|  |  | 

S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

MAČKA NA VRILOM ASFALTU

 

NEOVISNOST

Što je to neovisnost? Postoji li neovisan čovik? U svom životu i radu? U svom prostoru di živi?

To je rič toliko korištena a obično kao neki dokaz koji namiče čoviku posebno stanje, zbog kojeg bi ga se tribalo cjenit i poštivat.

To je rič koja bi tribala biti jamac posebnosti.

No može li čovik vazda bit neovisan?

Zavisi o kakvom segment neovisnosti govorimo.

Čovik, kao dio zajednice, nikako ne može sam. Isprepleteni su njegovi puti interesa te je ovisnost naprosto zacrtana. No ima onih djelova životnog srljanja di može biti neovisan. Ili, mora biti!

Novinarstvo! Ta čarobna funkcija i mogućnost korisnosti za život u zajednici, se nameće ali smo svjedoci prostituiranja u, i oko, tog plemenitog zanata.

Neovisnost u novinarstvu stvara mnoge neželjene zgode upravo novinaru jer polje njegova djelovanja je toliko rasprostranjeno da htio ili ne on nailazi na busije i namjerna podmetanja kako bi se ta neovisnost, najprije zgadila samom njemu a potom i konzumentima njegova truda.

Zašto, neplanirano, pišem ovu temu?

Izazva me jedan video uradak postavljene kamere tamo di triba I biti. Zapravo njegov komentar pod P.S. -om.

Kamera bilježi događaj, daje ga na prosudbu, a onda kreće stampedo iskorištenosti u svrhu dokazivanja.
Jedna obična zgažena maca na vrilom asfaltu i njeno micanje van dometa gaženja bivaju dovoljan razlog da se portal, i mi koji u njemu djelujemo, proglasi ništavnim i suvišnim na medijskom prostoru.

U predočenom činu ja osobno ne vidim ono što autor poruke vidi. Ja vidim samo čovika koji odlaže lešinu prid domet kamere a valjda je i on sam svjestan da ga ona snima. Snimljeno i jest poruka onima koji bulje u ekren da se nešto dešava i da to riješe.

Ako je namjera nešto drugačija to je u domeni gatanja a nikako pucanja u prazno.

Video čin je očito iskorišten u političku splačku da se nekome naudi, da se dobiju politički poeni, ili Bog ti ga zna zašto!?

Ali, zašto se nas unaprijed upetljava u taj obračun, kao nekoga tko će eto sve to iznakazit i iskoristit za svoje “prljavo” djelovanje. Nas se unaprid svrstalo u navijače! Volija bi objašnjenje iako ga neću dobiti jer sam u nizu primjera “upozoren” na potribu neovisnosti.

A ja bi uradija isto. Zapravo sam u dva navrata sa asfalta sklonija pregažene mačke i odložija van dohvata auto guma. Jesan li tim činom nešto ogavno uradija? Bi li i mene skrivena kamera privela na sud javnosti.

Grad je bremenit zahtjevima, izabrani imaju taj vid djelovanja, a nikako se itat u mizerne zgode navlačeći narod da svidoči tim neozbiljnim temama.

OLIMPIJSKI JADI

Neukost je teško breme današnjice. U vrime kad je demokracija zapasala veliki dil kugle zemaljske i kad se ona opako šali sa ozbiljnošću, tada površnost i šporki biznis bivaju dominantni i pogubni.

Sokrat je svojom definicijom demokracije sam sebi skratija glavu ma ona se nikako ne može negirati i zaobići. Masa svojom većinom odlučuje ma toj masi je obično nametnuta namjera uskog kruga koji dobro poznaje stanje mase i njenih potriba.

Olimpijske igre su otvorene, sportaši cilog svita grabe medalje a nametnuta tema nikako ne silazi sa visoke skale interesa.

Da li je program otvaranje bio dobar, ljep, grez ili provokativan u očima je svakog pojedinca. Prašina se zakovitlala onog trena kad su “ugroženi” skontali da im se je potriba braniti. Optuživati i dokazivati namjeru autora.

Meni osobno je vrime otvaranja bilo zanimljivo iz aspekta novitade jer se pristupilo drugačijem načinu od ustaljenog stadionskog mimohoda a to se od francuza i moglo očekivati. I desilo se te se cili process otvaranja može svesti pod moderan hod poruka.

Da nije “sumnjivog” rasporeda okolo stola i asocijacije na “posljednju večeru” virovatno bi polemike bile tanke no “iskorištena” je šansa za obračunom i plasirala se ugroženost uz objašnjenja koja, a da toga nisu ni sami svjesni, šteti neukim autorima u haljama svetosti.

Ne virujen da “ugroženi” ne znaju kako je motiv zasnovan na jednoj drugoj slici, velikog umjetničkog djela “Le Festin des Dieux” u prijevodu “Gozba bogova”, djelo Jana van Bylerta, nizozemskog slikara iz 16 stoljeća.

Prikazuje starogrčke bogove okupljene oko stola a pred njim rasplesane Satira I Dionizia.

Klikom na Guglu se lako može uvjerit no bojim se da ovdi nije rič o dokazivanju već o manipulaciji.

A ja bi bija sritniji da se digla graja oko prokleti ratova koji se ne zaustavljaju bar dok traju OI-re.

PISMENOST

Nepismenost je zlo za svako društvo.

Sa nepismenim čovikom se lako barata a pošto mu je demokracija natovarila silna prava na pleća eto ti njega da kroji, ravnopravno, društveno stanje.

Ugroženost kršćanstva je vična tema koja kod njih pada na plodno tle te nije teško dovest ih u stanje potpune opčinjenosti tim problemom.

A da sa pismenošću kuburimo pokazalo je ovogodišnje stanje oko završnih radova nadolazeće mladosti. Po prikazanom, zakazali smo. Mizerni rezultati se navode.

Zašto je tomu tako? Iz jednog običnog razloga. Ako se ne isplati učit čemu se trat sa “nepotribnim”.

Znan, znan, da se sa mnom ne slažete ma ja san svjestan da većina mladih crpi praksu koja im se svakodnevno podmeće prid nos.

Ima dosta naše mladosti koja u sjeni postiže silne rezultate no oni nisu u radaru javnosti pa su sami sa sobom sklopili dogovor kako dalje.

Obrazovana čovika svaki normalan poslodavac želi privuć sebi pa tako oni ne haju za mizernu nezainteresiranost našeg društva za njih, kad su im granice otvorene i kad slobodno mogu svoj talent unovčit na drugim adresama.

Kod nas se uhljebništvo toliko razgranalo da sumnjam u skoro pročišćavanje, dapače, jer uhljeb se rani uhljebom.

Upravo stiže podatak da se smanjio razmak odlazaka i dolazaka. Naime, što se iselilo iselilo se no zato pristižu mnogi iz daleka da upotpune prazninu. Ako je to ono što nas zadovoljava onda nema problema.

Sa 10 DICE NA ULICU

Bilo mi lipo otvorit stranicu dnevni novina i odmah uvatit čarobnu sliku nuđenja.
Njih dvoje i desetero dice.

Ajde, hvala Bogu, ima još nade u poboljšanje demografske slike društva. Študijan njih dvoje, ozbiljan i lip par, študijan dičicu i nema šta već skontat da gledaš sritnu obitelj.

Ali, jebi ga, triba pročitat i tekst. E sad nastaje razočarenje. Traže bilo kakovi smještaj jer su ostali na ulici. Mooollliiim!

Zar je to moguće? Di? U Istri.

Zgadilo mi se. Odložija san novine i zabeštima.

Ostaje mi samo da pozovom: Hod za život, klečavce, ministra demografije, socijalnu službu i Crkvu. Odmah, isti tren rješite ovi slučaj!? Đaba vaše predike, “molbe” da se razmnožavamo, da se molimo Bogu i da dominiramo nad ženama ako niste u stanju ovaj, i ovakve, slučajeve ODMAH riješit.

Za prvu predlažem. Željkice ustupi im svoje kvadrate u zdanjima koja gradiš, ministarstvo i socijala kernite tražit trajno rješenje a vi što žuljate kolina ajte prid oltare i glasno zavapite da je čovik centar kosmosa.

Molite za svoje dostojanstvo a što sa dostojanstvom ove naše obitelji.
Ako to ne uradite đaba vam sva vaša urlikanja.

ODVOJAK

Ovo više nije ni zajebancija.

Ovo je sprdnja.

Oni odvojak koji dosadno spominjem ni nakon misec dana ne kani otvorit svoj trak da bi se mnogi rišili torture.

Otvoreno pozivan našeg gradonačelnika da se obrati svojim građanima i objasni što se to dešava da triba misec dana dobit potriban papir uporabe.

Evo vam virno prenesen monolog inžinjera graditeljstva u penziji.

-Slušaj ti novinar. Napiši ovako. Dva dana nakon završetka radova je dovoljno da se izda dozvola. Svi papiri, prateći, postoje. Valja samo da se nađu, skupe i napišu.

Znan, znan, pitat ćeš zašto to ne naprave.

Interes! Oni interes koji građani ne znaju a ja znan. Netko nekomu nekako mora udovoljit. Sad se ti pitaj što!? Pametan si pa sam skontaj.

Vruće je, sparno, aspvalt cvrlja i kuš dizat narod na neposluh.

A tribalo bi.

Kako, ajde Bogati kuda ne znate!?

NAMISTO LJUDI PARKIRAJ LIMENE KONJE

Svaka zajednica ima svoj program prioriteta, plan svog uređenja prostora dajući prednost funkcionalnosti na dobrobit svih svojih stanovnika.

Petljat se u tako skrojenu scenu je poželjno ako ima opravdanosti. Petljanje zbog petljanja bez osnove samo nudi nakaradnost a ja svaki svoj naum pokušavam upakirat u opravdanost.

U našem Solinu, centar, svaki prostor je dragocjen i sa puno pažnje i opravdanosti valja gradskim vlastima omogućiti da stanje drže pod kontrolom.

Cilj ovog osvrta je istočna strana Doma Zvonimir di su osvanula parking obilježja za aute korisnicima novootvorenog ugostiteljskog objekta. Ne ulazeći u bilo kakovu tvrdnju postavljam samo pitanje.

Zašto?

Zašto se taj prostor nije adekvatnije odredija jer je idealan za pozornicu, kao što je bio i do sada, a pokazao se poseban, naročito za vrime Solinskog kulturnog ljeta.

Zašto Grad nije pokuša otkupit taj dio i na radost mnogih nastavit, u još uređenijem stanju, privlačiti svoje građane i goste na manifestacije za koje je idealan.

Imam promociju svoje “VLAŠKE TRILOGIJE” u savršeno uređenom Domu, no radije bi da se to moglo održat vani.

Privatni interes je legitimno parvo svoj posao voditi na najbolje mogući način no mislim da se ovdje mogao postići izuzetno koristan zajednički interes.

Prirodni resursi su Bogom dani. Triba to oplemenit a nikako unakazit.

mm

ABOUT THE AUTHOR

ANTE TEŠIJA rođen je 1953. Spisatelj, kolumnist, esejist. Piše poeziju, priče, romane i aforizme. Služeći se satirom i humorom pokušava opisati svakodnevnu društveno-političku paradigmu društva.