ZAGORO MOJA
Ante Tešija
S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno
ČA SMO NA OVEMU SVITU
Ante Tešija
EVO IH OPET
Ovo prolitnje vrime, kad pada kiša, sunce žeže a trava zelena, proizvodi toliko spuža kako se isplati krenut u prirodu i „brat“ te delicije.
Oni imaju svoje posebno vrime pojavljivanja.
Evo i njih. Dvonožnih. Vrime je izbora i kuš bolje prezentacije nego se uturit u medije i nudit velikodušno puku na spas. A taman smo pomislili da su ošli u zastaru jer svojim radom i ponašanjem nisu baš ostavili niki poseban trag.
I uvik ista spika. Ko će to bolje napravit od njih. Laprdaju jezikom o svom narodnom statusu, o svom humanom prošlom djelovanju, o velebnim projektima kojih se nitko ne sića. Bleje kako nikomu nisu ostali dužni, kako su prehranjivali vojsku penzionera od svoje naknade koju su preusmjerili njima. Znaju sve što nam triba, sebe hvale a svima drugima nabrajaju mane. Poruke su im smišne i šašave. Računaju na tradicionalni zaborav. Brišu sve što su sramotnog uradili, ne spominju ono što nisu, a tribali su.
A mene muči samo jedno. Koji to stvor, ako nije rod rođeni, daje glas „manekenu“ apsurda da bi ovaj ponovo sija u četverogodišnju klupu, di koju je ritko svraća a žvale nikad nije otvorija.
Stvarno, bit će zanimljivo ubrat te brojke. Bit će njih jer nije lako odolit žuji u pvc čaši, feti pršuta i porciji obećanja.
Odo ja u spuže.
MOJA RODNA GRUDO BIRAJMO NAČELNIKA IZ HDZ-a
Ovo zaista ozbiljno mislin. Ponukan jednon radio vjesti skužih, iako san to zna i prije, da nam je za razvoj Općine Muć to jedino rješenje.
Naime, ministar Pavić je došeta u Dalmaciju sa darovima u vidu par miljuna kuna. Grad Trilj, Grad Vrlika i Općina Hrvace su izvučeni ko dobitnici. Za neki park, za neku obnovu zgrade i za uređenje suhozidova.
Dobro ste pročitali. 400 000 kn za uređenju suhozidova u Općini Hrvace. Odma da se razumimo, načelnik općine je sjajan čovik. Izabran je od početka a ja bi ga drža dokle ne umre. Dinko Bošnjak. Takovog radnika, takvog sluge svom narodu ritko se susriće. Čuja san da je jednon zgodom sam, bez poziva, doša pomoć nalivat teracu jednom iz mista.
No moja čangrzavost se ogleda u jednoj činjenici. Svih troje su članovi HDZ-a.
U mom Muću od početka glasači nisu njima naklonjeni. Prvo HSS a potom nezavisni iz HSS-a.
Pričati kako su Muć i sva druga mista zakinuti, di nema vođe iz HDZ-a, jer su naprosto na repu događanja a naročito dilenja love, je suvišno. Zar ovi podatak nije tomu u prilog.
Moj Muć nema ništa. Ne postoji projekt vridan spomena. Sumnjan da u ovoj vladi i znaju za tu općinu.
Vratimo se suhozidovima uz nerazvrstane ceste Hrvaca. Suhozid je ograda, graničnik, pojedinih parcela sa poznatim vlasnikom. Zar on nije sam odgovoran za svoje imanje. Što, Država ih stimulira da zasuču rukave. Virovatno će sami posložit kamenje i bit nagrađeni.
A za tu lovu u mojoj općini se moglo puno toga uradit, silno potrebitog.
Evo ja, i moja obitelj, već desetak godina tražimo od HDZ, HGS vlasti u SDŽ da nam prodaju ruševinu OŠ Radunić koja je izgrađena, i zatvorena, na mom imanju, kako bi dici osigura jedan vid sigurnosti kroz turističku djelatnost.
Ni čut. Zašto? Nisan član.
Dakle, molim Muć, Neorić, Sutinu, Zelovo, Ogorje, Milešinu, Pribude, Crivac, Bračević, Radunić i Postinje da glasaju za HDZ-ovog kandidata ako misle sebi dobro.
To ili da gospodin Stupalo priđe ka njima.
LJUDI DOSTOJNI POŠTOVANJA
Dan državnosti. Terasa Doma kulture Zvonimir, uobičajena kava, novine i naokolo drag svit.
Lipi su ti moji vijađi. Naoko jednostavni, svagdašnji, ma bez njih ne mogu. Nije dugo prošlo da ne naletin na sitni podatak koji u meni rasplamsa nike posebne osjećaje. Rič je o Klisu, tvrđavi i proslavi današnjeg dana. Jedna posebna rečenica iz podužeg teksta zarobi me razmišljanjem a ono se razasu na daleke devedesete. Spominje se unuk velikog Zdravka Uvodića, kojemu je pripala čast podizanja Hrvatske zastave.
A Zdravko Uvodić je bija moj veliki prijatelj. Prijatelj kakovog se ritko u životu susreće. Radili smo skupa, družili se, pomagali i cjenili jedan drugog. Na jedan poseban način.
Na žalost, plemeniti ljudi rano odlaze. Ostave nas u tuzi da budu sa nama u uspomenama. Vrime gadno briše sve čemu smo svidočili ma Zdravu je teško izbrisati.
A ko da je bilo jučer. Upa je u moj ured i onako zajebantski naredija, vlaju, da se u roku odma nacrtan negdi di se dile uniforme. Dobija san ganjc novu maskirnu, čizme, gasmasku, torbicu sa pratećim materijalom te je od sutra na meni i društvu da čuvamo Slobodnu Dalmaciju na tri punkta. Dobismo i karabin bez onog kanoćala sa tridesetak metaka. Ja i puška nikad nismo bili u dobre, no Zdrave nije bija tip kojega se ne sluša.
Štimalo je to nekoliko miseci, smrt moje majke i nesritno slomljena ruka odvukoše me u mirovanje bez uniforme i stražarenja. On za gips nije zna ma je opet banija u ured i priopćija mi kako je formirana jedinica naše firme i da mi se valja spremit za put ka Ogorju, Svilaji. Bija je silno razočaran kad je ugledao pokazani gips.
Ošli su bez mene. On se više nije vratija. Dao je svoj život za našu domovinu.
A bija je čovik. Veliki čovik.
ŠTO ĆE ROMU MARENDA
Taman da ću počet pisat ovu temu koja me gnječi već par dana a ono na HRT-u u emisiji „LIPON NAŠON“ Branko najavija prekrasnu romsku pismu sa Anom Rucner.
Tko su romi? Ja jako dobro kontan, no bojin se da mnogi prema tom nesritnom narodu još uvik gaje neki prezir i mržnju. Zašto?
Četvero mladih roma, u neko misto pored Karlovca, u neku školu, po nekoj učiteljici- ravnateljici, nisu dobili jelo dok su sva druga dica blagovala. Razlog? Roditelji nisu platili misečnu naknadu.
A kako su naša dičica mali anđeli tako se jedna djevojčica smilovala i želila podjelit svoj obrok sa njima no AŽDAJA u odori prosvjetnog radnika, hrabro stane između i zalipi „plesku“ svima nama.
Ljut san, ne sviđaju mi se ovaki treni u Lipoj našoj. To je zločin, tu nema nikakva opravdanja jer uskratit sitnom ditetu zalogaj mogu samo osobe koje nemaju ni osjećaj roditeljstva, ni moral ni odgojnu komponentu u poslu kojega tobože rade. To našu Hrvatsku gura u sasvim drugo ime, tovari nam teret nečuvenog poimanja.
Tko je ta učiteljica- ravnateljica? Koji su njeni razlozi za ovakvu brutalnu odmazdu prema maloj dičici? Koja su njena opravdanja? Da nije možda nestalo peciva, kruha, marmelade, masla ili voća.
A sićan se ko da je bilo jučer. Doša san sa sela u Split kako bi nastavija školovanje. Podstanarstvo i rastezanje novca da dotekne od prvog do prvog, kad bi dobija novu svotu od roditelja siromaha. Teško je to bilo vrime. Vrime odrastanja u neštašici svega. Kako to obično biva, zaletiš se u nečemu i izokreneš stanje. Upadneš u šupljinu a trbuščić ne zna mirovat.
Tog jednog dana san osjetija muku gladi nakon završene nastave. Žep prazan a ja nikoga ne poznajen da potražin spas. Moje omiljeno misto prehrane je bio restoran samoposluga na vrhu Marmontove. Tog dana san tužno stao u red sa tacnom u jednoj ruci, i sa nešto sitniša u drugoj, kontajući što mogu uzest. Sve spalo na običnu krempitu. Čudom su me gledale gospođe u bilim kutama, još čudnije blagajnica. Upita me, što se dešava. Nisan ništa reka ma je u mojin očima vidila razlog. Dala je mot a na mojoj tacni se uskoro parkira bogat obid baš onog što sam često tu konzumira. Tija san nešto reć ma mi je prston na usnama rekla da šutin i produžin.
Potražit ću podatke te škole, zatražit njihov račun i uplatit za jedan misec kako se opet ne bi desila ova bedastoća. Razdvajat dičicu po bilo kojoj osnovi je sramota u kojoj ja ne učestujen.
A zašto se ipak sramim?
HRVATSKA SE VOLI RADOM
Vraćan se iz Splita. Noć je već zamrčila sve kantune pa mi ostalo da uz note sjajnog Igora Brešana zvirlan po pustim reklamnin panoima uz cestu kroz Dujmovaču.
Jedna poruka, bezimenog autora, crno na žuto bode oči svojin sadržajen. „Hrvatska se voli radom“. Sjajno, potpisujen i pozdravljan nepoznata tvorca jedne male istine.
Zaista, tu se slila sva istina. Kontan di se ja tu nalazim. Skontan, na samom vrhu.
Čudno je to stanje kad čovik počme analizirat samog sebe pa kad još uz to dođe do zaključka da pripada ritkon vrsti dvonožaca kojima moš komotno prilipit etiketu dostojanstva i opravdanog ushićenja što u njemu nema parazitstva, mržnje i beskorisnosti u društvu kojem pripada.
Hrvatska moja, eto ja te volin.
USKORO ĆE STRANCI MOĆI KUPOVATI NAŠE PLODNO TLO
Potpuno se slažem sa svojim zemljakom koji u novom natjecanju za katrigu vlasti poručuje hrvatskom puku da mu se valja uvatit pluga, motike i mašklina pa se zaprnedacat na napuštena polja i zaorat kako bi se spasili gladi.
Slažen se jer san ja već odavna u tom điru no njega nikako sresti da se uvatija tih alatki i oplemenija puste svoje njive koje su ga, ko i mene moje, odgojile i poslale zdrave u svit.
Dobro, on i tako što kaže u to sam ne viruje ma apel mu drži vodu.
Inače, svi su izgledi da će stranci uskoro moći doć sa torbon eura i kupovat obradivo zemljište di im se ćefne. Ko god misli da je to zajebancija, vara se. Doći će oni što znaju da se od Slavonije do Konavla može jako dobro razvit biznis i ubrat profit.
Računica je jednostavna. Uložit će svoj kapital, katastarski obiljužit svoj teren, zaposlit domaće robove te kvalitetnije proizvode odvest sebi u dvor a škart prodavati svom predniku.
Zar nismo dokazali kako smo potpuno bezidejni, lini i domoljubno invalidni.
KARDINALE, NISTE U PRAVU
„Komunistički režim je ostavio pustoš“
„Kardinal Josip Bozanić upozorio je na misi za Domovinu kako je komunistički režim još ostavio na mnogim područjima pustoš, posebice u školstvu i naobrazbi. Zato je pozvao na moralnu obnovu zbog pustoši koje je ostavio komunistički režim svojom izopačenošću. Porušio je i omalovažio sve tradicionalne vrednote i moralne norme, što se podjednako odnosi na obiteljski i školski odgoj te radnu i poslovnu etiku, kazao je kardinal i pozvao na pomirenje u hrvatskom društvu.“
Sve ovo je virno preneseno iz Slobodne Dalmacije.
U istim novinama dvije stranice dalje nailazimo na drugačiju teoriju izrečenu iz ustiju fra. Bože Vulete, osnivača „Hrvatski savez za nedjelju“.
„Divlji kapital je domišljat-za rad nedjeljom može ponuditi i 200% više ali će 300% namiriti na druge načine: najmilimalnijom od minimalnih plaća, neplaćenim prekovremenim satima, uprezanjem radnika u kojekakve poslove….“
Kardinal i fratar su kolege po struci. Zagovaraju istu Božju rič pa čudi ovoliko razmimoilaženje u stavovima i tvrdnjama. Ako je poznato da je komunjare vrag odnija devedesetih, tko su ove delije koje spominje fra Vuleta?
Svaki čovik je jedinka sam za sebe pa ako drži do sebe onda bi o ovim tvrdnjama sam donosija sud.
Ja ne branim, nisam odvjetnik, nikakav sustav, kako komunistički tako i kapitalistički. Moj vridonosni sud se nikako ne može skrenuti u drugom pravcu kako to razni oltari imaju potribu no slobodan sam izraziti svoje neslaganje jer san naprosto živija i djelovao bez ljekarskog uvjerenja da sam munjen.
Zato nas prestanite više muljati sa vašim istinama i teorijama.
