S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

„VELIKI“ I „MALI“

Ante Tešija

 |  pro. 8, 2024

U SLAVU IM

Naš slobodarski Grad je jučer bija centar zahvale, sjećanja i evociranja vridnota na koje nikako ne smijemo navući sjenu zaborava.

Centralnu proslavu obilježavanja 80- e godišnjice oslobođenja Dalmacije, 1944-2024, antifašisti su dostojanstveno obilježili, u našem gradu koji je prednjačio u toj svetoj borbi za slobodu svog naroda, u otporu spram najvećem zlu kojeg čovječanstvo pamti, fašizmu.

Garifuli na spomen obilježju palim borcima Solina su vjeran dokaz da se ta tradicija njeguje i da će sve više mladih ljudi uvidjeti značaj te davno okončane priče kojom se mi hrvati sa pravom ponosimo jer smo u njoj bili akter što nam cijeli slobodarski, i napredni, svijet to priznaje?

Zašto se ta činjenica uporno gura na marginu i zašto je otpor prema sakaćenju prošlosti tako labav, pitanja su na koja nam valja odgovoriti, a upravo na ovakav način koji se jučer zbio u našem gradu?

Cijela Dalmacija, putem svojih predstavnika, odala je počast trenutku kad je nad našom kolijevkom civilizacije i čovječnosti zasjalo sunce slobode, no zašto naš Grad nije, putem svojih predstavnika, domaćinstvo učinija potpunijim jer za „bojkot“ nema mista i potribe.

Zaborav i svjesno ignoriranje činjenica su pokazatelji nezrelosti i čudnog straha! Od čega? Zašto zatvarat oči prid nečim što to ne trpi, što je „zločin“ prema akterima koji su svoj život ugradili u temelje našeg života, zar su to zaslužili mladi Solina, i Dalmacije, koji su u patikama i opancima krenuli uzbrdo da otporom pokažu dušmanima kako su zalutali u naše domove i da im tu ne stoluje dobrodošlica.

Zar fašizam, ubijanje, pokoravanje i zauzimanje tuđeg nisu dovoljan razlog da se i sami dignemo u obranu? Zar Domovinski rat to nije pokazao? Hoćemo li se u budućnosti sramit tih vridnota samo što će netko drugi, nebitan, imat svoj interes?

Zar 1941-1945 nisu preslik 1991-1995 ?
Povjest i istina su bitni. Sve ostalo je bolesno stanje nakaradne „modernosti i bolesnog uma.“

VELIKI VLADO GOTOVAC

07. 12 je datum kad se prisjećamo odlaska hrvatskog velikana Vlade Gotovca. Čovika koji je na jedini ispravan način služija svojoj domovini. I kad je tribalo robovat nije se odreka svog prava da sanja, da zaželi Hrvatsku po miri njenog čovika.

Varaju se svi koji Vladu guraju u desničarstvo jer voliti svoju zemlju, borit se za nju, nije ekskluzivno pravo ni jedne ideologije a naročito stranaka koje samu sebe turaju na misto koje ne zaslužuju.

Vlado je zna što hrvatu triba ma tu potribu nije gradija na zlu prema drugomu. Samo što on nije shvaćen a incident u Puli virno pokazuje sa kakovim se on problemom mora susresti. On je tu doživija živi primjer lažnog domoljublja jer je običan buzdo na krilima populizma, poruka, i zbog obučene maskirne odore da sebi pravo da presuđuje. Vlado je i tu pokaza veličinu. Oprostija mu je, jer oprost je vrlina koju posjeduju samo iznimni.

Da je netko drugi to doživija, na temelju takovog incidenta izgradija bi sebe ko ikonu paćeništva.

Ponosan sam što san bija dil njegova političkog angažmana kroz Liberalnu stranku, koja je nastala kao odgovor lažnim liberalima HSLS-a koji su ga „popljuvali“ i potjerali da bi sebe ugradili u interesni dil političke stvarnosti. Nisu li i danas malena potrčkala u službi bijednog savijanja kičme.

A od Vlade se puno toga moglo naučit.
Hvala ti Vlado što si mi da šansu da ti buden blizu. Vridilo je.

POLITIČKI PATULJCI MARŠIRAJU

Srozali smo politiku na najniže grane-riči su mog pobre sa kojim nikad nije dosadno.

Zaista, prateći najnovija zbivanja dolazi se do zaključka kako u prvi plan izranjaju lišine koje po nikakvim pravilima nebi mogli biti barjaktari našeg puta u bolje sutra. Naprosto izranjaju iz svake rupe, bauljaju po sceni i nude sebe, nesvjesni manjkavoisti u njima uglavljenu.

Demokracija je dar a usput i zlo. To što ona dozvoljava, i nudi, polovnjaci vješto koriste a činjenicu što pred njima vridnote odustaju, otvara im nesagledivo veliki prostor prašinarenja.

Scena se pomalo sužava. Beskorisnost političkog angažmana kod istinskih vridnota je došla do zaključne točke, jer normalan čovik nikako ne pristaje ući u klinč sa nazadnjacima koji svojim populizmom opasno „robe“ naivne i nepismene birače. Bez uvride, ta tvrdnja stoji.

PMedijski prostor se opasno začahurija pa u interesu životnog profita nude prostor raznim smutljivcima koji su „narodu“ bar interesantni.

Jednom davno, moja dobra i naivna susida mi uz čašu vina u svom dvoru imaše razlog da mi protumači najnovija politička zbivanja i njihove aktere.

Ma jes’ ti vidija ovo!? Gledan sinoć unog Vladu Gotovca kako nešto prtlja a sam đava bi ga razumija. Poslin njega eto ti naše duša Đapića, sve je lipo ispripovida, razumiš ga i znaš šta triba.

Nisan ima volju, a i zašto bi, protumačit mojoj dobroj susjedi stanje stvari. No glas je glas. Sokrat je to davno objasnija.

Dolaze nam lokalni izbori, jako bitni za lokalno stanovništvo. Nisu oni samo komunalnog značaja već i sudbina. Pratin aktere koji se nude. Ne što su mi interesantni i vridni toga, već što nikako da skontan komu oni tribaju. Dokle to ide.

Njihova mašta je nedokučiva.

Četiri godine su pri kraju, nove četiri mame.

U Solinu je stvar rješena već odavno, od onog momenta kad je šansu proguca interes.

Ljute se moji politički znalci, kako san nepravedan, navijački nastrojen te kako ubijan volju ljudima da se bore. Eto, demantirajte me!?

U Splitu se vodi neki blesavi rivalitet na krilima, „pronađi grešku, odalami, uvridi i obećaj suprotno.“

Likovi koji su imali prije šansu, traže ju ponovo u drugačijim okvirima. Zaborav računaju ko svog partnera.

Mene Šuta, Bekavac, Stanišić, Matijević, Pauk, Ivošević, i niz drugih nerviraju jer graditi sebe kroz ćirenje u tuđe i kokodakanje da ti moš bolje silno nervira i nudi odmak jer samo orginalnost i sposobnost mogu biti vodilja ka sebi a nikako opankavanje i vriđanje.

Uvrida je dvosmjerni znak raspoznavanja.

MOLITVENA RAPSODIJA

Poštujem uporne ljude. Upornost je znak uvjerenja u vlastitu ispravnost htijenja. Upornost se isplati samo onda kad je na tračnicama zajedništva, napretka i blagodati.

I ovu subotu su kameni trgovi prid crkvama na svoju površinu primili kolina upornih „muškića“. Oni na kolina, krunica u rukama a molitva iz grla u arju ka nebesima.

Molitva je čin kojim netko živ moli da mu se ispuni nešto za njega jako bitno. I ne samo za njega. Molitva ima različitost u adresama na koje se šalju.

Ova sa trgova se šalje u nebo, traži se pomoć koju im očito samo nebo može ostvariti.

Jedna od molitvi je dominacija muškog nad ženskim!? U objašnjenja je uzalud zaorat jer oni objašnjenje i nemaju. Netko im je tutnija tu neljudsku, blesavu, nakaradnu, ideju koja nema veze sa Gospinim, i Božjim, naukom.

Možda ovaj najnoviji, gnjusan, zločin nad nevinon ženom, ima poveznicu.

Za njih je žena drugorazredno biće koja hoda zemaljskim stazama, koja je tu da prima i daje darove bez kojih je nastavak života uzaludan i nezamisliv. Drugim ričima, a kako bit uvjerljiv, one su za toljagu.

Ovi što zastupaju tu potribu nisu moji predstavnici. Ja i oni nismo isti muškarci.

Nek im je jasno da zastupaju samo sebe, i svoje nalogodavce, a da se u moj odnos sa suprugom, i ženskim rodom, ne mišaju.

Jer mi što ljubimo, poštujemo i zdravorazumski grlimo ženu, znademo da je taj odnos najveća blagodat koju ljudsko biće ima na repertoaru romantike za koju oni nisu ni čuli a kamoli doživili.

Pa nek mi još netko kaže da pećina nije stambeni prostor. Samo za koga!?

BOL NA BOL

Svaki čovik uleti u životne faze kad mu je zdravlje nagriženo i kad pati. Mnogi svoj spas traže na adresama „ćakula“ jer eto postoji tamo netko tko to rišava u trenu.
Kad čovik trpi bol onda zdrav razum ne stanuje u njemu. Prihvaća svaku slamku spasa da se oslobodi tog nameta i da nastavi zdravim putem u novo sutra.

Naivnost je opravdana zbog boli koja neda mista razumu. Tu činjenicu jako dobro koriste nameti u društvu koji jako dobro znaju način kako doprit do paćenika i pakirat mu spas, normalno uz određenu „siću“ koju će malo tko odbiti dati.

Moran priznat da sam i sam zna zalutat na adrese „sigurne“ pomoći. Dolazija bi bolestan kod njih a od njih odlazija još bolesniji.

Javno zdravstvo je tako u niz slučajeva maknuto u stranu jer profesionalci privatnosti znaju di pokucat na vrata. Od ozdravljernja kroz vjeru do trava i vještih ruku lako se dolazi no navlakuše običnu budu tragične za vjerovatelja u tu nebesku darovitost. No čovik je vladar svog života pa petljanje u to i nije dozvoljeno. Samo edukacija i skrb o čoviku kroz obvezu društvenih djelatnosti mogu čovika maknuti u luku spasa.

Onog momenta kad sam „zalupija“ vrata nadrilječništvu i kad sam za svoju sudbinu boli otvorija vrata zdravstva i dao im se u ruke, moj život je postao skroz snošljiv te jedrim na krilima potpunog zadovoljstva.

Ovaj slučaj dvoje male nevine dičice, i njihovih roditelja ljubitelja alternative, dovoljan je dokaz da i snagom nekakvog zakona ograničimo tu suludu akciju propadanja.