S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

Ćaća, zaposli me | S’MOJE STRANE POGLEDA

Ante Tešija

 |  srp. 26, 2017

Da bi čovik priča, pa uz to bija uvjerljiv, valja da počme od svog iskustva, a ne nikako po lancunu ćakula i rekla kazala.

Ovi lik čiji tekst čitate, rodija se u vrime jada i neimaštine. Njegov životni put je satkan od vičnog nadanja, težnji, rada i služenja.

U ono vrime nisi moga birat. Grabija si šta niko nije tija. Školova si se po potribi zavoda za zapošljavanje. Ma i za to si mora ispunit silne preduvjete.

A sićan se, ko da je bilo juče’, završne svjidožbe po kojon san posta kvalificirani trgovac. Prva stanica obraćanja, za daljnje životno srljanje, bija je direktor poduzeća u kojem san obavlja radnu praksu. Onda je to bilo, tri dana radiš, tri dana griješ klupu.

Moj, strašljiv, ulazak u kancelariju direktora Frane,nije bija član SKH, bijaše obilježen pustim znojem po škini i nevirovatnim drhtajem u grudima. Taj tren je određiva moj daljnji životni put.

-Dobar dan direktore.

-Dobar dan mali. Kojin poslon?

-Pa evo, završilo mi školovanje i eto…ja san mislija da..pa ako..mislin ono

-Razumin. Sidni. Oš kavu, sok..?

-Ma hvala, nebi.

-Dobro, ti si virovatno svratija zbog posla. Varan li se?

-Jesan. Mislin, ne varate se. Ja bi radija..ako ima..mislin mista.. pa..

-Nema. Nema lipi moj mista. Znan ja, priča mi je sto puta tvoj poslovođa da si samo taki..mislin dobar..vridan, ma sad nema mista ni za lik.

Malo je reć da san bija spreman za umrit. Ja san taj tren bija prid pokopom. Ali.

-Ali, iman za tebe jedan sjajan prjedlog. Svatit ću ja tebe ako ga odbiješ jer nije to baš lako za prihvatit, ma čini mi se da bi ti to moga. Bar po priči Filipa, tvog poslovođe.

Aj reci više, i tako san mrtav. Sve je bolje nego se vratit gori pod Svilaju od kud san prije četiri godine, pun nade, krenija u novi život. Bože, zar si mi namjenija ponovno čuvanje stoke, okopavanja i košenja.

-A bil’ ti lipi moj sutra krenija na Brač, Pučišća, jer se tamo već puni dućan robom a nemamo još poslovođu paaa…šta kažeš?

Da šta kažen. Koje pitanje.

Od sutra je počela moja životna bajka u kamenom gnjizdu Brača. Potom odlazak u vojsku, daleku Makedoniju. Pa povratak u supermarket Supetra, pa upis na ekonomiju, pa Split, pa…….Slobodna Dalmacija.

Sve ovo san vam ispriča kako bi vas uveja u ono šta zapravo želin reć. Nikad nigdi nisan ima vezu. Nikad nitko mi nije osigura posal priko veze. Jer ja zapravo i nisan, tada, zna šta je to veza.

Mala napomena prije glavne misli. Školova san se bez da san išta mora platit. Zapošljava san se samo na bazi natječaja i pokusni’ radova. Ispočetka san ja tražija, poslin su tražili mene.

Ovo danas je blud. Blud nad čovikon, od „čovika“. Ovo danas je zloćudni tumor društva. Metastazira sporo ma katastrofa nije u pitanju.

Dobili smo okvir demokratske države, napisana pravila ponašanja, ma i mogućnost nevirovatni eksibicija ako smo obdareni talentom manipulacija.

Pobigli smo iz „posranog“ društva kojeg san osobno proživija, uplovili smo u posrano društvo kojeg živin. Vrimenska ploha koju san svidočija mi daje za pravo da „brljan“ i prozivan, a znan kako u svom kukanju nudin pinkicu vjerodostojnosti.

Silna količina partija, koje niču svakodnevno, u svom sklepanom programu kojeg ovjerava Ministarstvo uprave, sadriže obične laži jer ih se malo koja družina pridržava. Program je dojam za naivnu masu a bit partijskog postojanja se ogleda u vlasti, koja nudi moć, a sa moći se realiziraju želje na nakaradne načine.

Stvoreno je društvo običnog interesa. Hijerarhijski položaj nudi paket pogodnosti. Rodbina, prijatelji, interesni zdrug i partijska važnost, skala su po kojon se slažu dokonitosti.

Sva sila natječaja se kočoperi po tiskanim medijima, na oglasnim pločama Zavoda za zapošljavanje, a i zadnjem juncu je jasno kako se ritko ko podiči riješenjem a da nije odavno markiran.

Uredi Državnih institucija su ko produžena staništa partijskih miljenika, a o kvalificiranosti istih i tako sude ćaća, i ljestvica značajnosti.

Lipo bi bilo spoznati kako društvo, tj birač, o tomu ne „zna“ ništa, no činjenicu kako je to u ova gnjila, moderna vrimena, dostupno sa jednim klikom na računalu, izaziva gnjev i sumnju u zdrav razum i namjeru.

A sićan se kako san se javija na natječaj „Slobodne Dalmacije“. Nisan ima makinju pa san, jer je vrime curilo, molbu napisa kemijskon olovkon i zadnji dan prida na poštu nasuprot kultnog „Semafora“, di san visija u rokerskom društvu.

Za petnaest dana san dobija telegram da se izvolin javit u ured te veličanstvene, tada mi se činilo nedostižne, adrese. Zapravo, ja san se samo zeza sa tom molbom.

I oša san. Ispriča san im svoj radni put. Ponudija neke svoje ideje a oni su samo slušali i biljužili na teke isprid sebe.

Nakon dva dana su me pozvali na posal a nakon godine dana se hvalili kako su me, oni iz komisije, mudro izabrali.

A moj ćaća i moj rod, tada nisu bili nika posebna veza. Važija je niki drugi zakon. Po ovima danas „nakaradan“, po zdravu razumu, razuman.

Završit ovu priču bez dodatka modernosti, bilo bi neozbiljno. Bar ja tako mislin. Isprčat ću vam o jednom kratkom tekstu u medijima gdje se jedan od koalicijski ponuđeni partnera, pravda zašto traži da mjesto ravnatelja splitske opere pripadne upravo njegovu čoviku.

–Čovik je stručan, završija je dva fakulteta, muzički bogata opusa i iskustva samo takovog.

Ajmo bit pošteni. Ko bi odbija takovi kadar? Ko mu se ne bi radova? Ma postoji jedna caka.

Predlaže ga netko ko nema ništa od toga, a nudi samog sebe ko krovnog gazdu cilog grada.