Zločin bez kazne ZP Izdvojeno

PROFIL RODITELJA MALOG MONSTRUMA

Katarina Baričić

 |  lis. 23, 2024

Maloljetnici su već znali uzdrmati cijelo društvo, trinaestogodišnjak Kosta K. je usmrtio pola razreda, Srđan Mlađan je ubio sve koji su mu se našli na putu.
Onda kad se dogodi nacionalna tragedija, kad se pomiču tektonske ploče, svi se pitaju tko je kriv?

Svi se većinom slažu da je mali Chucky, Demian ili neka druga Rosemaryina beba, nastala u roditeljskom labaratoriju. Po mrežama se navodi da je njegov otac vlasnik ugostiteljskog objekta, a majka državna tajnica. To samo po sebi ne mora značiti ništa, a ipak govori puno; oni su se od početka postavili na način da je njihov sin nedodirljiv. Znakovito je da su za odvjetnicu angažirali Jadranku Sloković, koja je branila neobranjive kriminalce.

Ali doista, kakvi su ti roditelji kad su stvorili ovo? Kakvi su to enableri, koji su odgajali sina kao da mu je apsolutno sve dopušteno, kao da će u najmanju ruku biti budući engleski kralj? U kojem grmu leži zec, gdje se krije odgovor na pitanje tko je zakazao?

I ne, nismo svi zakazali kao što tvrde neki viši savjetnici – to oni kažu jer su svjesni da su oni sami zakazali, a oni spadaju pod „institucije“. Nije društvo bilo presudno u odgajanju sina državne tajnice i ugostitelja, već su do njegove desete godine isključivo oni bili presudni u odgoju.

Poučak Tina Šunjerge

Tin Šunjerga je otišao tako daleko da je ubio svoje roditelje, nakon što su oni stvorili sustav u kojem mu je sve dopušteno, a onda iznenada počeli zabranjivati. Ali bilo je prekasno da ga discipliniraju, već su pustili zvijer s lanca.
Iz toga možemo izvući priručnik kako upropastiti dijete, kako ga ne pripremiti za život, kako ga pretvoriti u zlostavljača drugih.

Tko je stvorio Kostu K, Tina Šunjergu ili notornog Uroša Blažića koji je u Srbiji iz čistog bijesa ubio devetero mladih i ranio njih 12, samo dan nakon zločina Koste K.?
Odgoj je osjetljiva stvar i svi mogu pogriješiti čak i s najboljim namjerama, mogu pogriješiti i oni koji pišu knjige o odgoju.

Ipak, iz onoga što znamo o ovim roditeljima, možemo zaključiti da su roditelji odabrali živjeti u potpunom sljepilu po pitanju svog potomka; njih ne uznemirava to što se digla cijela država na noge, što se tresu stolice ministrima, što je već nekoliko učitelja, ravnatelja i pedagoga ostalo bez posla, a zbog onoga što su oni stvorili država mora plaćati još dvije osobe, a bar tridesetoro djece ide psihologu.

Priručnik „Kako stvoriti monstruma“

Društvene mreže bruje, njihov sin od 9 godina je udarna vijest u svim informativnim emisijama, ali oni i dalje ne žele surađivati – jer žive u potpunoj negaciji stvarnosti. Ne žele se suočiti sa onim što su stvorili, već im je cijelo društvo krivo za njihov domaći rad.

Ono što znamo o roditeljima je da ne žele observacije ni vještačenja, ne žele priznati da dijete ni oni trebaju ikakve tretmane, a kad ih se pokuša suočiti s tim da se ne može koegzistirati s njihovim sinom u istoj prostoriji, oni ne vjeruju nego optužuju ostalu djecu.

Njihov „denial“ u kojem se nalaze nije ništa čudno, jer su oni čitav svoj odgojni staž proveli u negaciji: poricanju da dijete treba usmjeriti, da ga treba učiti o moralu, da možda neće svi tretirati kao saudijskog princa kojem se svi klanjaju bez obzora što napravio.

Roditelji su očigledno svojom odvojenošću od realnosti, ekstremnom popustljivošću, nepostavljanjem ikakvih granica, neučenjem razlikovanja dobra i zla potakli razvoj dječje psihopatije. Kako inače objasniti ponašanje kojem institucije u cijeloj državi ne žele stati na kraj?

A država je sad popustljiva prema tim roditeljima, ponaša se prema njima kako su se oni odnosili prema svom djetetu: sve im je dozvoljeno, i da 1000 druge djece ne dolazi u školu zbog njihovog sina, da maltretira cijeli razred, da svi dobiju dijagnozu zbog njih, samo oni ne. Država na roditeljima primjenjuje isti model kakav su oni primjenjivali u svom toksičnom odgoju.

I ovo su rezultati.