S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

PRIČE IZ SVAKODNEVNICE

Ante Tešija

 |  lip. 7, 2024

U ČAST VELIKOM ČOVIKU

Jučer je bija tužan datum. Trideset i druga godišnjica smrti hrvatskih branitelja Zdravka Uvodića i Dubravka Grubišića, koji su tog trećeg lipnja 1992 godine svoje živote podarili slobodi svoje domovine na planini Svilaji. Zdrave kao zapovjednik, a Dubravko kao suborac, samostalnog voda „Slobodne Dalmacije“ pri 114 brigadi HV-a.
I ove godine su se njihovi suborci, prijatelji i rodbina popeli na mjesto pogibelji na vrletima neprohodne Svilaje kako bi im još jednom izrazili zahvalnost, naklonili se i evocirali uspomene te položili vjence.
Zdravka i Dubravka je teško zaboraviti. Sam čin odlaska u obranu domovine čini ih besmrtnima a spomen na njih ne smije prekriti zaborav.
Zdrave je bija poseban čovik. Čovik sa velikim srcem, znanjem i moralom. Takovog čovika se ritko moglo susresti a ja sam ima tu čast da smo bili veliki prijatelji. Radili smo skupa i svaki dan sudarali po hodnicima naše „Slobodne“. Bija je ona neizbježna karika bez koje život firme biva nezamisliv.
Dobrota kojom je zračija i danas se ćuti među nama, njegovim prijateljima. Ko jučer se sićan kako me je spasija služenja rezerve u JNA po prostorima Knina te me pribacija u CZ poduzeća. Jednog dana smo nas desetorica, na njegov poziv, osvanuli u njegovu uredu gdje nam je udjelija maskirne uniforme sa svom opremom te nas rasporedija na čuvanje objekata od nadolazeće opasnosti.
Nedugo potom je zakuca na vrata mog ureda uz ozbiljan poziv da se spremim jer je oformljena naša jedinica te da smo raspoređeni na Svilaju. Pokazavši mu livu ruku koja je bila u gipsu, nije skrivao svoje razočarenje jer je znajući da san ispod Svilaje rođen, u mene polaga određenu organizacijsku sigurnost.
Rastali smo se uz obećanje da ću stići čim se šporki gips makne sa moje ruke.
Nismo dočekali taj susret. Zdrave i Dubravko su svoje domoljublje platili životom, jedinica prebačena u šestu domobransku.
A bija je čovik. Velik i poseban. Neumoran i oslonac svima nama koji smo bili gladni iskustva.
Zato rado vozim starom kliškom cestom na putu za moje Ogorje pod Svilajom jer osjećam njegovo prisustvo, prokljuvaju uspomene a njegov vični dom mi je na dohvat ruku. Svratim, po običaju sam i položim cvjeće. Naš Zdrave je to zaslužija.
Nek im je vična slava i hvala za sve što su za nas uradili.

PRIČAN TI PRIČU

„Možemo mi sa tebon raspravljat o balunu i ništa više. Ti dereš po svoju!“-bile su riči dva pajdaša starije dobi koji vole ćakulat o svemu i svačemu na svoj osebujan način.
„Pa dijalozi su za ljude. Različiti stavovi bogate i daju šansu nametanju.“-odgovorin znajući što me čeka.
„Ma dobar si novinar, imaš stav i rado te čitamo ma u svemu se ne slažemo.“-ponovo mi kontru udriše.
„Amo onda ovako. Znam ja za vaše stavove, cjenim ih no volija bi da mi jednu stvar zaključimo“
„Mi držimo da je u Hrvatskoj danas izuzetno dobro, da se radi dobro a to se osjeća na svakom koraku. Nema više onog starog sranja koja smo proživljavali. Vala Bogu da je tako.“
„Dugo se mi već družimo. O balunu smo istomišljenici no ove vaše tvrdnje o prošlosti su mi malkice neuvjerljive, napuvane i bez poštene analize. Bubate ko po limenoj bačvi. Da se čuje. Pa bi vas dvojicu ja nešto konkretno upita. Dugo to već kanin a sad ste mi došli ko naručeni. Istražujen, palo mi na pamet da se uvatin te analize. Jer…“
„Pitaj!?“
„Vas dva ste bili direktori u ono gnjilo vrime. Znan i di. Vala Bogu, sve ste mi to sto puta napomenuli hvaleć se svojim velebnim uspjesima. Ja virujen da jeste bili dobri rukovodioci, jer da niste ol bi vas držali. Po svemu sudeći, iako nikad niste decidirano iznijeli, niste bili članovi partije pa…“
„Bože sačuvaj!“
„E to Bože sačuvaj bi volija da mi objasnite. Ako se dade zaključit po vašim opetovanim tvrdnjama tada nitko tko nije bija čvrsto zavaren za partiju i druga Tita nije moga sest u tu katrigu. Jeste li bili članovi, da prvo to utvrdimo, a ako niste kako je bilo moguće slušat partijske lole dok vi obavljate vašu profesionalnu dužnost? Pucajte, slušan, jer ovo gre u kolumnu na Portal!“- ostavih ih ipak malo zbunjene no nije se moglo dalje, kava je taman stigla.
„Nismo bili članovi ma jesmo cili vik bili rukovodioci jer smo znali svoj posal. Školovani a rezultati su bili više neg jasni. I da su tili nisu nas mogli maknit kad je malo tko bije našeg ranga sposobnosti. Znaš li ti kume moj da san ja…….“
Otvorili su se. Sa gušton san sluša o njihovim velebnim uspjesima. Zašto san in virova? Jer su ljudi koji lako dokazuju svoje tvrdnje. U tom „gnjilom“ sistemu su se oženili, sjajno skućili, po troje dice donili na svit, školovali i nije čudno što znam sve o toj dici, sad zrilin ljudima, jer su me trali sa tim na sjediljkama. Zanili su se, nisu skužili moju navlakušu, i kad san reka da san dovoljno čuja nije bilo druge već da i oni poslušaju moju zadnju.
„Eto, sad ste negirali sami sebe. Nije mi jasno, nakon vaših opetovanih kritika, da ste tako slobodno i ljudski jedrili kroz ta olovna vrimena. Sve van virujen ma ne virujen da niste svjesni vrimenskog toka. Ne prihvaćate smislenu šetnju kroz vrime. Prošlost je opiturana mogućim i konačnim a budućnost mogućim i tek započetim. Ajte mi sad objasnite kako to, valjda znadete, da u današnje vrime, bez obzira tko je na vlasti, samo članovi, bliski i rodbinski bivaju birani na mista na kojima ste vi bili. Nemojte mi reć da niste svjesni manjkavosti i nakaradnosti mnogo čega. Da puno toga nije valjalo u vrime našeg stasanja, jeste, no zašto baš ama sve negirate i bacate u smeće?“
Tu je presta dijalog. Zbunjenost se očitovala. Virovatno mi nisu imali što reći no da su bili zadovoljni, nisu.

SKLADIŠTE NA OBALI RIKE JADRO

Za mene, i većinu solinjana, nema dvojbe što je u našem Solinu najvridneje i što triba pod svaku cjenu zaštitit.
Rika Jadro, Salona, Gospin Otok i Mala Venecija.
Lipo je bilo pročitat apel gradske vlasti vlasnicima privatnih parcela da očiste svoju i da tako pokažu koliko im je stalo do grada.
Čini mi se da apel nije urodija plodom a siguran sam da nitko nije ni opomenut a kamoli kažnjen. Viran dokaz je u Hektorovićevoj ulici.
Na upit jednog poznatog solinjanina sa gornjeg dila Rike, dali znan što će biti na očišćenoj parceli uz most priko rike koji vodi za Majdan, nisan zna odgovorit no on jeste.
-To je predviđeno ko skladište građevinske opreme, materijala i Bog zna čega još.
Nije mi preostalo ništa drugo već da svoju koračajuće zdravstvenu turu usmjerin u tom pravcu i iz prve se uvirin u to. I zaista, uređena površina zavidnih gabarita nakrcana onim što je on tvrdija. Tik uz žubor bistog blaga.
E sad, iman li ja pravo grintat? Reka mi jednom jedan da grintanjem koristin gradu a drugi, koji se krac ja vlaj u to petljan. Očito su i jedan i drugi u pravu. No ja san nepopravljivi optimist da se uvik može bolje i da nije osuđujuće ako se kritički odnosiš spram zajedničkog interesa.
Ne znan dali je parcela privatna ili državna, ne znam triba li dozvola i dali je izdana, no znan da to tu nije tribalo skrasit.
Rika i njeno korito su bogatstvo svjetskih razmjera te svaka vlast koja drži do sebe i svojih građana nebi olako prepustila tu fetu u kanđe suprotnog.
Nije li to povratak u uništavanje prostora kakvim je bija izložen solinsko-splitsko-kaštelanski zaljev u neka davna vrimena?

POMOZIMO BARTULU

Ja san veliki pobornik nemišanja u tuđe živote! I to naročito u one koji nisu dil javnosti. No kad si u javnosti i kad tvoje riči dobivaju javnu konzumaciju e onda svatko od nas ima pravo kontre.
Iz amerike se vratija naš hrvat, koji se tamo odgojija, tamo gušta demokraciju i kapitalizam, školova se i mislija na svoj rodni kraj.
Ne znam dali su njegovi, i on, emigrirali pod terorom nedemokracije ili je to bilo u trendu svjetske migracije i puta za boljim životom.
Vratija se natrag i posatao dio političkog korpusa te se izborija da bude odabran. Moran priznat da se ritko zanimam za prošlost takovih, ne zanima me ni njihov hod u novom no kad zaškaklje svojim opetovanim „trubnjenjem“ petljajući se u naše živote onda dobijam potribu da odgovorim.
Dotični je u konzumaciji vlasti te kao potreban akter imade šansu i da uvjetuje, da traži. On iz prve traži da se otvori muzej jednog totalitarnog sustava uz tvrdnju kako smo svi mi bili pod tom batinom terora.
On nije! On je to izbjega i sumnjam da on znade kako sam ja živija. On to i nije moga znat. On je svoje „iskustvo“ steka u uskom krugu sličnih pripovidača, kojima se živo hebalo za naše živote. Jer da jeste, došli bi davno i borili se sa nama za bolju budućnost.
On ne vidi razliku, njemu je Staljinov, Maov, Čaušeskov, Xođin i Titov komunizam jedno te isto. Ma zna on za razliku no ne paše mu da to prizna. Zato on govori za sve nas. Molig ga se za mene ne zalaže!?
Mnogi su došli na gotovo, i što čine? Kao on koji se u zadnje vrime naša pod udarom moderne hrvatske demokracije. Povjerenstva ga provjeravaju, mediji razotkrivaju a narod se zabavlja spoznajom da je on jedan iz niza koji nam i nisu baš neophodni. Ne snalazi se i kuka kako je pod terorom medija i javnosti a on bidan, nevin i naivan, još živi pod majčinim skutima.
Bartule, lipo ti je ime.

PUT U BOLJU BUDUĆNOST

U subotu su još jedni izbori. Ubite me a jeman pojma tko su kandidati za bolju, bogatiju, budućnost u EU. Niti me zanima niti ću, jasno ističen, izići na ove izbore. Ne što san ja neki manijak, neki koji krši ustaljenu praksu, već san svjestan da je ovo borba pojedinaca za bolje vlastito sutra.
EU nas je progutala iz svojih interesa, naređuje a mi slušamo. Logično jest da vrati sredstva koja uplaćujemo u zajedničku kasu no te transakcije će uskoro presušiti.
Bižanjem iz jedne loše zajednice uletišmo u drugu, što kazuje kako nismo kadri biti svoji na svom.
Stoljetna „urlikanja“ o potrebi neovisnosti su se nanovo razbila pod čizmom sluganstva te zaista ne vidim što 12 razjedinjenih hrvata mogu minjat u EU parlamentu.
Još jedna će povjesna feta pokazat srljanje u maglu a novu šansu za svoj na svomu teško da će bliže nadolazeće generacije dočekat.
Zato će pojedini privatni računi biti „opterećeni“ zavidnim iznosom eura zbog osvojene katrige u Briselu.

GROZOTA JE MALA TVRDNJA

Nije ni počelo a mene vata nervoza zbog sidanja za volan u ovo lito.
Vezan sam poslom za volan i neće biti druge već se nervirati u dugim kolonama našeg nemara i gluposti.
Jedan njemački gost je ovih dana iznija takovu kritiku da sam se ja, ne kriv, zasramija. Upita je javno, zašto kod nas svi radovi oko poboljšanja prometa počimaju puno poza Uskrsa i izvode se kad je najmanje poželjno i potribno.
Govoriti o Širini, o Debeljaku, o rimskim grobnicama i otkrivenim bovanima antike, o Sirobuji, Podstrani, Trogiru i omišu je već dosadno, no dosadu bumo okusili kad se ukrcamo u kolonu bez šanse da se izmigoljimo. Bija san poslon u Trogir. Strava i užas su primjereni za ono što se dešava na raskopanom centru.
Bogu hvala na odvojku za Mravince no kad otkrijem kolonu od rotora do samog Dugopolja, ujutro ozgara popodne odozdo, onda ni Bog ne pomaže da čovik ne zabeštima
Pošto se cili život snalazin tako san otkrija mizeran put spasa priko Brda, Neslanovca, Bauhausa do kuće. Da nebi. Otkrili ga i drugi. Nastaje poseban užas kad skužiš zajeb.
Nek nam je Bog na pomoći ovo, po prognozama, vrilo lito.