uglavnom se koristila kao kaligrafsko (tj. brzopisno) pismo. U kasnijim periodima, točnije u doba tiskanih knjiga – od prve polovice XVI. st. – uglata glagoljica se upotrebljavala i kao ustavno pismo. Tako su na uglatoj glagoljici nastajale crkvene (brevijari, psaltiri, evanđelistari, molitvenici), ali i svjetovne knjige. Bitno je istaknuti kako se glagoljica od svog nastanka sredinom IX. stoljeća širila na brojna područja i među različite slavenske narode od Moravske do Bugarske i Hrvatske. Međutim, u svim tim europskim krajevima upotreba glagoljice je zamrla već do XII. stoljeća, dok se među Hrvatima očuvala i puno dulje, tj. sve do suvremenog doba. Pritom je dovoljno reći kako je prva knjiga koja je tiskana u Europi na jeziku koji nije bio latinski, bio upravo „Misal po zakonu rimskoga dvora“ (22. veljače 1483.) – tiskan upravo hrvatskim jezikom na glagoljici!
Zbog te svoje značajke osobite vezanosti za hrvatske krajeve uglata glagoljica je zauzela istaknuto mjesto već početkom novoga vijeka. Tako primjerice južnotalijanski enciklopedist Giovanni Battista Palatino (1515. – 1575.) u drugom izdanju svoje knjige „Libro nel qual s’insegna…“ tiskanom u Rimu 1545. godine predstavlja pismo glagoljicu (koju naziva „buchiuzza“ – tj. bukvica) te je opisuje kao posve različitu od svih poznatih pisama. Nakon Palatina, proučavanjem glagoljice bavili su se Luca Orfei (1589. g.) i Angelo Rocca (1591. g.) te mnogi drugi paleografi, a zanimljivo je kako Englez Richard Daniel u svojoj knjizi najpoznatijih svjetskih pisama, objavljenoj u Londonu 1664. godine, specifični hrvatski tip glagoljice tj. uglatu glagoljicu naziva upravo „hrvatskim alfabetom“ (Alphabetum Croaticum). Slova uglate glagoljice je već 1584. godine „hrvatskim (ili glagoljičnim) slovima“ nazvao slovenski gramatičar Adam Bohorič, dok su ih braća Johann Theodor i Johann Israel de Bry (iz Strasbourga) krajem 16. st. (tj. 1596. godine) prvi imenovali „Alphabetum Croaticum“.
Naposljetku, današnje ime glagoljici su također dali Hrvati. Tako je izričiti izraz „glagoljica“ prvi put zabilježen u pismu franjevca Franje Glavinića (1585. – 1652.) – podrijetlom iz Bosne, koje je bilo poslano rimskoj Propagandi (Svetoj kongregaciji za širenje vjere) 11. siječnja 1626. godine. Taj naziv svoj korijen ima u staroslavenskoj riječi „glagolati“ što znači govoriti. Međutim, kroz prošlost su zabilježeni i stariji nazivi. Primjerice, novgorodski svećenik Upir Lihi je u svojim Proročkim knjigama s tumačenjem (nastalim oko 1047. g.) u komentarima nekih tekstova napisanih na glagoljici naznačio kako su pisani pismom koje se naziva „kurilovica“, odnosno „ćirilovica“ – tj. po „izumitelju“ pisma sv. Ćirilu (Konstantinu). Da je upravo Konstantin Filozof osmislio glagoljicu smatrao je i hrvatski jezikoslovac isusovac Bartol Kašić (1575. – 1650.), unatoč tada uvriježenom mnijenju u domaćim krugovima kako je autor tog „hrvatskog alfabeta“ čuveni crkveni naučitelj (također vjerojatno iz hrvatskih krajeva) sv. Jeronim (347. – 420.), pa se prema tome glagoljica stoljećima nazivala i „jerolimica“!
„Ja,u ime oca i Sina i Svetoga Duha. Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski u dane svoje svetoj Luciji…“; tako (u prijevodu na suvremeni hrvatski jezik) počinje tekst „dragulja hrvatske književnosti“ s kraja XI. stoljeća, glasovite Baščanske ploče
„Regnum Croatorum“ – zajednica za populariziranje hrvatske ranosrednjovjekovne oživljene povijesti