ZAGORO MOJA
Ante Tešija
S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
OPASANI GLUPOSTIMA
Ante Tešija
ZAGORA, PROSTOR BUDUĆNOSTI
Kad usijane glave shvate da je Dalmatinska Zagora riznica a ne odlagalište smeća tada će se otvorit vidik novom pogledu na taj Bogom dan prostor. Tada će biti jasno da nismo ni svjesni kakovim bogatstvom raspolažemo.
Jer, Zagora se može oploditi sama sa sobom. Onda kad ne budemo dopuštali da ju ohole barabe devastiraju, jer pohlepa ne poznaje granice, ona eksploatira nemilice, narušava prirodnu ravnotežu, sije nametnike i narušava iznimni prirodni okoliš.
Svaka bi zemlja od potencijala kojeg posjeduje naša Zagora, kod sebe napravila atrakciju.
Zagoru ne treba pretvoriti u gospodarsku zonu koja će uništit postojeće vrijednosti. Potencijale treba znati iskoristiti. Pažljivo, ulagati u ruralnu postojeću graditeljsku baštinu. Sačuvati je formirajući etno-eko sela. Sačuvan mir i čist okoliš su uvjeti izuzetne privlačnosti jer i turistički nomadi su sve više zadivljeni tom ponudom.
Niz drugih pogodnosti se nude, one su budućnost opstanka na tom čarobnom prostoru a nikako planirati pedeset gospodarskih zona, vjetroparkova i ko zna koliko kamenoloma, odlagališta smeća i svega što Splitu i priobalju smeta.
Samo onaj tko nije vidio taj kraj, tko ne znade za spilje ispod odabrani lokacija, tko nema pojma da se ispod planiranog odlagališta kriju vode Krke, Cetine i Jadra, koju pije pola miljuna ljudi, tko u proliće nije čuo sinfoniju ptičjih nota, taj može podržavati najavljene devastacije naše Zagore.
A mi koji smo vezani za našu čarobnu Zagoru, konačno smo pri buđenju i poručujemo profiterima da se ne uzdaju u profit flaširane vode i kilovate struje, te lovi od odlaganja svega i svačega što se iz cijele Europe može lako dovesti, i iskrcati, vlakovima i kamionama.
Ovaj put, zauvijek, neće proći.
DAJEN TI RIČ
Bilo je to davno, ima san sedam godina, prcoljak koji nije ima mira.
Moj stari me poveja sa sobom u Milešinu. Dug put ma dalo mi se jer sa njim je bija gušt skitat.
-Nu mog Šule, šta tebe dovede vako daleko ko’ mene.
-Da san ti rič, i evo me.
Šta oću reć? Dati rič je zakon kojeg se poštuje. Pogazit datu rič je najgora pogrda.
A još tragičnije, dati rič iako znadeš da ispunjenje nije moguće. To je već prevara opiturana gadljivošću.
Evo, jedan kandidat za splitskog poteštata, mrtav ladan, digne par stotina dronova u zrak da ispiše tu predizbornu rečenicu.
Dajen ti rič.
Upravo ovih dana je pala oveća kiša, rika se zamutila i opomenula nas da se „strpimo“ jer pročištač samo što nije.
A navedeni kandidat je bija uhljebljen u moćno komunalno poduzeće VIK Split, koji ima direktnu vlast nad izvorom rike. E, zašto dotični nije da rič da će to ekspresno obavit već je odjedrija skalinu više, a problem nam ostavija. Pravdanje da se nije moglo ne drži vodu. On, Grad Solin, Općina Klis, SDŽ i Vlada su dio iste stranke.
Hijerarhija idealno posložena da se problem okonča.
Zato nam danas daje rič kako će „guzonji“ Debeljaku otet prostor Škvera i tu posadit modernost svitskog sjaja. To vam je onaj što je proizvodija brokve a dobija našu Širinu da uredi. Vrime biži a Širina sve uža i sporija. Nije on buzdo pa da vraća poklon bon obalu na sjeveru grada.
Čudni su ti naši dosezi po pitanju prosperiteta i razvoja. Od samog početka Domovinskog rata nemilice se upropaštava „krava muzara“ dajući sve što valja u ruke onima koji ne valjaju. Ma valjaju oni biznis jednosmjernosti u svoje žepe a dugoročnost propadanja se toliko zabetonirala da nema tog hiltija koji bi to „odštema“.
„Drugovi, ovi prije su nas doveli do ruba propadanja. Mi ćemo napravit taj odlučan korak naprijed. Dajen vam rič!?“
PENZIONERI U KRNJAVOJ OFENZIVI
Zvati penzionere na protest je kao pišati u vitar. Što taj protest može prouzročit? Ništa! Koga briga što oni govore kad je tradicijski poznato da nema razjedinjenijeg bića u hrvata od upravo spomenutog društva.
Grmi tako poznati glas, koji je do jučer dava svoj glas za svoj interes, kako ne zaslužujemo ovu istu vlast jer je on bidan izvisija.
Koga on to može dovest da protestuje kad je već sa tim primjerom zabravija interes.
A mi penzići, raznolika čeljad na odlasku, samo na jedan jedini način možeme sebi dati značaj i dobit potrebitu pažnju. Da budemo jedinstveni, okupljeni oko stožca na guvnu zaplesati ples sa olovkom u ruci i dat si sami sebi glas.
Zbroj je malj kojeg bi se svaka vlast klonila i davala mu važnost kojom bismo sami sebe spasili.
No valja to okupit. Valja biti onaj netko komu se viruje. Netko komu se živo jebe za vlastito misto do trona. Netko tko zna dat rič i održat ju.
A ne nekakav general koji bi vodija kljastu vojsku. Jer, bez uvride, penzioner je kljast.
Ne triba nam general, ne triba nam poduzetnik, umjetnik, vizionar ni govornik.
Triba nam uturat svjest važnosti samo zbog broja.
Broj koji pokazuje koliko nas je. Spona koja će dat nadu da nismo mulci kojih se triba rišit jer smo teret.
Nismo teret već rasadnik iz kojeg je niklo sve vridno poštovanja.
Zar ne zaslužujemo dostojni oproštaj od onih koji će veoma brzo zauzet našu poziciju.
A da o tomu razmišljamo? I mi i vi.
OPROSTITE
Pisa san kako mi je klub skupštinara DP-a, općina Muć, odlučno poručija kako nisan dobrodoša prisustovat sjednici di se raspravljalo o čegrtušama u našem sokaku.
Neki mi zamjeraju, čak tvrde, da san kukavica što nisan uša. Pa kad već trošin prostor evo prave istine. Pobiga san nakon skupa kući jer san već sutra proveja u postelji. Drugi razlog je što nisan tija kvarit protest koji je bija u duhu zajedništva, bez politike i ideologija. Treći razlog je malo bizaran ma san na umu ima jednog mladog čovika koji gradi karijeru pa eventualni „sukob“ prid medijima nebi mu dobro doša. Ne razumite!? I bolje, oni kojem je namjenjeno, razumije.
Ali eto moran iskoristit prostor da se izvinim svim članovima općinskog vijeća DP-a koji su mi se javili i meni izvinili jer pojma nisu imali o ovom „faulu“ njihova pojedinca.
Dečki, interes nam je zajednički. Sve ostalo stvar svakog ponaosob.
ZAJEBAJEŠ TI, A?
Pazi se ti, moga bi te ko potegnit šakon!?
Mene, zašto?
Provociraš!
A da pravednik objasni temu!?
Rado. Javno slaviš datum kojeg su se svi odrekli, mrze ga ko i tvorevinu u kojoj se slavija.
Aaaa, to tebe muči!? Što san ja to zgrišija, pravedniče, slaveći taj dan?
Pa podsjetija si ljude na sva zla, strahote i neslobodu krvnika. To se ne slavi!
Ček malo. Ja ga slavin i slavit ću dok san živ. Iman i razlog. U tom danu je moja ljubav, sve ovijeno zadovoljstvom uspjeha i ponosa što san i sam akter u tom razlogu.
Naprosto san uronjen u blagostanje tog dana. Već dugi niz godina.
Vidin ja da si ti zaluta. Nema ti spasa. Slavi, ma pripazi!
Ol ti ne slaviš ovako razložan dan?
Ja, ni u ludilu. Takovi dan ja mrzin. Bože sačuvaj!
Onda ti mrziš svog sina!?
Jaaa. Otkud ti to!?
Pa svaki normalan roditelj slavi rođendan svog sina. To je dan kad si ponosan, naročito mi koji smo odgojili dicu na ponos. Zaslužuju to. I šampanj, i bogovsku spizu i tortu a i pisma se dade razvest.
Ne kužin. Mislin…
Bolje da ne misliš jer misli su zajeban sport koji znade tintaru izbezumit pa čovik od sebe uradi sranje.
MOSTARSKA MEHANA
Volin Bosnu, draga mi Hercegovina, rado posjetim Mostar.
Ali mi nisu dragi odnosi, njih prema nama ni nas prema njima. Ma mal čovik tu ništa ne može. U čemu je problem!?
Naš predsjednik Sabora se ukaza u Mostaru, na trodnevnoj turneji, pored jedne betonske grdosije da bi nas izvjestija da se radi o Hrvatskom kulturnom centru, čini mi se teatar. Lipo, podržavati kulturu je osebina široka čovika.
No naredna rečenica, bojin se, nije dobro pala prid hrvatski puk jer su izvješćeni kako je tu ubetonirano 5 miliona hrvatskih eura.
Kako se tog trena osjeća čovik koji kopa po kontejnerima, koji prosi, koji je više gladan nego sit, koji nikako da izgradi dom za dicu, koji nema posao ili je bjedno plaćen, koji čeka godinu dana na pregled u bolnici…..
A da se počmemo nerazbacivat novcem kojeg nemamo, da se i nas nešto upita. Da više ne glumimo pijane bogataše, dobročinitelje bogatijima od nas.
Bojim se da nas kreditni rejting opasno zajebaje.
MUĆ ILI ŽIVOT
Postoje ljudi iz tvog okruženja za koje nisi ni zna da postoje. Prolaziš mu cili život isprid kuće a da ga nisi zapantija.
No postoje takovi ljudi koji zaslužiju svu pažnju, divljenje i ponos što im pripadamo zavičajnom sponom.
Ti ljudi oplemene suživot pa je red koju o njima ispripovidat.
U mom Muću postoji jedna kuću koju svaki put vozeći, gori i doli, vidin ma ne vidin gazdu.
Njen gazda me dobro počastija. Doša na promociju moje knjige, donija i darova mi svoju, uz upit želim li biti jedan od promotora kad se bude predstavljala.
Taj dar odbiti svojstven je samo sumnjivcima, a ja sam potom zaronija među korice i osta frapiran kvalitetom sadržaja.Nikša Ćulim je godinama fotoaparatom šparta mućkim krajem, od Svilaje do Moseća, od Zelova do Crivaca, kako bi objedinija sve vridno u jednu knjišku škatulu.
Ljudi, prostor, običaji i tradicija su spleteni u cjelinu koja nas vraća u davne zemane, prodrma naše osjećaje i turne prid nos pitanje, zašto smo sve to pa skoro zaboravili.
No postoje ljudi kao Nikša Ćulim koji to ne dozvoljavaju.
„Muć ili život“ je njegovo životno djelo.
