ZAGORO MOJA
Ante Tešija
EKSKLUZIVNI INTERVJU: Silvio Bijelić “SOLINSKI KIKLOP”
Helena Čerina
Razgovarali smo s najperspektivnijim hrvatskim dizačem utega dvadesetjednogodišnjim Silviom Bijelićem, solinskim Kiklopom kako ga prijatelji i poznanici od milja zovu.
Silvio je još 2014. godine bio 8 na SP-u, treći junior i četvrti kadet Europe, ali bez svesrdne podrške svojih roditelja zasigurno ne bi ni ostao u ovom sportu, obzirom da ovaj sport ne uživa baš veliku podršku HOO-a, Grada i sponzora.
Upoznao nas je sa svojim dosadašnjim radom, i s budućim planovima, pa krenimo redom:
Koliko dugo se bavite ovim sportom i kako to da ste se opredijelili baš za ovaj sport obzirom da u hrvatskoj za isti nema baš puno sluha, a ne neki drugi sport?
Na nagovor moje majke koja je dobro poznavala Matu Rodića već sa 15 godina počeo sam intenzivnije razmišljati da se bavim upravo dizanjem utega, tako da sam u ovom sportu već 6 godina.
Osim toga motivacija su mi bili i sami utezi, adrenalin koji sam osijećao svaki puta iznova kod podizanja utega i obaranja svog vlastitog rekorda.
Onaj osjećaj da želite dignuti određenu težinu i novi osjećaj koji se odmah zatim rađa da želite ići dalje na novu, zahtjevniju i veću težinu. I tako I dana u dan, iz treninga u trening samo želiš bolje I više, a u svakom sportu najvažnija je motivacija.
Koliko često trenirate?
Sada treniram od 5 do 7 puta tjedno što i nije toliko dovoljno obzirom da sam ranije znao trenirati i po 12 puta tjedno, najmanje dva sata dnevno.
Koliku ne samo fizičku već i psihičku spremu zahtjeva Vaša aktivnost?
Dizanje utega nekima izgleda kao banalan sport, ali ustvari je iznimno fizički I psihički zahtjevan. Ozljede su velike i kada se dogode vrate Vas dosta unazad te upravo u tim trenutcima treba biti iznimno psihički snažan i stabilan te shvatiti da je to samo jedan ružan trenutak i usmjeriti se na što brži povratak u formu.
Koliko je taj sport djelovao na vašu ličnost?
Ovaj sport me naučio velikom strpljenju, postepenom napredovanju jer nema odmah i sad. Ovdje trebaš dati cijelog sebe, ništa na pola, jer ukoliko se ne daš cijeli fizički i psihički, u tom slučaju, ne možeš očekivati rezultate uopće. Trebaš se samo fokusirati na cilj i postepeno korak po korak, kilogram po kilogram, više i više.
Jeste li trebali promijeniti neke navike kako biste uskladili treninge i svakodnevicu?
Obzirom da sam jako mlad, kao i svi mladi volim izlaziti s društvom, zalampati vani, ali ukoliko se ozbiljno želiš baviti dizanjem utega onda je odluka ili utezi ili sve ostavi.
Tako sam i ja morao u potpunosti promijeniti stil života, kako spavanje tako i prehranu, tek tada uz velike i jake treninge možeš očekivati uspjeh.
Dakle, ukratko, samo disciplina I odricanje dovodi do sigurnih rezultata.
Koje promjene/odricanja su bila najteža?
Najteže mi je bilo to što neću moći sa svojim vršnjacima zalampati van kad god to hoću, a i potpuna promjena načina prehrane i konzumiranja namirnica te česte doping kontrole sve je to ono bitno s čime se moraš nositi i nije lako.
Koja vam je do sada najljepša uspomena iz perioda sporta, a koja je manje lijepa?
Treće mjesto u Europi za sada mi je nalijepša I najslađa uspomena koja mi svaki puta izmami osmijeh na lice i tjera me da radim i treniram sa posebnim žarom, posebno zbog činjenice da sam postigao nešto što do tada nitko u najtežoj kategoriji nije postigao u Republici Hrvatskoj.
Ono čega se ne želim sjećati je moja ozljeda koja me je primorala da odustanem od natjecanja s Božićnog turnira koji se je održavao u Splitu, a za koji sam se dosta spremao.
Da možete vratiti vrijeme unazad, što biste radikalno mijenjali u svom radu?
Da mogu vratiti vrijeme unatrag zasigurno bi bio još discipliniraniji i odgovorniji prema treninzima i općenito prema sportu nego što sam to do sada bio, jer svaka i najmanja greška košta i vraća Vas unatrag, daleko od uspjeha.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost i namjeravate li se i dalje baviti ovim sportom?
Naravno, ostajem u ovom sportu, to je ono što doista volim i želim raditi.
Moja želja, a i plan je da uz juniorski i kadetski rekord ostvarim i seniorski rekord u dizanju utega koji je 180 kg trzaj i 216kg izbačaj, a uz to svakako uzeti i medalju na Europskom I Svjetskom prvenstvu te uz veliki rad i odricanja izboriti plasman na Olimpijske igre.
Želite li za kraj šta poručiti čitateljima?
Naravno, radite ono što doista volite i u čemu uživate bez obzira na kritike ili činjenicu da možda nećete uspijeti baš svaki puta, jer samo upornošću možete ostvariti svoje ciljeve I tako biti istinski ispunjeni I sretni.
