ZAGORO MOJA
Ante Tešija
U gostima kod Robija K.
Ante Tešija
Jednu večer na premijeri ogorskog zajedništvca u funkciji zabrinutosti.
Drugu večer kod Robija K na čarobnim daskama splitskog HNK.
Moran priznat da sam sa strepnjom i sumnjivošću doša na premijeru sa pitanjem da li je moguće kultnu “trakavicu” od 40 godina , od Ferala do danas, uspješno i zanimljivo predstavit u teatru.
Svi mi koji smo zaljubljeni u Robija K i njegova ćaću Viktora možemo biti osakaćeni jer svi u svojim glavušama pola stoljeća imamo izrađenu, i prihvaćenu, sliku o toj šašavoj obitelji koja nas na dostojanstveno sprdačinski način provodi kroz zgužvanu svakodnevnicu hrvatskog društva.
Tko će to, i kako, pokušat dočarat lik Robija, mamca i tatca, dida sa Šolte, Dina, Nele svinjogojstvo, učiteljice Smilje i društva iz razreda?
Bija san sumnjiv u moje zadovoljstvo.No već sa prvon scenom sa Robijem K, u lika sjajnog mladog Jelaske, gušt je mogao započet. I trajao je dva sata.
Toliko lipote u razigranosti mladog splitsko kazališnog ansambla već dugo nisan gleda. Scenografija skromna ma taman takova i mora biti kad je Robijevo društvo na uvidu. Pogođeno kao pomoć priči.
Mladi Jelaska, razigran i nadahnut do te mire me je uvirija u Robijevo postojanje da od sada kad budem čitao uprav takovog ću ga i zamišljat.
A teme? Nije lako sažet 40 godina u dva sata no virovatno je i tu Viktor dao naputke sjajnom režiseru te se cjelina isprsila ko jedan zgodan presjek stanja u uzburkanom hrvatskom marširanju.
Gurati Crvenkapicu u priču ima svoj smisao, bajke su i tako nastanjene oko nas, ma opaka igra sa njima kod nas prerasta u tragediju ponašanja, suživota i političkog preseravanja.
Ubijamo čak i bajke.
Ma bajka o Robiju K će i dalje živiti. Robi ne stari, on samo ko stožer upozorava na gnjila stanja društva kojima se ne znamo, i ne želimo, othrvati.
Da je Robi K doša na premijeru prosvjeda u naš Muć, zasigurno bi nas podučija kako na zajebantski način riješit bajku o vjetrenjačama pod Svilajom.
Robi K bi to u tren razjeba.
Nepošteno bi bilo ne reć koju o splitskom HNK-u. U zadnje vrime smo svidoci nekih previranja, podmetanja i sijanja sumnji a meni se upravo već duži period naturila obveza da ponovo sidan u katrige i guštan po miri dokona čovika.
Smjene na daskama su neminovne, teško je izgrađivat uspješne ansamble no ovdje je slučaj da se ta smjena i ne osjeća. Toliko novih lica, talenta i premijera kazuje da se sa razlogom možemo radovati daljnjoj suradnji.
Daske bez punog gledališta su ništa, puno gledalište se postiže sadržajem koji šeta po daskama.
Bravo ekipa.
