ZAGORO MOJA
Ante Tešija
PORTRETI DUGOVJEČNIH VLADARA: ANDREJ PLENKOVIĆ
Katarina Baričić
U devetoj godini vladavine, Andrej Plenković čini se nedodorljiv. Možda još nije na razini autokracije poput susjeda Orbana ili Vučića, nije energičan poput Sanadera ili impulzivan poput Milanovića, ali je postojan, traje najduže od svih. Na HDZ-ovom obzoru se ne vidi nitko tko bi ga približno mogao zamijeniti.
Mora mu se priznati da je jedini koji je svojom voljom došao iz Bruxellesa spašavati HDZ: žrtvovao je tih 5 do 8 tisuća razlike u plaći za „opće dobro“ svoje stranke. To nije ni na kraj pameti SDP-ovcima Piculi, Biljani Borzan, iako im se stranka jedva drži iznad vode sa vođama s katastrofalnim rejtingom. Oni kalkuliraju da će radije pustiti stranku da potone i uživati u lukrativnoj plaći, dok to nije Plenkovićev slučaj.
Koja je agenda Andreja Plenkovića, i zašto je u dva mandata za oko tri tisuće eura plaće bio gromobran za afere svojim ministara miniona, Kušćevića, Žalac, Banožića i Tolušića? I ostalih, naravno.
Možda nije sve u novcu, možda mu je HDZ doista naredio da napusti lukrativno mjesto u EU Parlamentu, jer su u tom trenutku hitno trebali nekog da smijeni Karamarka.
Pravu „agendu“ Andreja Plenkovića nećemo saznati, ali on je do danas zadržao imidž političara koji se puno više uklapa u briselsko okružje, i vjerojatno će se vratiti u svoje izvorno okruženje. Kao u stihovima pjesme koju su obradili Dežulović/Lučić: Moj Briseljko, on piči ko bager uz Eye of the Tiger, moj foteljko…
Prvi doista autokratski moment Andreja Plenkovića bio je kad je hladnokrvno smijenio Mostove ministre. Međutim, po pitanju svojim ministara nije bio tako odsječan: u pravilu bi mjesecima branio neobranjivo prije nego što bi se odlučio na smjenu.
Kadrovski deficit od početka je bio najslabija karika Andreja Plenkovića. Ili, on je bio najjača karika svoje Vlade. To gotovori najviše o plitkom HDZ-ovom bazenu, od 200 000 članova – što je više članova nego stanovnika Splita – oni nemaju koga postaviti za ministre. A ovi koje postave, proizvode afere kao na traci.
Nitko ne zna ispuniti imovinsku karticu, pojavljuju im se Mercedesi u dvorištu, poljoprivredno zemljište na Braču preko noći postaje građevinsko, stvarna imovina nikad ne odgovara onoj prijavljenoj.
Nameće se dojam da Plenković namjerno bira takve ministre da bi se isticao iznad njih, ali u realnosti teško je imati stranački podobne i poslušne kadrove koji će biti kvalitetni stručnjaci. Ispada da je to doista endemska vrsta. Čak ni za Bruxelles nemaju pristojnih kadrova nego šalju bezličnog Resslera i aferičnu Šuicu koja će uskoro posjedovati cijeli Dubrovnik i okolicu.
Ipak, on je preživio sve svoje ministre. Nijedna afera njegovih poslušnika nije ga pokopala bar po zapovjednoj odgovornosti – ni milijarda nestala u Ini, ni geodetski fakultet Nine Obuljen, istekla vozačka dozvola Gabrijele Žalac, ni SMS poruke Josipe Rimac. Plenković je zasad politički survivor, ali možda se radi jednostavno o ziheraštvu, odnosno strahu od nekoga goreg.
Imamo dojam da je HDZ stranka u kojoj je Plenković početak i kraj, alfa i omega, ništa se ne može odlučiti bez njega, njega se pita za sve. Možda je to način da stranku drži pod kontrolom. Osim što se riješio unutarstranačke oporbe, Plenkoviću ide na ruku i izvanstranačka oporba koja sama radi protiv sebe, a za Plenkovića. To se primarno odnosi na SDP koji je sa svojom serijom loših lidera i unutarstranačkih sukoba omogućio Plenkoviću već treći mandat. Ako za predsjednika bude izabran milanovićevac Hajdaš Dončić, SDP će samo nastaviti kontinuitet propadanja i izgledno izboriti Plenkoviću i 4 mandat. Čini se da građani percipiraju samo Plenkovića i Milanovića kao političke teškaše, a sve ostale grbine, bernardiće i hajdaš dončiće uopće ne doživljavaju. Dovoljno je reći da je Plenković naslijedio Oreškovića, a stranka se Karamarka nije ni usudila kandidirati kao predsjednika vlade.
I tako nam preostaje da živimo s našim briselskim autokratom Plenkovićem, sve dok on ne odluči drugačije.
