S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

DERNEK STIŽE

Ante Tešija

 |  lis. 18, 2024

Još je pol godine do lokalnih izbora a glavna lica već izlaze na svitlo dana kako bi se na vrime ubiljužili u interes glasača. Zimski, trogodišnji, san je gotov i valja se valjano dovaljat pred glasače da osjete kako si tu ti za njih.

Nema kod nas hrvata interesantnije teme od ćakula po tom pitanju, opsjednuti smo i znatiželjni tko se to želi dočepat zlatne katrige. Jer, priznat valja, nema rode moj ništa privlačnije od političke pozicije koja nudi niz sigurnih trenutaka u daljnjem životu.

„Ja ti kume moj u mojon općini znaden kad san izgubija glasača, umre, i kad mi je novi punoljetan za upotribu. Ja ti vodin evidenciju, svakodnevno, uz pomoć mojih uhljeba i nema da se omani. Ja ti znaden komu što triba, što ga zadovoljava i ko mi smeta da mu ispunin želju. Znan ja i za one koji mi u ludilu neće dat glas pa o njima i ne brinen. Evo prošli misec san jednoj mnogoljudnoj obitelji probija put do imanja, dozna san da ih to muči i sad san siguran kako će mi dat glas. Jer imaju još potriba pa…“

To su riči meni draga načelnika, otvoreno i iskreno. Što mislite da su ovih drugih petstotinjak išta različiti?

Biranje bi tribalo bit obveza. Ona najodgovornija koja svakom živućem akteru nalaže da promućka glavom, analizira kanduidate te pametno i odgovorno zaokruži nuđenu facu. Zakonito uredit izlazak na birališta, uz uvođenje elektroničkog, pod pritnjom kazne
A dali je to tako? Bože sačuvaj! Takvi nered ritko di se, osim na Balkanu, može doživit.
Moramo se složit da su nam birači „divlji“ i bez velike odgovornosti. Do birača se dolazi na stotine nakaradnih načina. Od onih jer pripadaš stranci do rodbinskih i interesnih uvjeta.

Te mogućnosti naveliko koriste politički jangiri koji su izučili zanat te iznašli niz načina kako privolit „voljenog“ na odabir. Varanje je osnovna disciplina. Obećaji, ol’ te košta. Ta praksa se toliko usadila u međuodnos da fascinira glupost koju birači žvaču. Doživi laž, prevaru i suludo obećanje, uvjeri se u suprotno i opet daje svoj glas.

Tko se ne sića „veličanstvenog“ DP-a, minornih političara koji svoju karijeru grade na obećanjima, ekcesima i mržnji prema poznatoj, rado ciljanoj, meti. Onoliko grmljavine, vriđanja, pritnji i obećanja, teško da će se više netko usudit uzest ko sredstvo, no oni su postigli cilj. Utrpali se u vlast, podilili „zalogaje“ te će već u ovom mandatu sve svoje ambicije privesti na dohvat ruke.

A da su mućak pokazalo se raskolom na dva identična djela, potpuno ista ma ambicijama suprotna. Stara jezgra nema kandidata za predsjednika, šta će im, a nova istaknu obična člana ženu koja papinski obećaje da joj je prvi zadatak Stepinca proglasiti svecem! Ni više ni manje. Zna ona da se slavonskom rataru živo jebe za njive te da uništene oranice jedino može zamjenit ova dugo čekana vatikanska odluku.

Kako će ona to izvest ne objašnjava, isto kao i prethodnica koja je grmila o 8 000 eura sideć u svom domu dok te EU plaća.
Na krilima neposluha i vičnog vikanja, jedna druga stranka, MOST, uspjeva zadržat aktivan status pa u spoznaji da im predsjednik države i ne triba, rado udovolji svom „svaštaru“ Miru da se i tu ogleda. Virujen da znadete da nema značajnijeg političkog mjesta di se taj nije nadmetao. Narodni čovik mulja svoj narod a najnovija zbivanja u njegovu Sinju mu dolaze ko naručena.

Vatikan je proglasija Gospu Sinjsku bazilikom te je važno napomenuti da će se na određene datume moći zaputiti ka Sinju i klečeći dobiti potpuni oprost. Takvih datuma je četiri i ne triba sumnjat da će pohodi biti masivni.

Zna čovik koliko je zgrišija a šansu potpuna oprosta je teško ne iskoristiti. Miro će to znati „naplatiti“.

Što njih tira na ta uzaludna natjecanja? Da ih se primjeti. Da budu u fokusu značajnosti.

Evo najnovijeg vijađa u zlatne vode i ovdje kod nas. Dok je logično očekivati da će se jiš aktivni Župan SDŽ-a kandidirati na ovim izborima, jer je poza sebe ostavija značajan trag, dotle mu dosadašnji trajni koalicijski partner razmišlja da bi i on to mogao. A svjestan je uzaludnosti. No njemu je od zgrnute love važnija poza pa nakon uzaludni avantura u gradu Splitu osta mu županija da se prošeta po zagori i obeća kako samo on to znade.

Mene čudi što propušta priliku da i na predsjedničke izbore ne izleti. Kad lolaši umisle da su sokoli teško ih uvjerit da su im krila u rangu kućnog tukca.

Svidoci smo silnih nedaća koje načimaju status drage nam Domovine a da se ne naziru ekipe koje bi to preokrenule. Stravičan je podatak kako je u našim razredima prosječno tek 15 đaka i da svjesno izumiremo prepuštajući prostor strancima potpuno drugačijeg načina života, običaja i vjere. Tili ne tili ovaj prostor će postat poligon promjena jer je to neminovno pa o pustim borbama domoljubnog staranja neće biti efekta.

Domoljublje još uvijek stoluje u našem urlikanju, isticanju, pa ne čudi najnovija smišna objava minorne prodane strančice kako su novinari krivi što je skoro nastrada brat njihova ministra. Da su bar sačekali jedan dan i pročitali policijsko izvješće kako im je on bija dibidus pijan, valjda bi i priopćenje bilo drugačije sročeno ili bi prevlada razum pa ga i nebi davali. No, efekt je bitan pa zašto to ne ćapat.

Osjetljivi su naši kandidati. Normalno ne svi već oni sa manjkavim razlogom pa se koristi svaki tren da se ušuljaju u društvo birača kako bi trajnije zarobili njihov interes dok su oni još zarobljeni u ’45-U godinu i vode svoje „opravdane“ ratove.

Gospodarstvo nam je na klimavim nogama, priobalje stenje pod teretom divlje gradnje, devastacije, a turizam ko jedina svjetla točka polako zalazi u zonu nezanimljivosti za stranog gosta. Puna usta su im brige o sređivanju stanja a jedino im važno da srede stanje oko sebe i trajno se zakače za državu- bankomat. Ta muzara je toliko privlačna te se valja znati kleti za virnost i ljubav, pa sa te strane triba trajno zakrpit desnicu na grudi i pričvrstit zastavu na ramena da se vidi tko je tko.

Bit će interesantno pratit lokalna nadmetanja, tu masovnu manifestaciju uzaludnosti i nepotribnosti jer imati petstotinjak općina je sulud projekt u funkciji trošenja. Postaje lokalne zajednice toliko mizerne, bez potribnog sadržaja ali sa administracijom koja samo za plaće proguta proračun. Zašto se to ne minja, zašto sve vlasti biže od tog „revolucionarnog“ postupka, svima nam je jasno jer smo tako daleko dogurali u bezidejnosti i šlampavosti, zapravo se bojeći kontre jer nije lako imat pa nemat.

Okrupnjavanje lokalne samouprave u veće centre je potreba koja će se desit samo onda kad na čelo države dođe netko komu je stalo i tko nije zavidan na osobni interes.

U zadnje vrime smo svidoci velikih hvaljenja oko kreditnog rejtinga kao da je kredit normala a ne namet. Zadužujemo se nemilice bez svjesti da to triba vratit. Samo nova vridnost kroz gospodarstvo garantira mir u kući i dokonost za nadolazeće generacije a nikako im ostavljat „spaljeno“ dvorište i obveze koje će proizvest daljnje gubljenje teritorja i suverenoisti.

Svjedok sam gradnje Češkog naselja na atraktivnoj lokaciji uz more, pričvršćene table na gradilištu to odaju. Ti dragi investitori ne grade to samo za sebe već to gre u turistički biznis a znademo kako to oni rade. Nismo sposobni branit svoj interes, nesposobni smo i uljuljkani u samodopadnost.

Grozne su reklame koje šetaju tv ekranom gdje se nudi T-com. Pazite, svugdje se ističe rič hrvatski a zapravo je njemački T-com. Prodali smo ga za siću jer tobožje Država je loš gospodarstvenik, što je istina, no smetnuli smo sa uma da ga je kupila Njemačka država.

U pripremu se pustija balon kako nam triba zabrenzat i izbacit iz sedla Predsjednika Milanovića. Razumljivo.

Smeta. Komu? Harmoniji bezbrižnog vladanja.

Tvrditi da ga Putin plaća spada u ćakulu sa zidića uz pivušu. Sram me onih koji me predstavljaju. Radman nije moj, ni ičiji, izbor. On je bezazlen pijun zaluta u funkciju. Ne priznan ga. Nek iziđe na izbore, ponudi se, i sudari sa odbacivanjem. On je orginal uhljeba. I mnogi drugi.

Splitska vlast je konačno udovoljila željama, i mojoj, da se mladom vojniku iz Makedonije na zgradi Banovine postavi spomen ploča. On je žrtva i tog se ne triba sramit. Split ga nije ubija, ubila ga situacija, slučaj, pa najmanje što možemo učinit jest da pozovemo njegove i svečano otvorimo spomen ploču. To je put u normalu.

Zašto smo mladu policajku izložili na nišan i u suludom pogodovanju proglašavamo ju lašcem a one dvije urlikuše oslobađamo. To je zlo, to vriđa, to vodi u propast. Onako kokodakat i vriđat spasitelje može samo bezobrazno i nemoralno ništavilo.

Sve u svemu, nama hrvatima nikad nije dosadno. Događaji i teme se samo nižu, uvik neki belaj osvane i zaokupi pažnju dok se drugi ne izleže. Dva brda nam se svađaju, toliko nesnošljivosti među ljudima koji bi nas normalno tribali vodit, jer smo ih izabrali, teško je negdji drugdje naći. I sve to promatramo bez akcije, a akcija je da konačno svi izađemo na izbore, uključimo mozak i pametnije zaokružimo.

Ako si svjestan propadanja, ako su ti dokazi na traci, biraj novo, ko ti kaže da nije bolje. Daj mu bar šansu jer sa starim isluženim lajavcima ništa bolje neš postić.

Oni će ti samo ponudit nova obećanja, nove projekte i novu avanturu glupavog suodnosa.