S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

EKOLOŠKA BAJKA U ZAGRLJAJU BOMBE

Ante Tešija

 |  svi. 15, 2019

Ima jedna mala Država, razasuta od morske pine do, skoro, snjegoviti Alpa i rasklasane ravnice.

Nema bogatstva kojeg ta rastegnuta mala Država ne krije u svojin njidrima.
U toj maloj Državi živi narod koji sebi tepa Bogoodabranstvo.

Ta mala Država iz svemira se doima ko da i ne postoji, toliko je skrivena da pola zemaljske kugle i ne zna za nju. Da nije par njenih sinova koji su začeprkali interes, teško da bi itko pogodija di je na baloti.

Ja živin u toj maloj Državi i stalo mi je do nje. Stalo mi je, ne previše zbog sebe sama, koliko do naše dice koji će nastavit živit u toj skrivenoj feti bogatstva.

Bogatstvo je da se čuva, da ga se fanatično brani, te da garantira bezbrižnost u danima koji naviru.

Za to je potribna ljubav, trud, odanost, zajedništvo i poštivanje zakona, kako prirodnih tako i onih usvojenih u parlamentu.

Ništa od toga nema u toj malenoj Državi, razvučenoj od Mediterana do srca Balkana.

Čitan u dnevnom listu kako su neki aktivisti krenuli u borbu kontra zagađivača vlastitog izvora Rike Jadro. Nih nekoliko, na prste jedne ruke su pobrojani.

Ali, iako mali, pogodiše problem u sam centar.
Objašnjavati što nam znači izvor Rike je nepotribna bedastoća ponavljanja. Taj vjekovni tunel što riga bistroću, što zadovoljava pola milijuna žedni duša, sve više bljuje otpad i otrov, nudeći nam kroz špine zarazu i teške bolešćine.

Čovik se smatra najinteligentnijim bićem, zasad, u svemiru a ja san odavna počeja sumnjat u to.
Društvo kojemu su periferne i sporedne stvarčice, oko življena, u fokusu interesa a ovakvo životno upozorenje nije, ne odaje potribu postojanja.

Granice svakog „feuda“ jasno naznačuju crtu razgraničenja interesa i obrane, u ovom našem društvu ne znače ama baš ništa.

Izvor je samo naš. On je „market“ iz kojega zaćamo vodu za svoje svekolike potrebe. Uzimanje traži davanje. Dajemo silan novac no on se raspršio na sporedne aktivnosti tako da za osnovnu namjenu manjka.

Iznosi, namisto da proteku kroz izvor, teku kroz uhljebničke guzice.

Aktivisti upozoravaju na stravičnu činjenicu kako su svi kanali, kojima voda ulazi u podzemlje, zatrpani smećem kojeg su tu odložili upravo oni koji gutaju to blago iz izvora. Radi se o zaleđu, Dalmatinskoj Zagori, u kojem se sustavno ubija život a samim tim i interes zaštite biva sporedno raspoređen.

Svjedok sam stravičnosti koja priti.

Svakodnevno se susrećen, dok tragam za šparogama, dok odrađujem šetnju radi zdravlja, sa nevjerojatnim mini odlagalištima, svega „za bacit“, kako pomalo osvaja prostor i pravo čudo biva nabasat na neku čistu ledinu ili gaj.

Ta maštovitost odlaganja, gdje su cjeli dnevni boravci, nudi prisustvo vanzemaljaca. Nigdi staze, puta pristupačna, a višak uredno iskrcan.
Zagora je bogata jamama. Otpad krepalina, višak nepotrebnog , zaraženog, uginulog, za „ekologe“, jama je idealno mjesto, riješiš se a nitko da bi to saznao.

Rika je još strpljiva. Samo upozorava svojon čađavošću za vrime veliki kiša, uzdajući se kako bi mogli doći pameti.

Ona rupetina u brdu, kamenolom, kojeg svakodnevno gledamo , također priti no privatni biznis u zaštiti, ne obadaje za razumne strahove.

Potresi nastaju kad se nešto pod korom miče. Miniranja su stres i minjanje stanja, a da nitko još nije skužija kako malo triba da se tok izvora usmjeri drugim podzemnim stazama.

Što onda? Što da radimo bez vode? Da kupujemo u bocama sa izvora Cetine i Jamnice koji su u rukama amerikanaca i rusa.

Di stoluje odgovornost? Tko je arbitar da dosudi crveni karton? Komu? Kako?

Silno puno pitanja a odgovor je dovoljno sažet u jednu kratko prostu rečenicu.
Sami smi krivi.

Svi od reda, od ovih koji obećavaju, do onih uhljebljenih koji i da oće ne znaju problem riješiti, do nas koji svojin lapišon zaokružujemo broj isprid njihova nuđenog imena.
Kad počme kiša ja samo čekan vjest, mogu li popit bevandu u suradnji sa špinon ili da odšetan u market po pakovanje.

A svaki dan koračan uz Riku. Ona žubori a ja beštiman.