S’moje strane pogleda ZP Izdvojeno

EUFORIJE NAŠE SVAGDAŠNJE

Ante Tešija

 |  srp. 25, 2024

EUFORIJE NAŠE SVAGDAŠNJE

Veselja i euforije često bivaju trenutak, više promašenosti neg’ opravdanosti.
Stiga je Ivan Rakitić! Lipo, nema što. Samo što sa njegovih 37 godina kad’ ne triba bit kineziolog iz Travnika kako bi svatija da je to zalaz mogućnosti, motiva i zdravlja?
Ivan je sjajan čovik. Toliko poseban da bi ga svaka majka za zeta uzela. Ma ne samo zbog para.
Da je Ivan kojim slučajem promašija oni penal u Rusiji danas bi se netko drugi koprca na mistu selektora bez dnevnog utrška od 4,9 tisuća eura dnevno. Ivan je skužija prolaznost i maka se nakon euforije. A moga je još, puno tega.
Mladi i njihova mladost su budućnost. Di okrenija da okrenija tako biva. Na tim činjenicama se grade klubovi. Iskoristi staru “kost” dok se može no rode moj pripremaj nasljednika. Ako to ne kontaš, makni se.
Prognoza! Još jedno razočarenje se nazire.
No lipo je bilo svidočit uspomenama. Hajdukovim iz doba kad je Evropa bila zavidana u crno, kad bili nisu pristali na sluganstvo teroru već su krenuli put Visa, igrati i pokazati svitu da se može udrit kontra nemani koja sve ljudsko gnječi svojim šporkim i opakim šapama.
Sjajna je to prošlost, zastava sa kojon bezvrimenski moš mavat i svidočit, no onda dođu neka nakaradna vrimena kad te uviravaju da je to bolje brisat. Hajduk, točnije “osvajači” tog časnog imena uradiše zlo i pometoše uspomene pod tepih da bi evo nakon toliko dugo vrimena, stidljivo, počeli mucat o zlatnim vrimenima.
Prošlost je nemjenjiva. Nju moš samo iznakazit no istina ostaje ubiljužena tamo di šporke ruke, i kukavičji naum, nemadu pristup.
Bojim se da će se povratak na stare staze teško dostići pa makar i sto Rakitića dovukli na Poljud.

SVI NAŠI DARUVARI

Teško je pisati o tragedijama. Teško, jer na njih kroz cili život nisi naviknut. Najednom se nižu na traci, na dnevnoj bazi. Najednom ne prođe dan a da ne spoznaš kako je negdi belaj.
Ovo u Daruvaru je stravično. Neshvatljivo i opominujuće. Ovo je ona krajnja točka kad se moramo zamisliti, kako dalje!?
Ovako stanje je neprihvatljivo i veoma opasno. Navikavamo se a navike su gadna smetnja trezvenom razmišljanju i logičnim postupcima.
Idiota, budala i bolesnika je uvijek bilo i bit će. Teško se nosit sa nakaradnim navikama a još teže znati što se kuva u tim usijanim glavama.
Možemo li sprečit daljnju uzurpaciju naših sloboda kretanja, rada, spavanja…..!? Kako da bez straja ne razmišljamo što nam se dici, roditeljima, i samom sebi može desit?
Duboko smo zagacali u bezdan propadanja. Zakazali smo na početnim postavkama osiguranja bezbrižnog življenja. Onog momenta kad smo poslali jasnu nezainteresiranost okolo posjedovanja oružja, nelegalnog, u podrumima budala i opasno potencijalnih ubojica, sami sebi smo presudili.
Društvo koje nije kadro na takav vid zaštite mora bit društvo u opasnosti. Činom posjedovanja privatnog arsenala municije otvara se mogućnost. Mogućnosti se koriste po potribi. Ovaj daruvarski bolesnik je imao potribu za dokazivanjem. Zar se nije moglo pretpostavit kako on, i slični, posjeduju tu mogućnost jer je bija u evidenciji potencijalnih.
Đaba naknadne, i nakaradne, žalopojke kad je jasno da nismo kadri utabati takove zakonske norme kojima bismo barem pokušali pomoći sami sebi.
Kaže naš vrli predsjednik. Dešava se, ko u americi, no kod njih se oružje može kupit, tko god hoće.
Što je vrhovnik naše sigurnosti tija reć je očita bedastoća. Eto, kod nas se ne može kupit puška! Ma Bogati, može ma u šverc biznisu što je još pogubnije od amerike. Jer tamo kupca bar imadu u evidenciji.
Evidentno je da nam nije stalo.

AKADEMIK U OFSAJDU
Izvjesni akademik me silno iznenadija, i iznervira, svojim objavama koje su toliko degutantne i bljutave da turaju na povraćanje.
Lik mi je fb prijatelj, na njegovo traženje jer ja ritko to zatražim od nepoznatih, pa mi njegovi statusi redovito stižu prid ćunku.
Za početak, radi se o tipu koji svoju slavu veže uz Tita, i to iz više pravaca.
Hvali se kako su on i Tito dva jedina hrvata među deset odabrani u svitu. On kao matematičar a Jozo kao zločinac.
Ništa čudno da se ne barata podatkom kako je akademik ima burnu prošlost koju skriva ma ne mereš ti na Balkanu ništa sakrit.
Naime, kruži podatak kako je on 1989 g. kad je sve bilo jasno vlastitom kampanjom posta posljednji predsjednik OOSK Jugoslavije na Građevinskom fakultetu u Beogradu gdje je radio. Potom se navodi da je 2000 g. ukrao znanstveni rad svog dotadašnjeg prijatelja prof. dr. Slavka Simića i objavio ga pod svojim imenom u hrvatskom matematičkom časopisu.
Ako je to laž, ponizno se ispričavam.
Opus dotičnog akademika me ne zanima no plasiranje u javnost slike sa govnom na glavi poznatog pisca I novinara Ante Tomića je ona granica priko koje se ne prilazi. Bar ja. Užasna je spoznaja da imamo takove akademike koji bi tribali biti “ruža” svakog društva a ne govnarski diler.
To što je za dom spreman i što očijuka sa najvećom sramotom koja nas prati nije neki podatak za zamjerit no ukupan dojam mu je za posrat se.

SKRENULI SU

-Jučer ti se ja rode moj vraćan iz Splita i krenen glavnon ceston jer mi je jedan reka kako je ono skretanje ka nama u Solinu gotovo i da se može.
-Kad rode moj, ja da žmigavac a ono betonske barijere i ne moreš.
-A lipo stoji čist znak skretanja za Kučine i Mravince. Obično se trakon prikriži ako se ne može.
-Odo ja ravno dalje pa na širinu pa okolo kole i nekako se domognen ceste za Mravince.
-Koji in je kurac!? Kaže mi Jure da je asfaltirano i sve umiveno ima dvadeset dana i da se može od rotora skrenit desno za Kaštela.
-Jadniti smo mi sa takizin. Čekamo toliko dugo i sad kad je gotovo lolama triba misec dana da udru pečat i pustu u promet.
-Pa zar nisu imali nadzoni organ koji je pratija i odobrava radove. Zar nemaju ateste!?
-A da mi malo blokiramo, možda bi onda digli guzicu i radili.
-Tis’ novinar, napiši nešto!?
Virujte mi da nisan rič progovorija.
Ma san zato nazva glasnogovornika HC-a.
-Gospodine, ispitala san sve kod kolega. Evo vam stanje. Prije dvadeset dana je podnesen zahtjev za izdavanje uporabne dozvole, zatražen tehnički pregled, utvrdilo stanje te tek potom ide se na izdavanje dokumentacije. Kad će bit, nebi vam znala reć, nije na nama. Strpite se, bitno da je posao završen.
E sad, ko mi je kriv što ja blento od 70 godina ništa ne razumin, ne kužin se u procedure ma ja isto mislin da je ovo što se dešava okolo jednog papira OBIČNO sranje.
Kad evo ti njega opet.
-Ja čuja da su u pitanju nika dugovanja. Izvođača podizvođačima. Đava bi to raspetlja. Evo u Splitu garažu pustili nakon tri miseca čekanja.
Neda mi se više. I Dujmovača je dobra.

PLIN TRIBA PUSTIT

Zato san bija dovoljno lud, stat sa auton ispod nadvožnjaka kod Čulića i upitat radnika u trlišu nad iskopanim kanalom.
-Je’ se to kopa za stupove nadvožnjaka nad Širinon?
-Nije. Kopamo za plin.
A ja svuda razglasija kako je DIV konačno počeja ozbiljno čeprkat i uvatija se posla.
Ma nema veze, važno da nam stiže plin. Da me ubijete ja ne znan kako bi ga oni meni priključili kad nigdi u Hektorovićevoj ne vidin spoj.
Znači, kopalo bi se “jopet”.

ROĐACI PO PIZDARIJAMA

Već san dopizdija kukajuć kako mi u Sevidu nemamo vodu.
Kad u niko selo u Zagorju padne tlak za dotok vode svi dnevnici udru u tugaljku kako će bidni ljudi ako nemaju za potegnit u kondutu. A sranja!
Nama u srcu sezone, konačno, počeli kopat put da bi sto metara položili cjevi.
Gostima ostavili makadam kroz nike maslinike tako da će novo ulje biti u ponudi. Ekstra djevičansko prašnjavo maslinovo ulje.
Gosti po običaju lutali, grintali i dočekali povratak na staru stazu.
Raskopanu. Nije saživilo pravilo, dovest u prvobitno stanje. Razlog!?
U devetom misecu, dakle u sezoni turizma, HEP kreće kopat svoj kanal, usporedo, sa vodovodom.
Opet dobijamo zamjensku makadamsku cestu.
Mašala.