S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

PROIZVODNJA NEPRIJATELJA

Ante Tešija

 |  lis. 25, 2024

Tamo davne ’91 san staja prid ulazon Slobodne Dalmacije obučen u maskirnu uniformu sa karabinin o ramenu u službi koju mi je namjenila moja nova Domovina, kao član civilne zaštite, da čuvam objekt i ljude u njemu.

Zamjetija san veliku povorku prosvjednika koja je uz pismu hitala ka centru grada, ka Banovini, tada objektu kojeg je koristila JNA, komandi splitskog garnizona. Nisan moga poć sa njima no nedugo zatim san čuja vjest o tragediji, pogibelji mladog ročnika Saška Gešovskog iz daleke meni posebno drage Makedonije. Zašto drage?
Svi smo tada, živiće u zajedničkoj državi, služili vojni rok a mene je moj dopa baš u Makedoniju, tromeđa sa Bugarskon i Grčkon. Sama spoznaja te nepoznate daljine, meni tada dvadesetogodišnjaku, tirala je strah u kosti te sam putujući vlakom dva dana samo drća i plaka.
Normalno, nakon godinu i pol, da san plaka i na povratku, vesel i ujedno tužan, jer san sa makedoncima proživija jednu lipu i nezaboravnu fetu svog života. Život u toj posebnoj karauli, nas dvadesetak vojnika, je bija suživot sa okolnim stanovništvom poželjan trajanja vičnosti.

Upozna san mentalitet jednog posebnog naroda. Naroda koji nas je prigrlija sa silnim poštovanjem i ljubavi. Nikad nisan doživija ni krivi pogled a kamo li neku neugodnost a o posebnim detaljima suodnosa opisa san u mojoj autobiografskoj knjizi „CESTAREV SIN“.

Vijest o tragediji pred Banovinon se proširila u sve kutke tada raspadajuće države, vijest je ubola u srce svakog normalnog čovika, a ja san u svojim mislima bio uz roditelje tog nesritnog dvadestogodišnjeg ročnika iz Kavadaraca u kojima san boravija dva puta, znajući za golemu tugu cilog makedonskog naroda.
I Split je tog dana zaplaka za nevinom žrtvom. Ko što su i prosvjednici svoju aktivnost prosvjeda vezali za nevine žrtve stanovnika Kijeva gdje je upravo JNA zanemarila svoju obvezu i svrstala se na stranu agresora. Split se već tih dana obveza odat sućut i ubiljužit spomen jer civiliziran narod to tako radi i doživljava.

Svaka nevina žrtva zaslužuje spomen. A moj Split je upravo u tom statusu.
Godine prolazidu, rat guta svoje nevine žrtve, završava, dolaze godine kad se demokratski uspostavlja nova vlast u novom društvu. Godine prolaze a spomen na nesritnog vojnika se spominje šturo i to samo na datum prosvjeda i njegova stradanja.

Očito je bilo da ni jednoj garnituri na vlasti nije padalo na pamet „petljat“ se u to „osjetljivo“ stanje te se sve svelo na pisanje nas koji se nismo mirili da taj događaj ode u zaborav. Kao društveni aktivista u desetine javnih istupa san tražija, sugerira, da se ne smijemo olako rišit te obveze jer ako ne odamo počast toj žrtvi negiramo i vlastite žrtve iz Domovinskog rata.

I konačno se netko ozbiljan i hrabar odlučija kako su vrime i razlog konačno došli te su svi izgledi da će se naš civilizirani Split odužit spomen pločom na mjestu pogibelji.

Kako kod nas ništa ne prolazi mirnim tokom tako su se i oko ovog nauma počele ispreplitati čudne zamke i pokušaji degradiranja same ideju uz poruke kako se to ne smije dozvolit. Slavni dani Domovinskog rata plove u prošlost, spomeni na najvažnije događaje se evociraju ma paralelno sa tim suočavamo se sa manipulacijama i političkim marketingom onih koji tako degradiraju sam Domovinski rat.

Sasvim san siguran kako je ideja postavljanja spomen ploče pozitivno sjela našem stanovništvu, pa i šire, no žalosti što predvodnici petljanja u sve i svašta svojim aktivnostima siju mržnju a pomalo i strah.

Njihove poruke su bedaste no ponavljana bedastoća znade urodit i prosut stanje u njihovu korist a njima do ničeg drugog i nije stalo. Žalosna je spoznaja kako politički minorci i na ovom slučaju traže punte za sebe, kao i inače, da bi se sami dočepali vlasti a kod nas vlast nudi blagostanje samom sebe pa zašto onda i da po ovom plemenitom činu ne opletu i usput, za napomenuti je, nije cilj tragično stradali momak već trenutna gradska vlast.

Ona je trn u oku svih koji se žele dočepati vlasti pa su se tako svi, od liva do desna, usuglasili kako nije vrime a ni potriba za tim.

Žalosno je ćitati i čuti izjave političkih marginalaca u svojoj bezosjećajnosti jer se uplašiše jedne ideje, jednog pisma, da im ne naškodi na političkom putu. Oko same ideje postavljanja spomen ploče i nemaju neki razuman razlog za kontru no ko naručena im je došla spoznaja da bi se slova na istoj isklesala i na latinici i na ćirilici.

Tu su oni došli na svoje i u svojoj nepismenosti se zakačiše na glavnog državnog neprijatelja. Pismo. Ploča da ali bez ćiriličnog dodatka. Asocira na glavnog neprijatelja koji nas je svojom agresijom uveja u brutalni rat a to pismo je njihovo.

Je li tako?

Makedonija ima samo jedno pismo sa kojim se koristi. Makedonska ćirilica.

Koriste se i latinicom kao i glavni agresor. To njihovo pismo je službeno i ako odaješ neki pijetet onda to radiš i na tom pismu. Amo dalje. Ovi trkači nisu kadri malo prostudirat tu temu jer da jesu onda bi saznali da je ćirilica i hrvatsko pismo.

Točnije, bosančica. Kako to, čudi me, nisu već zatražili da se Hrvatska odrekne tog pisma i proglasi ga se nepoželjnim.

A da je njihova manipulacija i naum palo na plodno tle dokazuje poruka jedne navijačke skupine poznate po činjenju štete voljenom klubu, jer oni tobožnje neće dozvolit da se ovim činom vriđaju branitelji i Domovinski rat. To je već konkretniji poziv na „otpor“. To sugerira i neke fizičke radnje a to bi bilo stanje koje opasno ruši sigurnost i mir građanima Splita.

Ostaje vrime neizvjesnosti. Ostaje da vidimo kud krećemo jer ako ova plemenita ideja ne bude realizirana tada se otvaraju novi momenti kad za sebe nećemo moći tvrditi da smo slobodni i demokratski orjentirani.

Mladog makedonca nema, njegovi roditelji su na putu vičnog mira a makedonski narod će dobiti razlog za sumnju kako im nismo prijatelji i naklonjeni.

Mali je to događaj sa strahovito velikim učinkom gdje se ko narod određujemo a ja sam samo u jedno siguran da nam to neće biti od koristi.

Momak je poginuo slučajno, žrtva je a minorni papagaji ga proglašavaju članom agresorske vojske te ga tako i triba tretirati. Razmišljaju li ti „mirotvorci“ o nus pojavama, itaju li se možda u slučajeve obrnutog karaktera. Jesu li se sposobni upitati što sa hrvatima koji su u to vrime, ’91, još bili u službi JNA. Jesu li i oni tada bili agresori?

Znam čovjeka koji je baš u to vrime priskočija zid kasarne kako bi pobiga te je u bižanju zadobija metak i osta invalid. Ko može tvrditi da i mladi Saško nebi iskoristija ukazanu šansu za bjeg i tako dobija metak u leđa.

Previše je to pitanja za političke marginalce, huškače, te im je puno jednostavnije na lomaču postavit pismo ko glavnog neprijatelja. Njima je sve drugo nebitno. Jer u normalnom stanju su oni nebitni.