S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

VIZIONARI SA MARSA

Ante Tešija

 |  ruj. 29, 2024

VIZIONARI SA MARSA

635%

Često me pitaju što mislim o novom porezu na nekretnine?

Ne mislim se puno oko toga a i ne dade mi se zaronit u tu građu kad znan da ništa neću razumit. Nadrobilo se tu toliko nepoznanica, upitnika, zamki, nejasnoća i nadasve zbunjenosti hrvatskih političara oko toga.

Objašnjenja su urnebesna, od toga da je to već postojeći porez koji samo minja ima, do tvrdnji da se njime postiže neka pravda i pravednost.

Sklon sam mišljenju, ako prođe saborsku proceduru, da će hrvatsko pravosuđe biti zatrpano tužbama a svi su izgledi da je predloženi zakon protuustavan. Ako čovik mora platit porez na svoj prazan stan postavlja se pitanje diranja u privatnu imovinu a ona je nedodirljiva i jedino se može naplatit postotak od neke zarade koju imovina donosi vlasniku.

Pod ovaj zakon ne spadaju kvadrati gdje vlasnik živi ili dugoročno iznajmljuje. Što je sa kućama za odmor u turističke svrhe gdje se plaća godišnji paušal? Pazite, godišnji što znači da je u dugoročnom najmu što je vidljivo i iz Riješenja o ugostiteljstvu. Dali je objekt popunjen ili ne tu vride zakoni tržišta i vrimenske pogodnosti. Dali je paušal velik ili mal to se može izanalizirati ali najava da se paušal diže i do 635% spada kao zezanje u zdrav mozak. Uz to, dupli porez po istoj osnovi nikako se nebi smija odnosit po ovom pitanju.

Čudni su ti aršini oko privatnog. U ona gvožđena vrimena, drugovi su oduzimali bogatima i dilili sirotinji. To nije bio porez na imovinu već socijalna pomoć, otimačina bogatom spasi sirotu. Normalno da se to sve refundiralo nakon dolaska demokracije na ove prostore te se svima vratilo oduzeto.

Svima osim mom ćaći za zemlju u Raduniću jer je Država „pošteno“ gradila škole na privatnom. Škola se sorila, đaka nestalo, a spetljana, ona, Država nije se čak ni uknjižila ma zato ova nakon 74 godine žarko želi. Razlog!? Ajte molim vas pogodite! Pogodovanje, iskaz svjedoka.

Zar i ovi pokušaj nije nešto slično. Sa razlikom da će se oduzimat sirotinji ako je slučajno bila vridna i izgradila stambeno poslovne kvadrate. Postavlja se logično pitanje, gdje će ta skupljena rpa love?

Proračun. A proračun se dili.

Ima jedno jedino obično pitanje koje traži logičan odgovor i postupanje.

Zašto se ne donese zakon o provođenju porijekla imovine? Jedino se na takav način može mavati zastavama zakonitosti i pravde, a nikako ovako nakaradnim haračenjima onih koje to nebi tribalo.

Jasno ko dan!

SOLINSKI KANDIDATI ZA POTEŠTATA

Već se na veliko raspravlja o nadolazećim lokalnim izborima. Građane Solina zanima tko će ih voditi sljedeće četiri godine jer je jako bitno tko će imat palicu upravljanja gradom koji se silno kvalitetno razvija i koji ima perspektivu.

Uzimam sebi za pravo da malo pročačkam stanje jer san već dugo tu, aktivno, pišući o svemo što je bitno za naš Solin.

Slobodan sam, i uvjeren, tvrditi da će novi Gradonačelnik biti član HDZ-a. Željeli to građani ili ne to je izvjesno jer oporbe i nema. Prošli lokalni izbori su pokazali kako većina solinjana želi promine te se tako i GV sastavilo od oporbe a gradonačelnik se dobija tjesno u pripetavanju.

Kako je radila oporba u GV-u svima je jasno. Sama sebe je progucala. Silni interesi u različitosti i nesnalažljivosti, te uz manjak političke mudrosti, ih razasuše da ih zapravo i više nema. Pojedinačno se ne čuju. Spavaju svoj dokoni san.

Teško je i zamisliti da će im građani dati ponovo povjerenje te je izvjesno kako će stalni „vladar“ Solina ostati tu gdje je danas. Raduje činjenica što Solin nije Grad slučajeva, nema nikakvih ekcesa i turbulencija, a pošto je jasno da će kandidati biti mladi ljudi ostaje nada i uvjerenje da se može, i mora, krenuti hrabro naprijed za dobrobit nas samih.

Protivnik sam prakse uhljebništva jer je to udar na mladog čovika pa se svi uzdamo da će toga biti sve manje a uz to trend jest da se sve više šanse daju onima koji opravdavaju povjerenje.

Solin ima veliku prednost nad mnogim lokalnim jedinicama jer se tu naprosto nakrcalo toliko znamenitosti, prirodnog, povjesnog i kulturnog, što traži stručan angažman uz silno ulaganje sredstava.

Na žalost ukrcalo se tu silno puno ekološkog smeća čije uklanjanje i sanaciju teško da može pratit buđet grada. Tu treba imati jaku ekipu na vlasti koja je kadra proniknuti u potribe i znanstveno i znalački nametnuti Državi potrebu za pomaganjem.

RUČICA OD 60 000 EURA SADRŽAJA

Solin je, po meni, dil Splita jer ja iz mog dvora prije stignen do Starog placa od nekoga tko se zaputi iz Stobreča ili Žrnovnice, a čak i od Žnjana.

Pa kad je već tako onda ima i interesa za izbore u Splitu. Već se naziru pusti kandidati i bojin se da će upast u šuplji prostor već poznatog pripetavanja.

Što to tira ljude da sebi umisle nedodirljivost, kvalitetu i mesijanstvo?

Zašto ih mediji prate na svakom koraku i daju im šansu da bubaju bedastoće i siplju populizam za zgražanje. Računaju na hrvatskog čovika zaborav, i na senzacionalizam te mudro prosipaju što njihovo uvo želi čuti.

Naprosto uspjevaju ma kad dođe dan zaokruživanja obično izvise.

Ne volin laž i preseravanje. Još ako san nekad bija i meta takovih. Puka bi a da ne odgovorin, bez mržnje, bez naudit u bitnom.

Evo, čovik ne odustaje. Slavi se godišnjica privatnog patrljka od stranke, rođendan, te uz bogat mesni menu red je i za poruke. A one su baš skrojene za izazov. Laž do laži.

No jedna izjava je istinita.

„Da nisan bija onakvi, berlav, još bi vlada Spliton.“ Istina! Zasra je di je god moga, od vriđanja, ruganja, psovanja do političkog propadanja. Ali, sve bi dao za vratit se.

Vlast je magnet, izolacija je turobna.

Sve bi se još moglo progucat da uz navedeno nije narodu svom pokazana ručica sa aparatićem od 60 000 eura. Nek se vidi, ko i onomad auto u izlogo prostora za zgrćanje love.

A bija je, davno, momak za poželit svakoj punici.

DP-ov MUZEJ ZA MUŽNJU GLASOVA

Narod koji drži do sebe izgrađuje muzeje kako nebi zaborav učinija svoje. Muzej je sveto misto istine. Ne može se u njega utrpat nešto što tu ne pripada.

Narod se obično pita za mišljenje.

Konzenzus je potriban kako bi ozbiljnost i uvjerljivost bili unaprijed skrojeni. Jer muzej je misto di se pohodi i obogaćen spoznajom odhodi.

Minorna stranka iznikla na lažima i gnjilim obećanjima što je proizvelo prevare za gađenje, nanovo iskopava razloge za bokun pažnje. U nedostatku ozbiljnih tema dositiše se trenutnog modela za sijanje mržnje.

Oćemo MUZEJ žrtava komunizma.“Želimo da mlađe generacije čuju povjesne istine“
Da novi naraštaji imaju gdje se upoznati sa strahotama vrimena di su im roditelji živili. Da spoznaju sva zla kroz koja su pritila da i sami ne ugledaju svitlo dana. Prosto rečeno, prostor u koji ćeš ući pun znatiželje a izići pun mržnje.

Oni hoće Muzej. Ne ističu tko bi bija kustos, urednik, scenarist, prezentat i ko bi bira eksponate za stalni postav?

Pogađate, članovi ili simpatizeri njih samih.

Poznato je unaprid odabir tema iz tog „mračnog“ vrimena. Fala Bogu, ima ih.

A što sa temama koje se ni u ludilu mudracima ne nude na uvid. Onim temama kojih se mi još malko živući sićamo i ni slučajno ne želimo zatajiti ili negirati.

Nek se istaknu sva zla tog sustava no dajmo na uvid generacijama koja dolaze i te druge motive i svidočanstva. Uz već poznate teme, evo i ovih koje oni ni u ludilu ne žele izložiti u svom privatnom muzeju.

Samoupravljanje gdje su radnici kroz Radnički savjet, Zbor radnih ljudi, Stambenu komisiju, Sindikate i Socijalne službe, sami sebi osiguravali partnerski odnos sa državom u kojoj su živili poštujući zakone i moralne vridnote.

Zdravstvo, prosvjeta, nauka, kultura,sport i rekracija, odmarališta, putovanja, susreti različitog sadržaja i sigurnost bi bili jako interesantni u prezentaciji.
Industrija svih smjerova, poljoprivreda, vinarstvo, maslinarstvo, voćarstvo, šumarstvo, hidroelektro sustavi, ribarstvo, pomorstvo, brodogradnja, kombinati, zadrugarstvo ….i puno toga još, valjalo bi objasnit zašto toga više nema.

Telekom, banke, osiguravajuća društva, farmacija, tekstilna i drvna dostignuća…valjalo bi objasnit u čijim su trenutno rukama.

Valjalo bi objasnit zašto, kao i onda, danas partijska knjižica vridi ko suho zlato.

Onda u članstvo saveza komunista ko pogrda, danas u članstvo DP-a kao nagrada uz diplome nepoznatog toka obrazovanja i sumnjivog „domoljublja“

Na panelima istaći fotografije svega izgrađenog, onda i sada.
I na kraju jedno obično ljudsko pitanje.

Koju zastavu izvisiti na ulazu. Jer otpadak od njih, DOMiNO, tvrdi da je prvo polje drugačije od službenog. Odlučite se konačno.

LOKVA NA RAMPI

Kad pomisliš da je tri miseca vrućeg zajebavanja za nama i kad skontaš kako je lipo uletit sa brze trake Split -Solin na odvojak koji te u trenu dovede u dvor onda si spreman sve zaboravit.

Ma kad po ogromnoj kišurini skreneš sa namjerom da i tako proletiš pa kad spaziš oveću lokvu na pregibu, točnije na spoju rampe sa već postojećoj trasi, e onda se i sumnja isprsi pa fino prikočiš jer nisi upoznat sa dubinom vodnog blaga. Prođeš polako i nako od oka skontaš da je dubina tridesetak centimeta, nametne se pitanje, zašto je to tako.

Čekali smo tehnički pregled, pregledalo se uz izdanu uporabnu dozvolu. Valjda je i nadzornik sve potpisa. Sad se postavlja pitanje krivca za ovu amatersku bedastoću.

Logično, projektant i naručilac, a to je Škorićev HC.

Za potonjeg znamo di je ma živo me zanima projektant. Odvodnja je sastavni dio prometnica. Tu nema šanse da se i kap vode zadrži pod kotačima. Jer, moga san malo brže vozit i eto me, il’ u zid il’ u ogradu.

Nadam se reakciji i ispravku.

KAD SE SMIJAH

Ja mislin da san se rodija sa smješkom na licu. Dok sva dica udru u plač ja san se cerija seoskoj babici u lice, a možda san se i popiša po njenoj šotani.

Stvarno, rođeni san zajebant, optimist i znatiželjnik. Mislim da će me unit u greb sa smješkom na licu.

Volim humor, satiru, vic, šalu i pismu. I ovo moje pisanje je prošarano zajebancijom. Volin ljude slične sebi, sa njima se družin dok me ozbiljne face bez pokrića ne zanimaju.

Zato volin Mladena Vukovića, Marijana Grbavca, Žutog iz Kaštila, Babu Delaš Mandu, Vimenku, Nadana Dumančića, Emila Strnišu, Edu Šegvića, Viktora Ivančića, Boru Dežulovića, Arijanu Čulinu i sve iz kultne radio emisije „Kad se smijah tad i bijah“.

Obožavam pokojne; Miljenka Smoju, Ćiću Senjanovića, Mosora Bibića, Tonča Keruma, Iliju Zovka, Borisa Dvornika, Raosa, Uvodića, Predraga Lucića, Čubija i mnoge druge nezaboravne likove od smijanja.

Vijest koja graniči sa blesavošću je ukidanje kultne emisije koja je proživila puste godine na Radio Splitu. Razlog. Troškovi.

Mladen Vuković, čovik od pusto kvalitetni formata, čovik koji nas drži iznad nivoa tuge i smrtne ozbiljnosti, u svojim prvim penzijskim danima tako biva osakaćen a i mi svi sa njim.

No jedno je sigurno, on od nas neće odustati ni mi od njega. Jer smo cjelina, jer smo rođeni jedni za druge.

Sinoć je u krcatom Teatrinu GK Solin jedan čovik glumac, satkan od humora, sa svojon sjajnon družinon iz Prološca, sat i pol vrimena nas drža u stanju kad nam tablete i problemi nisu padali na pamet.

Marijan Grbavac & Co.