ZAGORO MOJA
Ante Tešija
BICIKLON PO VUČJU VODE U ČAVOGLAVE
Ante Tešija
Foto: Solin Live
Već drugu godinu zaredon moji vridni ogorani organiziraju biciglijadu od Ogorja do Čavoglava. To mu dođe ko upozorenje odgovornima da maknu guzicu iz fotelje i pozabave se poslon za kojeg su dobili mandate.Žaj mi je šta nisan da ruku no stare kosti digod zaškripe pa ti đaba volja.
A ka’ san spomenija stare kosti, pane mi na pamet kosti bidne moje matere koja je sa vučijon na leđima često znala donosit vodu sa dalekog izvora Vrbe.
Nije li ovo slično. Biciklon, umisto vučija, po vodu di je ima u izobilju.
Šalu na stranu no čovik mora grintat svjedočeći nemaru i nezainteresiranosti političara koji obećavaju i tu završava njihov odnos sa problemima mog kraja. Bože mi prosti ko da smo na Marsu. Pa mi i spadamo u usporedbu sa tim planetom. Koliko ste puta čuli pitalicu, “ima li vode na Marsu”? Mene često znadu upitat, “ima li vode u Ogorju”?
Vrime biži, mladost biži, starci po posljednji put ka Svetom Juri ili Zlopolju, dičjeg plača sve manje a bez vode “obećaje” se stvaranje pustare tu na dohvat ruke.
Nema pošte, nema ambulante, svećenici dolaze po naruđbi, nema ovog nema onog.
Zato ima nas koji volimo svoj rodni kraj. Razbacani smo pa se i susreti teško znadu desit no da smo i sami digli ruke od sebe svidoči činjenica kako ni grlati nismo. A kad nisi grlat “lovci” na glasove te se site samo onda kad dođu po punomoć raspolaganja tvojin glasom.
Voda je uvjet, razlog i smisao drugačijeg ponašanja. Ona je civilizacijska opcija a društvo koje olako, bezobrazno, zaobilazi tu činjenicu nema pravo u izgovoru koristit ime zaboravljenog svog grijeha. Jer Ogorje je politički grijeh.
Nije dovoljno dobit glas pa se sa ustoličenjem šepurit, potribno je imat znanje a ono se nažalost teško stiče, te obično oni sa znanjem budu turnuti u stranu ko nepotribni i nevažni. A Ogorje ima silno glava koje teže pa se čovik, onako usput, priupita, di su?
Možda bi se i aktivirali kad bi imalo smisla. Besmislenost se odavno gori uselila. A da je tomu tako svidoči i moj slučaj. Na to me podsjetija prijatelj koji upravo dok ovo pišen šalje poruku. I sliku stare ruševne škole u Raduniću.
Upravo na tom primjeru, molin oprost što to ističen jer se može steći dojam sebičnosti, vjerni je dokaz gnjilosti društva u kojem živimo. I nadamo se.
Da san ja Župan i da iman ovakav slučaj, isti tren bi pozva aktera i pod „pritnjon“ bi mu učinija uslugu, turnija mu rok završetka programa sa traženjem da izvrši obećano.
A zašto to nije tako, triba se čudit.
Zašto se mora vozit biciklu od izvora do suhi špina? Kažu organizatori, kako bi se podsjetilo one čije špine cure. Pobogu, pa znaju oni dobro za ogorsku sušaru.
Triba to na druge načine podsjećat i posjećivat. Demokratsko smo društvo, članica EU, koje će mo predvodit u narednoj godini dana. Zar ne bi bilo krasno kad bi naša delegatica za demokraciju i demografiju pri EU svratila kod nas pa da se iz prve ruke uvjere kako tu ima posla.
Demokratski je da tražimo no najebat će demografija ako ogorskon dičici namisto vode ponudiomo ćućanje vrancuzicu. Doduše, tribalo bi mliko, no zna se da i krave piju vodu kako bi in vime nabreklo.
Zahvala, čujen da su priskočili biciklon u kolonu, prijateljima iz Solina, Splita i Kaštela, a tu su i veterani HOS-a i 114-te.
Kako je samo bila slatka voda iz vučije moje majke.
